Razlika između inačica stranice »Emanuel Budisavljević«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige)) |
||
| Redak 2: | Redak 2: | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Sin je oficira Budeta i Sofije, rođ. Marić. Bio je najstariji brat velikom županu [[Bude Budisavljević (hrvatski književnik)|Budislavu]], Jovi i [[Stanislav Budisavljević|Stanislavu]]. Sa svojom ženom Amelijom Negrinom, imao je tri sina: [[Vladimir Budisavljević|Vladimira]] (1864), Stevana (1867) i Maneta (umro prije 1908.). Amelija je bila kćerka načelnika [[Ravena|Ravene]]. Završio je vojnu školu i vrlo brzo je postao nadporučnik. Služio je kao generalštabni časnik kod generala [[Josip Filipović|Josipa Filipovića]] u Italiji ([[Bologna]] i [[Ferrara]]) gdje je upoznao svoju buduću ženu. Zbog ženidbe je napustio vojnu službu postavši kancelarist u Zadarskom namjesništvu kod barona [[Lazar Mamula|Lazara Mamule]] iz [[Gomirje|Gomirja]]. Kasnije prelazi u Kotor kao viši službenik. Ministar unutrašnjih ''djelah'' postavio je [[1868.]] u novoj organizaciji političkih oblasti Dalmacije, za kotarskog povjereničkog pristava ravnateljstva pomoćnih ''uredah'' u namjesništvu Emanuela Budisavljevića Prijedorskoga. Vijest o tome objavljuju ''Narodne novine'' [[6. kolovoza]] [[1868.]] godine istovremeno s Carskom naredbom o upotrebi jezika u četama, a koji mora biti onaj kojim se najviše govori u puku kojem četa pripada. Naredbom se tražilo da se oficirski kadar u zemljama krune Ugarske popunjava koliko je to moguće časnicima koji iz te zemlje potječu, a u nastavku se kaže da prvenstvo treba dati jeziku većine te da se, shodno tome, u pukovima u bivšoj Vojnoj krajini koristi srpskohrvatski jezik. Naredbu je potpisao car [[Franjo Josip I.]] [[8. kolovoza]] 1868. Ove naredbe nastale su poslije donošenja ''Zakona o općoj vojnoj obvezi''. Mada Mane nije bio direktno povezan sa sprovođenjem ovog zakona i za posljedice koje su iz toga proistekle, ovo postavljanje je došlo u vrlo kritičnom trenutku, neposredno pred izbijanje [[Krivošijski ustanak|Krivošijskog ustanka]]. Mantov rad u Kotoru je značajan jer je, izvršavajući nalog Namjesništva dalmatinskog iz Zadra iz [[1883.]] godine, sredio stari arhiv Kotora i poslao ga 1885. u Zadar, u osam sanduka, Loydovim parobrodom. Potpisnik je više dokumenata po kojima se sprovode razne uredbe: Carska naredba o zabrani nošenja (svijetlog) oružja, koja je posebno pogađala bokeljski i hercegovački živalj (što je također doprinijelo da dođe do Krivošijskog ustanka), akt o načinu sprovođenja novih pravila o organizaciji pritvora i zatvorskim prostorijama, dokument o rješavanju spora sa žiteljima Špiljara oko vojnog strelišta. On se spominje u vezi s događajima oko provođenja odluka Berlinskog kongresa u današnjem crnogorskom primorju, a 1881. u vezi s onima pred drugi krivošijski ustanak 1882. N. Stijepović i I. Zloković objavili su o tome dokumente iz 1881. te se kritički osvrnuli na njegovu retjeranu revnost u provođenju odluke o obvezatnoj vojnoj službi na području Boke kotorske, koja je bila povod tom ustanku. U Zadru je uređivao upravno-političke novine ''Objavitelj dalmatinski'' (1883-93) i, vjerojatno istovremeno, upravno-službene novine ''Pokrajinski list''. <ref>{{ | Sin je oficira Budeta i Sofije, rođ. Marić. Bio je najstariji brat velikom županu [[Bude Budisavljević (hrvatski književnik)|Budislavu]], Jovi i [[Stanislav Budisavljević|Stanislavu]]. Sa svojom ženom Amelijom Negrinom, imao je tri sina: [[Vladimir Budisavljević|Vladimira]] (1864), Stevana (1867) i Maneta (umro prije 1908.). Amelija je bila kćerka načelnika [[Ravena|Ravene]]. Završio je vojnu školu i vrlo brzo je postao nadporučnik. Služio je kao generalštabni časnik kod generala [[Josip Filipović|Josipa Filipovića]] u Italiji ([[Bologna]] i [[Ferrara]]) gdje je upoznao svoju buduću ženu. Zbog ženidbe je napustio vojnu službu postavši kancelarist u Zadarskom namjesništvu kod barona [[Lazar Mamula|Lazara Mamule]] iz [[Gomirje|Gomirja]]. Kasnije prelazi u Kotor kao viši službenik. Ministar unutrašnjih ''djelah'' postavio je [[1868.]] u novoj organizaciji političkih oblasti Dalmacije, za kotarskog povjereničkog pristava ravnateljstva pomoćnih ''uredah'' u namjesništvu Emanuela Budisavljevića Prijedorskoga. Vijest o tome objavljuju ''Narodne novine'' [[6. kolovoza]] [[1868.]] godine istovremeno s Carskom naredbom o upotrebi jezika u četama, a koji mora biti onaj kojim se najviše govori u puku kojem četa pripada. Naredbom se tražilo da se oficirski kadar u zemljama krune Ugarske popunjava koliko je to moguće časnicima koji iz te zemlje potječu, a u nastavku se kaže da prvenstvo treba dati jeziku većine te da se, shodno tome, u pukovima u bivšoj Vojnoj krajini koristi srpskohrvatski jezik. Naredbu je potpisao car [[Franjo Josip I.]] [[8. kolovoza]] 1868. Ove naredbe nastale su poslije donošenja ''Zakona o općoj vojnoj obvezi''. Mada Mane nije bio direktno povezan sa sprovođenjem ovog zakona i za posljedice koje su iz toga proistekle, ovo postavljanje je došlo u vrlo kritičnom trenutku, neposredno pred izbijanje [[Krivošijski ustanak|Krivošijskog ustanka]]. Mantov rad u Kotoru je značajan jer je, izvršavajući nalog Namjesništva dalmatinskog iz Zadra iz [[1883.]] godine, sredio stari arhiv Kotora i poslao ga 1885. u Zadar, u osam sanduka, Loydovim parobrodom. Potpisnik je više dokumenata po kojima se sprovode razne uredbe: Carska naredba o zabrani nošenja (svijetlog) oružja, koja je posebno pogađala bokeljski i hercegovački živalj (što je također doprinijelo da dođe do Krivošijskog ustanka), akt o načinu sprovođenja novih pravila o organizaciji pritvora i zatvorskim prostorijama, dokument o rješavanju spora sa žiteljima Špiljara oko vojnog strelišta. On se spominje u vezi s događajima oko provođenja odluka Berlinskog kongresa u današnjem crnogorskom primorju, a 1881. u vezi s onima pred drugi krivošijski ustanak 1882. N. Stijepović i I. Zloković objavili su o tome dokumente iz 1881. te se kritički osvrnuli na njegovu retjeranu revnost u provođenju odluke o obvezatnoj vojnoj službi na području Boke kotorske, koja je bila povod tom ustanku. U Zadru je uređivao upravno-političke novine ''Objavitelj dalmatinski'' (1883-93) i, vjerojatno istovremeno, upravno-službene novine ''Pokrajinski list''. <ref>{{Citiranje knjige|last= |first=|authorlink= |title= Hrvatski biografski leksikon |year= |url= |publisher= |location= Zagreb|id= }}</ref> <ref>{{Citiranje knjige|last= Budisavljević |first= Borislav |authorlink= |title= Atlas 37 grana rodoslova Budisavljevića, str. 185. - 189. |year= 2018 |url= |publisher= Prometej |location= |id= }}</ref> | ||
==Izvori== | ==Izvori== | ||
Trenutačna izmjena od 08:46, 2. siječnja 2022.
Emanuel plemeniti Budisavljević Prijedorski, Manojlo, nazivan i Mane, (1836. – 1893.) je bio dvorski savjetnik Dalmatinskog namjesništva u Zadru i okružni kapetan u Kotoru (oko 1878-83). Iz ugledne je ličke obitelji Budisavljević, iz onog dijela obitelji koji nosi plemićki pridjevak Prijedorski.
Životopis
Sin je oficira Budeta i Sofije, rođ. Marić. Bio je najstariji brat velikom županu Budislavu, Jovi i Stanislavu. Sa svojom ženom Amelijom Negrinom, imao je tri sina: Vladimira (1864), Stevana (1867) i Maneta (umro prije 1908.). Amelija je bila kćerka načelnika Ravene. Završio je vojnu školu i vrlo brzo je postao nadporučnik. Služio je kao generalštabni časnik kod generala Josipa Filipovića u Italiji (Bologna i Ferrara) gdje je upoznao svoju buduću ženu. Zbog ženidbe je napustio vojnu službu postavši kancelarist u Zadarskom namjesništvu kod barona Lazara Mamule iz Gomirja. Kasnije prelazi u Kotor kao viši službenik. Ministar unutrašnjih djelah postavio je 1868. u novoj organizaciji političkih oblasti Dalmacije, za kotarskog povjereničkog pristava ravnateljstva pomoćnih uredah u namjesništvu Emanuela Budisavljevića Prijedorskoga. Vijest o tome objavljuju Narodne novine 6. kolovoza 1868. godine istovremeno s Carskom naredbom o upotrebi jezika u četama, a koji mora biti onaj kojim se najviše govori u puku kojem četa pripada. Naredbom se tražilo da se oficirski kadar u zemljama krune Ugarske popunjava koliko je to moguće časnicima koji iz te zemlje potječu, a u nastavku se kaže da prvenstvo treba dati jeziku većine te da se, shodno tome, u pukovima u bivšoj Vojnoj krajini koristi srpskohrvatski jezik. Naredbu je potpisao car Franjo Josip I. 8. kolovoza 1868. Ove naredbe nastale su poslije donošenja Zakona o općoj vojnoj obvezi. Mada Mane nije bio direktno povezan sa sprovođenjem ovog zakona i za posljedice koje su iz toga proistekle, ovo postavljanje je došlo u vrlo kritičnom trenutku, neposredno pred izbijanje Krivošijskog ustanka. Mantov rad u Kotoru je značajan jer je, izvršavajući nalog Namjesništva dalmatinskog iz Zadra iz 1883. godine, sredio stari arhiv Kotora i poslao ga 1885. u Zadar, u osam sanduka, Loydovim parobrodom. Potpisnik je više dokumenata po kojima se sprovode razne uredbe: Carska naredba o zabrani nošenja (svijetlog) oružja, koja je posebno pogađala bokeljski i hercegovački živalj (što je također doprinijelo da dođe do Krivošijskog ustanka), akt o načinu sprovođenja novih pravila o organizaciji pritvora i zatvorskim prostorijama, dokument o rješavanju spora sa žiteljima Špiljara oko vojnog strelišta. On se spominje u vezi s događajima oko provođenja odluka Berlinskog kongresa u današnjem crnogorskom primorju, a 1881. u vezi s onima pred drugi krivošijski ustanak 1882. N. Stijepović i I. Zloković objavili su o tome dokumente iz 1881. te se kritički osvrnuli na njegovu retjeranu revnost u provođenju odluke o obvezatnoj vojnoj službi na području Boke kotorske, koja je bila povod tom ustanku. U Zadru je uređivao upravno-političke novine Objavitelj dalmatinski (1883-93) i, vjerojatno istovremeno, upravno-službene novine Pokrajinski list. [1] [2]