Hrvatski nekomunistički pokret otpora

Hrvatski nekomunistički pokret otpora u drugom svjetskom ratu, pokret otpora kojem nisu upravljali jugo-komunisti. U hrvatskoj i svjetskoj povjesnici obilato je obrađena uloga pokreta otpora koji su na području Hrvatske vodili komunisti u obliku partizana, ilegalaca i njihovih podupirača. Organizacija TIGR je bila nekomunistička i za nju se malo znalo. Također se malo zna o talijanskim antifašistima s područja Istre koji su bili izvan tih skupova, a nisu bili projugoslavenski, ni talijansko-komunistički ni titoističko-komunistički. Na području Istre, vrlo je bio utjecajan pokret otpora koji su vodili istarski narodnjaci, hrvatski orijentirani ljudi koji su uglavnom bili iz unutrašnjosti Istre. U ostatku Hrvatske, postojao je takav pokret otpora koji nije bio visoko organiziran kao jugokomunistički i nije imao neku veliku hijerarhiju. Uglavnom se radilo o nacionalno svjesnim Hrvatima koji su pružali pasivni otpor okupacijskim državama (Italiji, Njemačkoj, Mađarskoj) i vodili oblike otpora koji se može nazvati specijalnim ratom. Glede NDH, otpor nije bio prema njoj kao državi, nego kao kompromitiranom režimu koji je brutalnostima, lošim vođenjem države, potkapacitiranošću podobnih kadrova na moćnim položajima i nepotrebnim zamjeranjem savezničkim velesilama čija je pobjeda bila sve izvjesnija otuđio državljane od sebe. Često su poveznice u pokretu otpora bila dva čimbenika: HSS, odnosno predratna mrježa HSS-ovih pristaša čiji kvalitetni predratni minuli rad nije bio zaboravljen, te predratni ugled koji je HSS imao kod zapadnih Saveznika. Drugi i još jači je bila Katolička Crkva, koja je razgranatošću i uspostavljenom strukturom, pouzdanošću, ugledu i povjerenju koji je uživala u puku, te tradicijski izvrsnim osjećajem za narodno bilo, kvalitetno savjetovala i upozoravala narod, a utjecajem kod osovinskih vojnika i časnika koji se nisu zatrovali ideologijama mržnje, stjecala bitne informacije odnosno sprječavala ili ublažavala represalije nad stanovništvom, nerijetko i posredujući u pregovorima i razgovorima s utjecajnim osobama okupatorskih snaga. Karakteristika ovog pokreta otpora jest da je bio prevladavajuće nenasilan, jer cilj je bio oslabiti i diskretno demotivirati okupatora, a ne nerazumnim nasilnim akcijama izazvati nasilnu osvetu okupatora nad stanovništvom (ubojstva, pljačke, palež, silovanja, utamničenja), kao što su činili komunistički pristaše, koji bi nakon što su napravili akciju sklonili se na sigurno, dok je stanovništvo trpilo okrutne kaznene mjere.

Povijesna znanost u bivšoj Jugoslaviji je zatomljivala, skrivala i umanjivala ovaj pokret otpora. Često su ih diskvalificirali etiketiranjem kao propalim buržoaskim snagama koje žele povratak na staro.