Razlika između inačica stranice »Retabl«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
(Bot: Automatski unos stranica)
 
m (bnz)
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Retabl'''-->'''Retabl''' (fra. ''rétable''< špa. ''retablo''< katal. ''retaule''< stkatal. ''reataule''< stlat. ''retrotabulum'', ''retro'' - straga + ''tabula'' - daska, ploča) je nadgradnja koju se postavlja iza i iznad [[oltarna menza|oltarne menze]]. Istovremeno je i okvir oltarne slike (vidi [[oltarna pala]]). Javlja se u 11. stoljeću. Uloga retabla bila je podupirač koji je nosio relikvije. U tom stoljeću premjestilo ih se između oltara i zida [[apsida|apside]]. Nosač je vremenom dobivao dekoracije slikama iz više dijelova (diptih, triptih, poliptih). Gotičko razdoblje retabl razvija u [[krilni oltar]]. [[Renesansa]] i [[barok]] donose novu ulogu i oblik. Retabl postaje arhitektonski, od arhitektonskih elemenata poput stupova, vijenaca, voluta i dr. Unutar tih elemenata smještena je glavna slika ([[oltarna pala]]) ili kip. Rubni dio ukrašen je kipovima: u donjem dijelu [[sveci]], u gornjem dijelu anđeli i kerubini, a na vrhu [[Bog]] ili neki od simbola Sv. Trojstva.<ref>Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina. AB: Retabl, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 509</ref>
Retabl''' (fra. ''rétable''< špa. ''retablo''< katal. ''retaule''< stkatal. ''reataule''< stlat. ''retrotabulum'', ''retro'' - straga + ''tabula'' - daska, ploča) je nadgradnja koju se postavlja iza i iznad [[oltarna menza|oltarne menze]]. Istovremeno je i okvir oltarne slike (vidi [[oltarna pala]]). Javlja se u 11. stoljeću. Uloga retabla bila je podupirač koji je nosio relikvije. U tom stoljeću premjestilo ih se između oltara i zida [[apsida|apside]]. Nosač je vremenom dobivao dekoracije slikama iz više dijelova (diptih, triptih, poliptih). Gotičko razdoblje retabl razvija u [[krilni oltar]]. [[Renesansa]] i [[barok]] donose novu ulogu i oblik. Retabl postaje arhitektonski, od arhitektonskih elemenata poput stupova, vijenaca, voluta i dr. Unutar tih elemenata smještena je glavna slika ([[oltarna pala]]) ili kip. Rubni dio ukrašen je kipovima: u donjem dijelu [[sveci]], u gornjem dijelu anđeli i kerubini, a na vrhu [[Bog]] ili neki od simbola Sv. Trojstva.<ref>Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina. AB: Retabl, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 509</ref>


Retabler je kipar ili arhitekt koji stvara retable. Znanja mu obuhvaćaju kompetencije brojnih obrtnika-umjetnika (kipara, slikara, zlatara, polikromista, škrinjara).
Retabler je kipar ili arhitekt koji stvara retable. Znanja mu obuhvaćaju kompetencije brojnih obrtnika-umjetnika (kipara, slikara, zlatara, polikromista, škrinjara).

Trenutačna izmjena od 10:16, 24. ožujka 2022.

Retabl (fra. rétable< špa. retablo< katal. retaule< stkatal. reataule< stlat. retrotabulum, retro - straga + tabula - daska, ploča) je nadgradnja koju se postavlja iza i iznad oltarne menze. Istovremeno je i okvir oltarne slike (vidi oltarna pala). Javlja se u 11. stoljeću. Uloga retabla bila je podupirač koji je nosio relikvije. U tom stoljeću premjestilo ih se između oltara i zida apside. Nosač je vremenom dobivao dekoracije slikama iz više dijelova (diptih, triptih, poliptih). Gotičko razdoblje retabl razvija u krilni oltar. Renesansa i barok donose novu ulogu i oblik. Retabl postaje arhitektonski, od arhitektonskih elemenata poput stupova, vijenaca, voluta i dr. Unutar tih elemenata smještena je glavna slika (oltarna pala) ili kip. Rubni dio ukrašen je kipovima: u donjem dijelu sveci, u gornjem dijelu anđeli i kerubini, a na vrhu Bog ili neki od simbola Sv. Trojstva.[1]

Retabler je kipar ili arhitekt koji stvara retable. Znanja mu obuhvaćaju kompetencije brojnih obrtnika-umjetnika (kipara, slikara, zlatara, polikromista, škrinjara).

Izvori

  1. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina. AB: Retabl, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 509