Burek revolucija

Burek revolucija naziv je za bošnjačke prosvjede u Bosni i Hercegovini. Nemiri su izbili su 4., a završili 10. veljače.

Kronologija

Povod je nastao poslije snažna i nedvosmislena Prijedloga rezolucije Europskog parlamenta (EP), koji je kao glavnog krivca za krizu u BiH nedvosmisleno označio unitarističku politku bošnjačkih političkih stranaka, zatim političke, intelektualne i vjerske elite, čime su poglavito zakinuta prava Hrvata u BiH. Uskoro je uslijedila i Rezolucija Europskog parlamenta o BiH izglasovana apsolutnom većinom glasova zastupnika – 468 glasova za, 80 protiv i 35 suzdržanih, u kojoj Zastupnici u Rezoluciji izražavaju žaljenje što centralističke snage (bošnjačke op.a) opstruiraju provedbu sporazuma potpisanog u Bruxellesu, 1. listopada 2013., te naglašavaju važnost primjena načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU. Prosvjedi vremenski slijede i nakon što je 6. veljače ministar financija Austrije Michael Spindelegger službeno izjavio da Hypo banka mora ići u stečaj jer je dug prešao 25 milijardi eura. Prethodni pokušaj preuzimanja i nacionaliziranja prije dvije godine nije uspio. Stečaj te banke prema njegovim riječima značio je automatski bankrot i Koruške, pokrajine gdje je nastala Hypo banka, problem za Austriju te sve zemlje gdje je ista bankarila, uključujući i Bosni i Hercegovinu.

Pokazalo se da su prosvjedi su bili samo bošnjačkog karaktera.

Prosvjedi su krenuli nakon objave insolventnosti 4. i 5. veljače u četiri privatizirane tvornice u Tuzli (“Dita”, “Polihem”, “Poliohem” i Konjuh”) što je pogodilo 10.000 radnika. Radnici su tražili isplatu zaostalih plaća prije otkaza, a županijski premijer odbio je razgovarati s prosvjednicima. Prosvjednici su probili policijski kordon i pokušali provaliti u zgradu Tuzlanske županije.

Neredi su se brzo proširili od Tuzle na Sarajevo, Bihać i Zenicu, odnosno samo u gradovima u kojima većinu pučanstva čine Bošnjaci-muslimani. Mediji su davali različita izvješća. Prema jednima su to bila "spontana okupljanja i prosvjedi građana", dok su drugi širili vijest da se prosvjedi šire "diljem Bosne i Hercegovine"." Obije verzije bile su nepotpune. Neredi se nisu širili po cijeloj BiH, nego samo u gradovima gdje su Bošnjaci-muslimani većina. Spontanost je sumnjiva, sudeći po policijskim izvješćima u kojima sa sigurnošću prognoziraju redoslijed događaja: "Policijske snage se povukle, blokirana je glavna prometnica, demonstranti krenuli na Predsjedništvo BiH gdje će gađati kamenjem zgradu Predsjedništva BiH". Nemiri su se prenijeli i u Mostar i Bihać, uz prosvjede potpore u Banjoj Luci. U Mostaru su to bili bošnjačko-muslimanski prosvjednici, jer su se svi prosvjednici poslije završetka prosvjeda zaputili prema istočnom Mostaru.

Bošnjački su organizatori pokušali izvesti prosvjede u Novom Travniku. Grupa osnovana na društvenim mrežama naziva "Novi Travnik podržimo Tuzlu" pozvala je 7. veljače da u subotu 8. veljače dođu na prosvjed ispred zgrade Općine Novi Travnik uz poruku "završimo ovu priču, hoćemo bolju BiH, hoćemo radna mjesta i svoju budućnost". Odziv je bio minoran.

U Goraždu su se održali 7. veljače nenajavljeni mirni prosvjedi u znak potpore okupljenim građanima drugih županija. Okupilo se 500 osoba. Ponovni prosvjedni skup održan je 10. veljače ispred zgrade Vlade Bosansko-podrinjske županije Goražde i prosvjednicu su pročitali nešto prije Vladi adresirane zahtjeve. Pred prosvjednike su izašli premijer i članovi Vlade BPŽ Goražde, predsjednik Skupštine i dio zastupnika u županijskoj Skupštini. Nakon što su prosvjednici obaviješteni da je kolegij skupštine na jutrošnjoj sjednici za petak odredio izvanrednu sjednicu kad će razmatrati zahtjeve, prosvjednici su se mirno razišli.

U prosvjedima su paljene županijske [14] i još nekoliko zgrada, bacane kamenice i ostalo, organizirani plenumi, iznuđene neke nevažne ostavke. Isticali su se slogani o ukidanju županija i ukidanju nacionalizma.[15] Prosvjednici su u Tuzli upali u zgradu Vlade i zapalili ju. U Sarajevu se dogodio isti scenarij, uz masovnu tučnjavu policije i prosvjednika.

U Tuzli su pojedini pripadnici specijalne policije prestali djelovati i praktički prešli na stranu građana. Nasilnici u večernjim satima u Mostaru razbijali zgrade zajedničkih državnih institucije BiH, zapalili središnjicu HDZ-a BiH i podružnicu Stranke demokratske akcije (SDA) a zatim i zgradu skupštine Hercegovačko-neretvanske županije.[16]

Skupina radnika iz četiri propala tuzlanska diva uputila se prema Hrvatskoj, a ne prema glavnom gradu Sarajevu, niti Srbiji ni Crnoj Gori, još živeći u uvjerenjima iz Jugoslavije da će 'razvijenija republika' Hrvatska udijeliti štogod. Nakon nekog vremena sve se to ispuhalo i neslavno propalo. [15]

Korijeni

Premda su izvikivane parole o klasnoj borbi, antinacionalizmu, ustanku obespravljenih i druge potrošene marksističke parole, radi se o rezultatu neshvaćanje političke zbilje. Dvadeset godina poratnog neshvaćanja što se uistinu i zašto dogodilo nakon sloma komunizma, sijanje "građanskih" iluzija o restauraciji stanja i "normalne" države kakva nikada nije postojala, podgrijavanje pokvarenog bureka na sarajevskoj „Vječnoj vatri", očekivanje četvrtog zasjedanja Zavnobiha i uskrsnuća Josipa Broza koji će poraziti "fašiste", otupjela je zametku autentične bošnjačke politike (SDA) instinkt za stvarnost i razumno državničko djelovanje. Umjesto oblikovanja odgovorne političko-nacionalne i državne ideje i akcije baklja bošnjačkog nacionalizma, i tumačenja njegovih ciljeva, prepuštena je u ruke demagozima i bizarnim nositeljima gotsko-ilirskih tlapnji, sarajevskim Pomorskim društvima, sezonskim čuvarima morske granice i plaža na bosanskim „ostrvima" u pelješkom akvatoriju, te se bošnjačka politiku dovela u položaj taoca neokomunističkih lovaca na pristaše: bivših teoretičara samoupravnog socijalizma, kvaziljevičarskih akademskih poluinteligenata, medijskih tajkuna, parazitskog i profitnog "nevladinog" sektora i hohštaplerske umjetničke bulumente, „kavijarske" ljevice, proizašle iz predratne sarajevske crvene buržoazije. Promicanaje besplodna i ponižavajuća bošnjačka autoviktimizacija. Spletom okolnosti partija Zlatka Lagumdžije ne stoji više iza pokušaja građanskog puča, [17]nego se našla u taboru "nacionalista" i "eksploatatora" "koje treba pomesti s vlasti".

Neupućeni su vjerovali uličnim pokličima i novinstvu gdje su pisali o operetnom državnom udaru, a radilo se o organiziranom stvaranje psihoze koja na novim izborima treba polučiti (ne)željene rezultate i ustoličenje dvojice novih bošnjačkih vođa: jednog za „crvene" multikulturne Bosance, a drugog za „zelene" Bošnjake.

U Beogradu u Krunskoj ulici br. 9 ispred veleposlanstva Bosne i Hercegovine u srijedu 12. veljače 2014. organiziran je skup potpore "radnom narodu Bosne i Hercegovine", u organizaciji minornih skupina zvučnih imena kao što su Nova Komunistička Partija Jugoslavije (NKPJ), Savez Komunističke Omladine Jugoslavije (SKOJ), Jugoslavenski Centar Tito (YUCT), Savez komunista Jugoslavije u Srbiji (SKJ), Marksistička omladina CRVENI (MOC), Pokret obnovimo Jugoslaviju (POJ). Prosvjednike i davatelje potpore je obilježavala retorika, ikonografija, simbolika, jeftina protupolitička i protustranačka socijalna demagogija, (ne)vidljivi organizatori, jugoslavenski, titoistički i komunistički sentimenti prema prividno rajskim jugoslavenskim vremenima.

U Sarajevu se u srijedu istog dana održalo prvo zasjedanje "Plenuma građanki i građana Sarajeva", a u gomili je bila nezadovoljna mladež, revolucionarni i LGBT aktivisti, "dženderuše", sa i bez hidžaba, teoretičari "klasne borbe", "progresivnog komunizma" i "postjugoslavenske" književnosti, lumpenproleteri i umirovljenici koji se sjećaju starih dobrih vremena, u gomili i poznata imena prekaljenih prodavača građanske i antinacionalističke magle.

Unatoč antinacionalističkim parolama i prividno socijalnim razlozima, revolucija je imala velikobošnjački i velikobosanski karakter. Nasilna "burek reovolucija" bila je unitarističkog predznaka, a podsjećala je na Miloševićevu velikosrpsku jogurt revoluciju, gdje se uličnim nemirima ukidalo savezne entitete. Miloševićeva antibirokratska "jogurt revolucija" ima sličnosti s velikobošnjačkom "burek revolucijom", koju su velikobošnjaci iz unitarističkih pobuda politikantski revolucinirali. Socijalni element odmah otpada, jer je izostala svjetska praksa da prosvjednici bijes iskale na lihvarskim bankama i sumnjivo privatiziranim poduzećima. Miloševićeva jogurt revolucija "spontano okupljenih" pristaša bio je početak pokušaja unitarizacije bivše Jugoslavije u građansku državu sa Srbima kao temeljnim narodom i ujedno pokušaj centraliziranja Srbije ukidanjem autonomije Vojvodini i Kosovu. Prosvjednici su bacali predmete na sve one koji se nisu slagali s tim u stvari velikosrpskim programom. Burek revolucija kao i jogurt revolucija ima za cilj preko uličnih nereda ukinuti entitete: županije, entitete, konstutivnost tri naroda i time unitarizirati BiH s jednim temeljnim narodom Bošnjacima. Ostala dva naroda bili bi "ravnopravni građani" i govorili bi tzv. bosanskim jezikom. Radi postizanja tog cilja instrumentalizirana je teška socijalnoekonomska situacija diljem BiH. Prepreka na putu tih želja jest srednja razina vlasti (županije, kantoni) i to kao krajnji cilj oni u kojima su vlast drugi narodi, što je u hrvatskom slučaju trn u oku velikobošnjačkim ciljevima. Velikobošnjačke političke stranke za to se služe Hrvatima koji rade protiv hrvatskih interesa, gotovo uvijek su iz minornih političkih stranaka, a uz potpore par unajmljivačkih intelektualaca i "daidža" (pogrdno za "ujaka", franjevca, pogrdno franjevačkog "čobana" bez stada, za razliku od franjevačkih pastira koji ga imaju) tijekom godina izgurale su iz federalne vlasti sve legitimne hrvatske političke predstavnike, premda je pravim hrvatskim predstavnicima izborni legitimitet dalo preko 90% glasova hrvatskog biračkog tijela. Pored toga do tad su dva mandata zaredom Hrvatima nametnuli bošnjačkim glasovima Željka Sejdu Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Jedina prepreka potpunom istjerivanju Hrvata iz vlasti i unitarizaciji BiH (makar u Federaciji BiH) ostala je županijska vlast ili srednja razina vlasti. Zbog toga bošnjački prosvjednici burek revolucijom ruše i potpaljuju zgrade županijskih institucija a ne federalnih koje su odgovorne za teško ekonomsko stanje. Zbog zabluda o socijalnim korijenima prosvjeda, ne može se svakog bošnjačkog prosvjednika smatrati da je radio za velikobošnjačke unitarističke ciljeve, jer je bilo i uvjerenih da prosvjeduju za socijalnu pravdu. Radi ostvarivanja rušenja srednje razine vlasti, velikobošnjački organizatori pod svaku cijenu htjeli su prenijeti vatru i kod Hrvata, od Orašja, preko Viteza pa sve do Neuma. "Umatanje" Hrvata u velikobošnjački burek nije uspjelo, a također nisu uspjeli ni sa Srbima u BiH.

Zbog toga je tzv. bošnjačko proljeće, nazivano bošnjačkom buredžik-revolucijom, sintezom naziva jogurt-revolucije i burek-revolucije. Plenumi koji su organizirani predstavljali su zakulisnu igru bošnjačke političke elite koja se pripremala za nove izbore, bilo redovite ili izvanredne. Taktika je bila podijeliti se u dvije skupine: jedna SDA Bakira Izetbegovića i SDP-a BiH Zlatka Lagumdžije, a u drugoj SBB Fahrudina Radončića i Željko Komšić. Preko plenuma bi se pripremao teren za implementiranje centralističke politike na područjima gdje su Hrvati i Srbi većina. Radi zamagljivanja stvari i proguravanja multietničke priče, na vrhu tih skupina isturene su multietničke figure, u prvoj Zlatko Lagumdžija, a u drugoj Željko Komšić. Budući da su oboje politički već dobro istrošeni, pristaše njihove politike dosjetili su se osnovati plenume. Organizator prosvjeda iskoristio je rat u BiH bio jedan oblik seljačke revolucije, gdje su većinski vlasnici novca su postali ljudi koji nisu živjeli u gradovima, tako da je u gradovima, pogotovo u Federaciji, ostao živjeti propali svijet i sirotinja bez posla koja je postala nezadovoljna. Iz slojeva imalo obrazovanijih nezadovljnika kadrove su nalazile nevladine organizacije, a ovo što je ostalo nezaposleno grupiralo se u plenume, da bi se moglo reći da u svim tim gradovima vlada nezadovoljstvo sadašnjim poretkom, te da su za to krivi gradovi i županije.

Odmah je čelnik Srba BiH Dodig otišao na konzultacije u Beograd,[18] hrvatski premijer Milanović stigao je u Mostar,[19] a turski ministar vanjskih poslova i šef odjela za međunarodne odnose sveučilišta Bijkent Ahmed Davatoglu u Sarajevo. Davatoglu je autor jednog najčitanijih vanjskopolitičkih manifesta u zapadnim diplomacijama (iako nije prevedena na engleski) Strateške dubine. U tom je strateškom dokumentu predstavio principe neoosmanske ideologije kao glavne smjernice turske vanjske politike. SAD je turski angažman na ovom prostoru tiho podupro, a Turskoj je ovaj povijesno bitan. Americi je Turska tad bila važna i zbog njezinih interesa u novom postproljećarskom poretku arapskog svijeta i zbog ondašnjih izrazito proturuskih stavova turskog premijera Erdogana.[18]

Hrvati

Hrvati se u njih uopće nisu uključili.[20][21][22]

Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, HDZ-ov Davor Stier na društvenim mrežama objavio je komentar [23]

„„'Kad oni što pale po Mostaru viču 'Ovo je Bosna' neodoljivo podsjećaju na četnike u agresiji na Hrvatsku i njihove povike 'Ovo je Srbija'. Kada Zlatko Lagumdžija optužuje Europski parlament zbog rezolucije kojom se osuđuje centralizam, onda je jasno koliko se te centralističke elite protive europskom mirovnom projektu. Hrvatska i EU ne mogu biti pasivni prema ovoj spirali nasilja u BiH. Vrijeme je da se pokaže vodstvo. Stop centralizmu! Stop nasilju! Vrijeme je za europski put Bosne i Hercegovine!'””

((Davor Stier na Facebooku))

Hrvati su prepoznali kopirani koncept jogurt revolucije u velikobošnjačkoj burek revoluciji. Kao nekad autonomne republike, ovdje su u prevratu prividno ekonomskih razloga cilj županije, entitete u kojima vlast obnašaju politički predstavnici tamošnjeg većinskog stanovništva, konstutivnost tri naroda koju velikobošnjački žele ukinuti i time unitarizirati BiH s jednim temeljnim narodom Bošnjacima s jednim tzv. bosanskim jezikom, dok bi se druga konstitutivna dva naroda svelo na tzv. "ravnopravne građane". Instrumentalizirana teška socijalnoekonomska situacija diljem BiH iskorištena je za prevrat. Znakovito je da je za prosvjeda, stvarno i simbolički stradao arhiv austro-ugarske zaostavštine, jer za Austro-Ugarske više je napravljeno cesta u 30 godina nego za Osmanskog Carstva u pet stoljeća, što smeta velikobošnjačkim neoosmanskim scenaristima.[24]

Nakon niza gradova prosvjedi su se prenijeli i u Mostar, gdje žive i Hrvati i Bošnjaci. Prosvjednici, mahom Bošnjaci, upali su u sve ustanove ove županije i uništavali i kroz prozore bacali računala na kojima su bili upisani podatci o građana, među kojima prebivalište i oznaka nacionalnosti. Prije pola godine ista je skupina u Sarajevu koja u burek revoluciji vodi ulični rat, napravila je velike demonstracije protiv osobnih iskaznica s podatcima o jedinstvenom matičnom broju građana, a tek 2013. godine u Sarajevu su pristali na popis stanovništva. Sve je to zato jer prisvajači ne žele da izađu nepoželjni podatci, ne žele da se zna znati koliko ljudi gdje ima i koje su nacionalnosti, kako su narodi teritorijalizirani, jer ti podatci pokazuju opće poznatu činjenicu, da je BiH etnički teritorijalizirana, od tri separatna korpusa-entiteta s ekskluzivnom nacionalnom većinom.[22]

Brzina kretanja sukoba prema Mostaru učinila je jasnim još jedan pokušaj prenošenja političkih razmimoilaženja između bosanskih unitarista i hrvatskih federalista na izvaninstitucionalno područje, odnosno područje upravljane krize i pretakanje Federacije u bošnjački ekskluzivitet ukidanjem županija. Struktura prosvjednika odala je nakane: prva su krinka, prosvjednici s isključivo socijalnim motivima, drugu su činile navijačke i supkulturne skupine, česti dekor nereda, i treća su pravi organizatori, ciljano dovedeni prosvjednici, među kojima su bile skupine pristigle iz Sandžaka. Sve se ovo zbilo u trenutku kad je Velika Britanija ozbiljno Hrvatima počela osporavati status konstitutivnog naroda, što je činila još od velikosrpske agresije na BiH i prije hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Znana je duboka veza te zemlje s formiranjem postrojbi uvezenih radikalnih islamskih ratnika, čiji je dolazak označio i početak ratnog hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. i čija je islamistička ideologija, potpuno strana lokalnom stanovništvu, nažalost ostala umrežena u BiH i u politici, unatoč časnim naporima mnogih bošnjačkih intelektualaca.[18]

Socijalni bunt zloupotrijebljen i iskorišten je za političke svrhe. Diljem bošnjačkih područja FBiH napadane su isključivo institucije županija, pa su organizatori pokušali to s područjem gdje su većinom Hrvati, uglavnom neuspješno. Djelimično gdje je uspjelo posljedica toga su zapaljeni objekti i ogromna šteta, ali i uneseni strah. Posebno su pokušali u Mostaru, gdje se u jednom dijelu grada pokušala ta bošnjačka dimenzija bunta unijeti i među Hrvate. Željela se brzo stvoriti anarhija i prenijeti se na druga područja gdje žive Hrvati. Vrlo brzo se primijetilo se barem stotinjak profesionalaca, opremljenih opremljeni eksplozivnim i drugim napravama, čija je zadaća bila srušiti sve pred sobom. Policijske strukture na razini županije nisu se snašle, i bilo je nesnalaženje u tome tko je kome nadležan. Napadi su se usmjerili na HDZ BiH. Prosvjednici su zapalili hrvatsku zastavu i rspela i razmjerima razbijanja namjeravali su poslati poruku, što je govorilo o količini mržnje i organiziranosti, jer su isti razbijači odmah lomili kamere koje su sve to snimale. Stvorila se atmosfera gdje Hrvati više nisu bili sigurni imaju li uniformirane snage koje su u stanju zaštititi građane i imovinu, premda u Mostaru pored redovne postoji i postrojba specijalne policije. Sustav zbog određenih razloga nije funkcionirao Stoga su se brzo preko noći samoorganizirali i jasno stavili do znanja svima da više neće tolerirati takve napade. Srećom je brzo i policija kakve je propuste napravila i počela se organizirati.[25]

Čovićevi HDZ-ovci uz pomoć nekoliko hercegovačkih fratara su u subotu spriječili tiho samoorganiziranje Hrvata u zapadnom Mostaru, Čapljini, Čitluku, Posušju, itd., prepoznavajući model izazivanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba iz vremena rata.[18]

Da bi se spriječilo ikakvo izbijanje međunacionalnih i vjerskih sukoba, u Mostar je došao hrvatski premijer Zoran Milanović, pokvarivši tvorcima prosvjeda finale. Zbog takvog postupka, velika se povika digna na nj, čak i od Europske komisije, zato što nije išao preko Sarajeva, premda je federalna vlast bila u blokadi.[24]

Nakon svega je ostalo vidljivo da su hrvatski dijelovi Federacije BiH najstabilniji dijelovi države.[26]

Srbi

Srbijansko vodstvo i vodstvo RS brzo je reagiralo. Vicepremijer Srbije Aleksandar Vučić je povodom eskalacije nemira u BiH već u petak 7. veljače pozvao na sastanak u Beogradu s predsjednikom Republike Srpske (RS) i vođom vladajućih Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Miloradom Dodikom te s predsjednikom vodeće oporbene stranke u RS Srpske demokratske stranke Mladenom Bosićem. Sastanak je dogovorio nedjelju 9. veljače. Pozvao ih je na razgovor o očuvanju stabilnosti Reepublike Srpske, u okolnostima krize izazvane nizom prosvjeda u većim gradovima BiH, i zatražio “očuvanje jedinstva i političke stabilnosti Republike Srpske”. Dodik je uoči puta ocijenio da razlozi nemira nisu samo ekonomske i socijalne prirode te da je riječ o "projektu koji bi trebao eskalaciju događaja iz FBiH prenijeti u Republiku Srpsku". Potpredsjednik srbijanske vlade u tehničkom mandatu Rasim Ljajić ocijenio je da ne postoji jasan cilj prosvjeda u BiH.[27]

Rezultat

Burek revolucija tj. bošnjačko proljeće dovelo je do toga da se ne zna tko je vlast, a tko oporba, prije svega u županijama Unsko-sanskoj, Zeničko-dobojskoj, Sarajevskoj, ili Tuzlanskoj u kojima je započelo ključati bosansko političko-socijalno proljeće. Te su te su županije u prvome planu medijskih priloga o tome kako ne funkcionira sustav, da se kasni s isplatom plaća, poskupljenjem usluga. Mjesecima skupštine ovih županija praktično ne rade ništa. Ministri i vlade promijenjene su nasilno, a novi su se skrivali od obveza i premoštavali razdoblje do sljedećih općih izbora koji su trebali biti pola godine poslije. Svatko u vlasti u tim županijama bio je u nemogućoj situaciji, jer nije mogao nikakav napredak nakon što su socijalno-politički nemiri doveli do potpunog razočaranja.[26]

Županije s hrvatskom većinom, Hercegovačko-neretvanska županija, Srednjobosanska, Zapadnohercegovačka i Hercegbosanska, osim poplavama među najteže stradalim područjima Federacije BiH Posavskom županijom, pokazale su se kao najstabilniji dijelovi Federacije BiH u kojima nema nikakvih socijalnih ni drugih potresa.[26]

Galerija

• 

  Zapaljena zgrada Županije Soli, 7. veljače 2014.

• 

  Posljedice prosvjeda na zgradi Županije Soli, 7. veljače 2014.

• 

  Izvjestitelji i prosvjednici kod zapaljene zgrade Županije Soli, 7. veljače 2014.

• 

  Zgrada Vrhbosanske županije u lipnju 2014. s još vidljivim posljedicama

• 

  Zgrada Predsjedništva u Sarajevu, dan nakon nemira 8. veljače 2014.

• 

  Zgrada Općine u Zenici nakon prosvjeda 2014., 7. veljače 2014.

• 

  Zgrada Zeničko-dobojske županije nakon prosvjeda, 8. veljače 2014.

• 

  Prosvjedi u Zenici 10. veljače 2014.

Vanjske poveznice

• Jabuka TV UŽIVO IZ MOSTARA: Prosvjednici zapalili zgrade Vlade Županije, Gradsku vijećnicu i Gradsku upravu!, 7. veljače 2014.