Razlika između inačica stranice »Hyacinthe Rigaud«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
(Bot: Automatski unos stranica)
 
m (no summary specified)
Redak 19: Redak 19:


== Vanjske poveznice ==
== Vanjske poveznice ==
{{commonscat}}
 


{{GLAVNIRASPORED:Rigaud, Hyacinthe}}
{{GLAVNIRASPORED:Rigaud, Hyacinthe}}
[[Kategorija:Francuski slikari]]
[[Kategorija:Francuski slikari]]
[[Kategorija:Barokni slikari]]
[[Kategorija:Barokni slikari]]

Inačica od 02:10, 2. studenoga 2021.

Autoportret Hyacinthea Rigauda

Hyacinthe Rigaud ili pravim imenom Hyacinthe Rigau y Ros[1], (Perpignan, 18. srpnja 1659. - Pariz, 29. prosinca 1743.) bio je francuski barokni slikar katalonskog podrijetla.

Kao sin krojača radio je u očevoj radionici, a kasnije se posvetio slikarstvu[1]. Učenik je glasovitog slikara Charlesa Le Bruna[2]. Od 1682. godine bio je profesor, a kasnije i ravnatelj pariške Akademije. Bio je dvorski slikar Luja XIV. i Luja XV.[1] Pod utjecajem Tiziana, Van Dycka, Rubensa i Rembrandta slikao je povijesne i mitološke prizore i kompozicije. Uskoro je postao omiljen i slavan u široj javnosti; slikao je popularne osobe iz aristokratskih, umjetničkih i crkvenih krugova, najčešće u kićenim kostimima i dekoru. Njegovo najpoznatije umjetničko djelo je Portret Luja XIV. u krunidbenom ornatu koje je naslikao 1701. godine[3], danas je izloženo u Louvreu. Hyacinthe Rigaud je uglavnom slikao samo portrete, a većina njegovih slika nastala je u Parizu.

Rigaudove važne umjetničke slike

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 Claude Colomer, La Famille et le milieu social du peintre Rigaud, Perpignan, Connaissance du Roussillon,‎ 1973.
  2. Antoine Joseph Dezallier d'Argenville, Abrégé de la vie des plus fameux peintres, avec leurs portraits gravés en taille-douce, les indications de leurs principaux ouvrages, Quelques réflexions sur leurs Caractères, et la manière de connoître les dessins des grands maîtres, svezak IV, Paris, De Bure,‎ 1745.
  3. Muzej Louvre, Pariz, inventarski broj 7492, pristupljeno 29. srpnja 2014.

Vanjske poveznice