Madrigal: razlika između inačica
preuzeto s hr.wikipedije |
m Zamjena teksta - '{{Wikiprojekt 10000/Ikona}}' u '' |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Michelangelo Caravaggio 020.jpg|240px|mini|desno|Svirač lutnje (oko 1600.) [[Caravaggio|Caravaggia]]. Lutnjist čita madrigalnu glazbu [[skladatelj]]a Jacquesa Arcadelta. ([[Hermitage]], [[Sankt Peterburg]])]] | [[Datoteka:Michelangelo Caravaggio 020.jpg|240px|mini|desno|Svirač lutnje (oko 1600.) [[Caravaggio|Caravaggia]]. Lutnjist čita madrigalnu glazbu [[skladatelj]]a Jacquesa Arcadelta. ([[Hermitage]], [[Sankt Peterburg]])]] | ||
'''Madrigal''' je oblik svjetovne [[vokal]]ne [[glazba|glazbe]] najtipičniji za razdoblja [[renesansa|renesanse]] (15. – 16. stoljeće) i ranog [[barok]]a (1580. – 1650.).<ref>Hobson, James (2015). Musical antiquarianism and the madrigal revival in England, 1726-1851 (Ph.D.). University of Bristol</ref> Polifoni madrigal nema pratnju, s [[dva]] do [[osam]] glasova, obično [[tri]] do [[šest]], dok se metar kreće između dva ili tri [[tercet]]a, nakon kojih slijede jedan ili dva [[dvostih]]a.<ref>J. A. Cuddon, ed. (1991). The Penguin Dictionary of Literary Terms and Literary Theory. p. 521.</ref> Za razliku od strofičnih oblika, većina madrigala je komponirana kroz [[strofa|strofu]], s različitom glazbom za svaku strofu, pri čemu [[skladatelj]] izražava [[emocije]] u svakom retku i pojedinačnim [[riječ]]ima pjesme. | '''Madrigal''' je oblik svjetovne [[vokal]]ne [[glazba|glazbe]] najtipičniji za razdoblja [[renesansa|renesanse]] (15. – 16. stoljeće) i ranog [[barok]]a (1580. – 1650.).<ref>Hobson, James (2015). Musical antiquarianism and the madrigal revival in England, 1726-1851 (Ph.D.). University of Bristol</ref> Polifoni madrigal nema pratnju, s [[dva]] do [[osam]] glasova, obično [[tri]] do [[šest]], dok se metar kreće između dva ili tri [[tercet]]a, nakon kojih slijede jedan ili dva [[dvostih]]a.<ref>J. A. Cuddon, ed. (1991). The Penguin Dictionary of Literary Terms and Literary Theory. p. 521.</ref> Za razliku od strofičnih oblika, većina madrigala je komponirana kroz [[strofa|strofu]], s različitom glazbom za svaku strofu, pri čemu [[skladatelj]] izražava [[emocije]] u svakom retku i pojedinačnim [[riječ]]ima pjesme. | ||
Posljednja izmjena od 13. ožujak 2026. u 11:55
Madrigal je oblik svjetovne vokalne glazbe najtipičniji za razdoblja renesanse (15. – 16. stoljeće) i ranog baroka (1580. – 1650.).[1] Polifoni madrigal nema pratnju, s dva do osam glasova, obično tri do šest, dok se metar kreće između dva ili tri terceta, nakon kojih slijede jedan ili dva dvostiha.[2] Za razliku od strofičnih oblika, većina madrigala je komponirana kroz strofu, s različitom glazbom za svaku strofu, pri čemu skladatelj izražava emocije u svakom retku i pojedinačnim riječima pjesme.
Madrigali koje su napisali talijanizirani francusko-flamanski skladatelji 1520-ih djelomično potječu od frottole (1470. – 1530.); djelomično od obnovljenog interesa za narodnu talijansku poeziju; djelomično od francuske šansone; i od motetske polifonije. Tehnički kontrast je u tome što se frottola sastoji od glazbe postavljene u strofe, dok je madrigal komponiran kroz strofu. Renesansni madrigal razlikuje se od talijanskog trecento madrigala (1300. – 1370.) i dijeli samo ime koje potječe od latinskog „matricalis” (majčinski).
Umjetnički, madrigal je bio najvažniji svjetovni oblik u renesansnoj Italiji, dosegnuvši svoj vrhunac krajem 16. stoljeća, kada su ga usvojili njemački i engleski skladatelji poput Johna Wilbyea, Thomasa Weelkesa i Thomasa Morleyja. Većina engleskih madrigala bile su a cappella skladbe za tri do šest glasova, kopirajući ili prevodeći talijanske stilove. Do sredine 16. stoljeća talijanski skladatelji spojili su madrigal s kantatom i dijalogom; do početka 17. stoljeća arija ga je zamijenila u operi.