Razlika između inačica stranice »Boris Brnad«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Medalje vrh}} | |||
{{Medalje MI}} | {{Medalje MI}} | ||
{{Medalje šport | [[atletika]] - [[skok udalj]]}} | {{Medalje šport | [[atletika]] - [[skok udalj]]}} | ||
Trenutačna izmjena od 01:56, 30. travnja 2022.
| Osvojene medalje | |||
|---|---|---|---|
| Mediteranske igre | |||
| atletika - skok udalj | |||
| zlato | Aleksandrija 1951. | Jugoslavija | |
| atletika - 4 x 100 m | |||
| bronca | Aleksandrija 1951. | Jugoslavija | |
Boris Brnad, hrvatski atletičar. Osvajač je zlatnog odličja na Mediteranskim igrama u Aleksandriji 1951. godine i bronce u utrci na 400 metara te u štafetnoj utrci 4 x 100 metara.
Dio je velike skupine Hrvata, odnosno športaša iz Hrvatske koji su športsku karijeru poslije drugog svjetskog rata nastavili u Srbiji, u Beogradu. Po sovjetskom uzoru, atletičari su u vojnom ili milicijskom klubu iz glavnog grada imali neusporedivo bolje uvjete. Tako je u Partizanu bilo takvih uvjeta i brojni su športaši iz Hrvatske završili u Beogradu. Tako se našao u društvu Ivana Gubijana, Zvonka Sabolovića, Nede Farčića, Drage Štritofa, Andrije Ottenheimera, Petra Šegedina, Franje Mihalića, Zdravka Ceraja, Kreše Račića, Ivice Karasija (svi u Partizanu) te Diane Sakač Ištvanović, Dane Korice i Dunje Jutronić (Crvena zvezda).[1]
Izvori
- ↑ Pero Zlatar: Franjo Mihalić: U Beogradu me ne cijene, a u Zagreb me nitko ne zove, Jutarnji list, 10. siječnja 2010.
Nedovršeni članak Boris Brnad koji govori o atletičaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.