Manastir Pakra

Manastir Pakra

Manastir Pakra je manastir Eparhije slavonske Srpske pravoslavne crkve, smešten u središnjoj Slavoniji. U povijesnim izvorima manastir se još naziva i Nova Pustinja. Manastir je trenutno u lošem stanju i bez monaštva.

Položaj

Manastir Pakra nalazi se sedam kilometara uzvodno od Sirača prema Purnici, na 12 km od Daruvara, u kanjonu rijeke Pakre po kojoj je i dobio ime. Okružen je prelijepom prirodom, koja pripada brdsko-planinskom dijelu (planine Papuk), nazvanom Zabrđe.

Povijest

Planinske krajeve Slavonije srpsko stanovništvo naselilo je u 15. stoljeću, sklanjajući se pred Osmanlijama. Doseljavanje je posebno bilo značajno u 16. stoljeću, poslije pada Slavonije pod Osmanlije. Slavonija je tada bila prilično pusta, pošto se dotadašnje rimokatoličko stanovništvo iselilo pred Osmanlijama u Gradišće (preci današnjih Gradišćanskih Hrvata).

Najstarije svjedočanstvo o njegovom postojanju je iz 1556. godine. Zapustjeli manstir za vrijeme osmanlijske vlasti u Slavoniji obnovio je 1697. mitropolit moravski Grigorije sa svojim monasima iz Mileševe, koju su na ovaj prostor došli za vrijeme Velike seobe Srba u 17. stoljeću.

U povijesti manastira zabilježen je odlazak Teodora Mileševca 1717. godine u Rusiju radi milostinje, gdje dobiva dosta darova, najviše knjiga i crkvenih dragocjenosti u vrijednosti od oko 100 rubalja.

Vrijedno monaštvo je uvećalo manastirsku ekonomiju, tako da je polovicom 19. stoljeća posjed manastira bio veći od 100 jutara, pa je počelo i obnovu zapustelog manastira svete Ane.

Između 1759. i 1763. godine podignuta je kapela svetog Nikole na samostanskom groblju.

Manastir je teško stradao 24. svibnja 1780. godine u strašnom nevremenu, koje je odnijelo krovove s crkve i svih zgrada. Zbog nedostatka sredstava obnova je urađena tek 1785. godine.

U Prvom svjetskom ratu manastirska i parohijska crkva su ostale bez zvona. Temeljna obnova manastira, urađena je 1923. godine a na manastirskoj ekonomiji u Bijeloj sagrađena je nova kuća.

Drugi svjetski rat je donio potpunu propast manastiru, koji je doživio sličnu sudbinu kao i Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatska. Kaluđeri su protjerani u Srbiju. Dio manastirskih starina je uništen, dio je sakrio iguman Jefrem, a dio je prenijet u Zagreb.

Mileševska plaštanica

Goodine 1943. godine ustaše su zapalile kelije, a crkva je uništena. Stvari koje je iguman zakopao pronašli su partizani. Od njih su do danas opstali samo neki manji dijelovi, uključujući i Mileševsku plaštanicu.

Poslije rata crkva je osposoljena za bogoslužje, a od kelija je obnovljeno toliko koliko je bilo najpotrebnije monahinjama koje su živjele tu i obnavljale manastir.

U posljednjem Domovinskom ratu manastir je ponovo opustio. Nakon prestanka ratnih operacija, 1997. godine, zbog izuzetno lošeg stanja, preuzete su ikone Svetog Jovana, Susreta Marije i Elizabete te Krista s vladičanskog trona, koje su potom pohranjene u depo HRZ-a u Ludbregu. Dok su preostali dijelovi ikonostasa grobljanske kapele pohranjeni su unutar crkve. Veći dijelovi prislonjeni su uz klupe, a ostatak je raširen po prostoru crkve. Ruševine te male kapele danas su obrasle visokim raslinjem, pa je put do njezine unutrašnjosti, naročito za ljetnih mjeseci, potpuno nepristupačan.

U svibnju 2007. godine provedena je dezinsekcija prostora crkve, a u svibnju i lipnju sanirala se narušena statika građevine postavljanjem stega na više pozicija u temelju crkve te u razini obodnog vijenca sjevernog i južnog zida. Tijekom otvaranja temelja obavljena je i drenaža crkve. Međutim i do danas nije bilo veće obnove.

Danas je manastir Pakra prazan i gotovo zapušten. O njemu se brine paroh daruvarske pravoslavne crkve.

Opis manastirskog kompleksa

U manastirskom kompleksu (porti), na sredini dvorišta, s polukružnim svetištem i zvonikom uz glavno pročelje, sagrađena je crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, a odmah do nje i konak – dugačka uska građevina s tri krila i dvije etaže.

Osim crkve i konaka, na jednom blagom uzvišenju sagrađena je 1761. grobljanska kapela Sv. Nikole – jednobrodna građevina s polucilindričnim svodom, polukružnim svetištem, pjevnicama i kriptom gdje su pokapani monasi.

Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice

Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice koja je dovršena 1765. je barokna jednobrodna građevina, sagrađena od klesanog kamena s manjom količinom sadre i cigle.

Na zapadni zid građevi dozidan je znevonik 1769. godine, tako da je osnova s apsidom i zvonikom dobila oblik križa.

Crkva je u svojoj dugoj povijesti nekoliko puta teško stradala. Godine 1780. i 1887., je u oba slučaja u nevremenu potpuno uništen limeni krov crkve, što je za posljedicu imalo stvaranje nepovoljnih mikroklimatskih uvjeta i njihovo razarajuće djelovanje na drveni inventar crkve, posebno na ikonostas same crkve.

Unutarnjim dijelom crkve Vavedenja Presvete Bogorodice dominira veliki ikonostas, podignut 1779. godine. On odvajaj glavni brod od svetišta. Visok je oko 10 metara, ima 72 ikone, raspoređene u pet redova s dodanim pjevnicama i tronovima s obje strane.

U najnižem redu ikonostasa su prizori iz Starog zavjeta, zatim šest prijestolnih ikona s carskim dverima. U sljedećem redu niže se dvanaest Kristovih i Bogorodičinih praznika s tajnom večerom u sredini. Slijedi ikona Deisis usred dvanaest apostolskih ikona. Iznad toga je velika ikona Sv. Trojice usred proročkih ikona, a na vrhu u sredini stoji Raspeće, te sa strane Bogorodica i sv. Jovan.

Dvije bogato ukrašene trokutaste skupine kartuša od po šest ikona, koje prikazuju Kristove muke, zatvaraju s obje strane vrh ikonostasa i dopiru do samog svoda crkve.

Ikone su oslikane u tehnici tempere na dosta tankom sloju tutkalno-kredne osnove, a pripisuju se novosadskom umjetniku Vasiliju Ostojiću.

Izvori

1. PREUSMJERI Predložak:Izvori

Literatura

• Edo Anušić Ikonostasi manastira Pakre Stručni rad, Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, 2/2011 UDK 7.025.3/.4:246/247(497.5)