Antun Ulrich: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m Zamjena teksta - '.-2' u '. — 2' |
||
| (Nije prikazana jedna međuinačica jednog suradnika) | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Slika:AntunUllrich.jpg|mini]]'''Antun Ullrich''' ([[Bizovac]], [[6. travnja]] [[1872.]] – [[Zagreb]], [[2. lipnja]] [[1937.]]<ref>[http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?ID=326 Gradska groblja Zagreb - Značajne ličnosti > U]</ref>), galerist. Otac je arhitekta [[Antun Tunč Ulrich|Antuna (Tunča) Ulricha]], djed skladatelja [[Boris Ulrich|Borisa Ulricha]]. | |||
Obitelj (porijeklom [[sudetski Nijemci]] iz nekadašnjeg Egera, današnjeg [[Cheb]]a) mu je kasnije živjela u [[Vinkovci]]ma. Otac je bio [[Bačvarstvo|bačvar]], no Antun je odabrao i izučio staklarski obrt. Oko 1895. godine došao je u Zagreb i uskoro otvorio vlastitu staklariju u kojoj je prihvaćao i poslove uokvirivanja i opreme slika. Na taj je način došao u dodir s mnogim umjetnicima, a šturi enciklopedijski podaci navode da “''od [[1907.]] u njegovoj radionici izlažu pojedini umjetnici slike radi prodaje, a povremeno priređuju samostalne izložbe”''. Bit će najvjerojatnije riječ o prezentacijama tek u izlogu radnje. Pokazao se vrlo sposoban obrtnik i osobiti ljubitelj umjetnosti te je [[1909.]] odlučio otvoriti prvi pravi zagrebački izložbeni salon koji će u gotovo dva desetljeća opstanka (1909.-[[1927.]]) promicati hrvatske, ali i inozemne umjetnike, priređivati izložbe studenata Likovne akademije, organizirati prezentacije arhitektonskih i novinarskih radova, osnivati likovne grupe i zalagati se za izgradnju atelijera mladih umjetnika. | Obitelj (porijeklom [[sudetski Nijemci]] iz nekadašnjeg Egera, današnjeg [[Cheb]]a) mu je kasnije živjela u [[Vinkovci]]ma. Otac je bio [[Bačvarstvo|bačvar]], no Antun je odabrao i izučio staklarski obrt. Oko 1895. godine došao je u Zagreb i uskoro otvorio vlastitu staklariju u kojoj je prihvaćao i poslove uokvirivanja i opreme slika. Na taj je način došao u dodir s mnogim umjetnicima, a šturi enciklopedijski podaci navode da “''od [[1907.]] u njegovoj radionici izlažu pojedini umjetnici slike radi prodaje, a povremeno priređuju samostalne izložbe”''. Bit će najvjerojatnije riječ o prezentacijama tek u izlogu radnje. Pokazao se vrlo sposoban obrtnik i osobiti ljubitelj umjetnosti te je [[1909.]] odlučio otvoriti prvi pravi zagrebački izložbeni salon koji će u gotovo dva desetljeća opstanka (1909.-[[1927.]]) promicati hrvatske, ali i inozemne umjetnike, priređivati izložbe studenata Likovne akademije, organizirati prezentacije arhitektonskih i novinarskih radova, osnivati likovne grupe i zalagati se za izgradnju atelijera mladih umjetnika. | ||
| Redak 12: | Redak 12: | ||
== Vanjske poveznice == | == Vanjske poveznice == | ||
* [http://www.vecernji.hr/kultura/stogodisnju-tradiciju-salona-ullrich-dr-z-vujic-opisala-knjizi-clanak-267919 Objavljena knjiga o Salonu Ullrich] | * [http://www.vecernji.hr/kultura/stogodisnju-tradiciju-salona-ullrich-dr-z-vujic-opisala-knjizi-clanak-267919 Objavljena knjiga o Salonu Ullrich] | ||
* [http://www.akademija-art.hr/radionice-mainmenu-52/174-scena-u-2010-godini/2903-monografija-qulrich-1909-2009 O monografiji 'Ulrich 1909. | * [http://www.akademija-art.hr/radionice-mainmenu-52/174-scena-u-2010-godini/2903-monografija-qulrich-1909-2009 O monografiji 'Ulrich 1909. — 2009.'] | ||
Posljednja izmjena od 8. travanj 2025. u 02:10
Antun Ullrich (Bizovac, 6. travnja 1872. – Zagreb, 2. lipnja 1937.[1]), galerist. Otac je arhitekta Antuna (Tunča) Ulricha, djed skladatelja Borisa Ulricha.
Obitelj (porijeklom sudetski Nijemci iz nekadašnjeg Egera, današnjeg Cheba) mu je kasnije živjela u Vinkovcima. Otac je bio bačvar, no Antun je odabrao i izučio staklarski obrt. Oko 1895. godine došao je u Zagreb i uskoro otvorio vlastitu staklariju u kojoj je prihvaćao i poslove uokvirivanja i opreme slika. Na taj je način došao u dodir s mnogim umjetnicima, a šturi enciklopedijski podaci navode da “od 1907. u njegovoj radionici izlažu pojedini umjetnici slike radi prodaje, a povremeno priređuju samostalne izložbe”. Bit će najvjerojatnije riječ o prezentacijama tek u izlogu radnje. Pokazao se vrlo sposoban obrtnik i osobiti ljubitelj umjetnosti te je 1909. odlučio otvoriti prvi pravi zagrebački izložbeni salon koji će u gotovo dva desetljeća opstanka (1909.-1927.) promicati hrvatske, ali i inozemne umjetnike, priređivati izložbe studenata Likovne akademije, organizirati prezentacije arhitektonskih i novinarskih radova, osnivati likovne grupe i zalagati se za izgradnju atelijera mladih umjetnika.
U skupini koja ga je nagovorila na to bili su, između ostalih, prvi profesori na Višoj školi za umjetnosti i umjetnički obrt u Zagrebu: Menci Klement Crnčić, Bela Čikoš Sesija te Robert Frangeš-Mihanović. Dokaz je to da su sami umjetnici u A. Ullrichu prepoznali onoga koji će zajedno s njima imati volje i umješnosti preuzeti zadaću umjetničkoga i kulturnoga oblikovanja zagrebačke sredine. I tako je krajem 1909. godine na I. katu Ilice 54 otvoren Ullrichov salon zajedničkim nastupom zagrebačkih umjetnika. Sljedeća je bila “Izložba zgoditaka Društva umjetnosti” da bi u veljači 1910. započela čitava serija samostalnih izlaganja. Zagrebačkoj se publici prvo predstavio češki grafičar F. Šimon sa 62 rada. A. Milčinović donio je prikaz ovoga inozemnoga gostovanja, ali i samoga salona kao jedinstvene kulturne pojave.
No, nije mogao ne iskazati i tihe sumnje glede potencijalnih kupaca. Očito je da je Antun Ullrich na početku svoje životne avanture nailazio i na razumijevanje i na sumnjičavost okoline. Riječ jednoga drugoga velikog Slavonca Izidora Kršnjavog upravo pristaju tom rađanju našega prvog salona i prvog galeriste: “Pionirski rad i - sudbina pionira! Kulturna gnojiva!”