Romano Mrkić: razlika između inačica
m bnz |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 3: | Redak 3: | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Rođen je [[19. veljače]] [[1935.]] u [[Bokanjac|Bokanjcu]]. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u [[Zadar|Zadru]]. Godine [[1953.]] pokušava pobjeći preko granice, no biva uhićen i kažnjen sa šest mjeseci zatvora. Kažnjen je s deset mjeseci zatvora, koje je izdržao u Lepoglavi.<ref>http://www.crowc.org/hkid---baza/738-mrki-romano</ref> Nakon odsluženja vojnog roka uspijeva pobjeći preko granice 1959. i otada živi u inozemstvu. Najprije je proveo godinu dana u izbjegličkim logorima u Italiji, a onda tri godine u Austriji te već dvadeset godina radi kao taksist u Münchenu. U književnosti se javlja djelom "Taksist do Műnchena" (1980.), romanom s životopisnim elementima. Objavio je još djela "Anine noći" (1984.), "Iš, još pitaš" (1986.), "Hrvatska komedija" (1989.) i "Kada zvona utihnu" (2004.). Objavio je još niz pripovjedaka u raznim časopisima i novinama. Uz pisanje uspješno se bavio i slikanjem, posebice portretiranjem. Bio je član Društva hrvatskih književnika. Preminuo je [[2013.]] godine u Zadru.<ref>http://www.zadarskilist.hr/sekcije/nadanasnjidan/1902</ref> | Rođen je [[19. veljače]] [[1935.]] u [[Bokanjac|Bokanjcu]]. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u [[Zadar|Zadru]]. Godine [[1953.]] pokušava pobjeći preko granice, no biva uhićen i kažnjen sa šest mjeseci zatvora. Kažnjen je s deset mjeseci zatvora, koje je izdržao u [[Kaznionica Lepoglava|Lepoglavi]].<ref>http://www.crowc.org/hkid---baza/738-mrki-romano</ref> Nakon odsluženja vojnog roka uspijeva pobjeći preko granice 1959. i otada živi u inozemstvu. Najprije je proveo godinu dana u izbjegličkim logorima u Italiji, a onda tri godine u Austriji te već dvadeset godina radi kao taksist u Münchenu. U književnosti se javlja djelom "Taksist do Műnchena" (1980.), romanom s životopisnim elementima. Objavio je još djela "Anine noći" (1984.), "Iš, još pitaš" (1986.), "Hrvatska komedija" (1989.) i "Kada zvona utihnu" (2004.). Objavio je još niz pripovjedaka u raznim časopisima i novinama. Uz pisanje uspješno se bavio i slikanjem, posebice portretiranjem. Bio je član Društva hrvatskih književnika. Preminuo je [[2013.]] godine u Zadru.<ref>http://www.zadarskilist.hr/sekcije/nadanasnjidan/1902</ref> | ||
Priloge je objavio u Zadarskoj reviji, Narodnom listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Vikendu.<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 9. travnja 2019.</ref> | Priloge je objavio u Zadarskoj reviji, Narodnom listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Vikendu.<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 9. travnja 2019.</ref> | ||
Posljednja izmjena od 17. lipanj 2023. u 23:12
Romano Mrkić (Bokanjac, 19. veljače 1935. - Bokanjac, 27. siječnja 2013.), hrvatski domovinski i iseljenički romanopisac i pisac pripovjedaka<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca"/>
Životopis[uredi]
Rođen je 19. veljače 1935. u Bokanjcu. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u Zadru. Godine 1953. pokušava pobjeći preko granice, no biva uhićen i kažnjen sa šest mjeseci zatvora. Kažnjen je s deset mjeseci zatvora, koje je izdržao u Lepoglavi.<ref>http://www.crowc.org/hkid---baza/738-mrki-romano</ref> Nakon odsluženja vojnog roka uspijeva pobjeći preko granice 1959. i otada živi u inozemstvu. Najprije je proveo godinu dana u izbjegličkim logorima u Italiji, a onda tri godine u Austriji te već dvadeset godina radi kao taksist u Münchenu. U književnosti se javlja djelom "Taksist do Műnchena" (1980.), romanom s životopisnim elementima. Objavio je još djela "Anine noći" (1984.), "Iš, još pitaš" (1986.), "Hrvatska komedija" (1989.) i "Kada zvona utihnu" (2004.). Objavio je još niz pripovjedaka u raznim časopisima i novinama. Uz pisanje uspješno se bavio i slikanjem, posebice portretiranjem. Bio je član Društva hrvatskih književnika. Preminuo je 2013. godine u Zadru.<ref>http://www.zadarskilist.hr/sekcije/nadanasnjidan/1902</ref>
Priloge je objavio u Zadarskoj reviji, Narodnom listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Vikendu.<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 9. travnja 2019.</ref>