Azap: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Azapi''' (perz. ''azeb'', neženje) su neredovito pješaštvo [[Osmansko Carstvo|Osmanskog carstva]], koje je u njegovoj ranoj povijesti odigralo značajnu ulogu.<ref>Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost, str. 106.</ref> Formirano je tijekom ratnih pohoda od dobrovoljaca koji nisu dobivali plaću, ali su bili oslobođeni plaćanja davanja te sudjelovali u podjeli opljačkanog plijena. U [[16.]] [[stoljeće|stoljeću]] se pojavljuju u pograničnim gradovima kao posade slabe kvalitete, naoružane samo [[Luk (oružje)|lukom]] i [[Strijela|strelicama]], zatim na [[sultan|sultanovim]] [[Galija (brod)|galijama]] ili kao radna snaga u utvrdama. | |||
[[Datoteka:Azap.jpeg|200px|mini|Azap]] | [[Datoteka:Azap.jpeg|200px|mini|Azap]] | ||
== Azapi na podrjučju jugoistočne Europe == | == Azapi na podrjučju jugoistočne Europe == | ||
Posljednja izmjena od 8. svibanj 2022. u 13:36
Azapi (perz. azeb, neženje) su neredovito pješaštvo Osmanskog carstva, koje je u njegovoj ranoj povijesti odigralo značajnu ulogu.[1] Formirano je tijekom ratnih pohoda od dobrovoljaca koji nisu dobivali plaću, ali su bili oslobođeni plaćanja davanja te sudjelovali u podjeli opljačkanog plijena. U 16. stoljeću se pojavljuju u pograničnim gradovima kao posade slabe kvalitete, naoružane samo lukom i strelicama, zatim na sultanovim galijama ili kao radna snaga u utvrdama.
Azapi na podrjučju jugoistočne Europe[uredi]
U zemljama jugoistočne Europe Azapi su osnovani kao vojnički red jerlikulu (lokalne snage) 1501. godine, upotrebljavani su za obranu gradskih vrata, mostova, kula i palanki[2]. Nazivani su i stražarima, a sultan ih je postavljao beratom. Naročito su bili brojni u Bosni i Hercegovini gdje je u pojedinim kapetanijama bilo i po deset džemata azapa. Samo ih je u Počiteljskoj kapetaniji bilo 190. Zapovjednici azapa zvali su se azapage ili azebage. Pošto su primali plaću nazivani su i alufedžije (plaćenici), uz to su uživali i timare.
Izvori[uredi]
Literatura[uredi]
- J. Hammer, Des osmanischen Reichs Staatsverfassung und Staatsverwaltung, 1-2 Wien, 1815.
- J. Hammer, Geschichte des Osmanischen Reisches, 1,Pest, 1827.
- H. Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1953.