Razlika između inačica stranice »Bitka kraj Podzvizda 9. srpnja 1845.«
(Stvorena nova stranica sa sadržajem: »'''Bitka kraj Podzvizda''' bila je bitka habsburških i osmanskih postrojba kraj tvrđave Podzvizda. Odvila se je 9. srpnja 1845. godine. Is...«.) |
|||
Redak 5: | Redak 5: | ||
Nepoznata osoba podigla je spomenik u selu Dabravinama u močvarnom predjelu s lijeve strane ceste Kladuša-Vrnograč, navodno, kao trajno obilježje pobjede nad Jelačićem. Spomenik je oblika obeliska i na njemu je tekst koji kaže da je spomenik u spomen na pobjedu nad Jelačićevim snagama. Oksimoron se sastoji u tome što je obelisk kao spomenik baština kršćanske Europe. <ref name="kad i kome"/> | Nepoznata osoba podigla je spomenik u selu Dabravinama u močvarnom predjelu s lijeve strane ceste Kladuša-Vrnograč, navodno, kao trajno obilježje pobjede nad Jelačićem. Spomenik je oblika obeliska i na njemu je tekst koji kaže da je spomenik u spomen na pobjedu nad Jelačićevim snagama. Oksimoron se sastoji u tome što je obelisk kao spomenik baština kršćanske Europe. <ref name="kad i kome"/> | ||
Ni do danas se ne zna gdje su se dogodili ključni trenutci ove bitke. Povjesničari [[Galib Šljivo]] (u: Napad austrijske vojske na Podzvizd 9. jula 1845. godine, Istorijski zbornik I., Banja Luka 1980, str. 65-84.) i [[Kristina Milković]] (<ref>Kristina Milković: [https://hrcak.srce.hr/clanak/101534 ''Represalije protiv Podzvizda 1845. godine. Fenomen četovanja i maloga rata u kasnim krajiškim društvima na hrvatsko-bosanskoj granici''], Povijesni prilozi 40., Zagreb 2011, str. 195-224.</ref>) naglasili su pogibeljnu narav močvarna tla uz rječicu Podzvizdnicu i tok rijeke Gline. Ondje je habsburška vojska pretrpjela većinu gubitaka.<ref name="kad i kome"/> [[Radoslav Lopašić]] koji je rođenjem suvremenik bitke, u djelu ''Bihać i Bihaćka krajina'' iz 1890., naveo je jaz u mjestu Oskoruši kao mjesto pogibije vojnika. Lopašić tvrdi da je nadnevak bitke 10. srpnja i da je to bio posljednji ozbiljniji okršaj "medju Turci krajišnici i hrvatskimi graničari". Navodno je banski pukovnik Josip Jelačić htio osvetiti jednoga dječaka, koji je hvatao rake u Glini. Za vrijeme tog lova neki ga je lokalni musliman iz osmanske države ("Turčin") ubio iz kubure. Jelačić je zatražio zadovoljštinu koju nije dobio, pa se na to zaputio sa svojom pukovnijom i sa serežanima u tri odjela prema Vranograču i Podzvizdu, gdje je popalio nekoliko kuća. Krajiški Turci su se silno prestrašili od Jelačićeva pohoda. Iz Velike Kladuše, sve žene i djeca sa blagom pobjegli u Malu Kladušu. Jelačić im je navodno poručio "da mu pripreme objed". Iz susjednih gradova u pomoć osmanskim snagama u Podzvizdu na pomoć je stilo više od dvije tisuće Turaka. Jedan je odjel Jelačićevih postrojba prešao Glinu ispod Paunovca. Ondje su vojnici ne poznavajući močvarno tlo u mjestu Oskoruši pod Podzvizdom pokraj jednog mlina upali u jaz. Ugrezli su u vodu. Imobilizirani, bili su laka meta. Vojnici i časnici Baltić i Kukulj poginuli su od osmanske paljbe. Na osmanskoj strani su prema tvrdnjama lokalaca poginulo njih četvero. Poginuo je četovođa Ale Ajderac, koji je godinu prije napao [[napad na Cetin 1834.|Cetin]]. Podzvižjani su se dugo poslije hvalili "pobjedom" nad Jelačićem, iako ih je zapravo spasilo meko tlo u koje su protivnici upali iz neznanja a ne zbog njihove taktičke dosjetke.<ref name=Lopašić>Radoslav Lopašić:[https://www.google.hr/books/edition/Biha%C4%87_i_Biha%C4%87ka_krajina/GactAQAAIAAJ?hl=hr&gbpv=1 ''Bihać i Bihaćka krajina'']. Google knjige. Str. 262.</ref><ref name="kad i kome"> Husein Sejko Mekanović: [https://sejko-hm.blogspot.com/2017/12/kad-kome-i-zasto-je-podignut-obelisk-u.html ''Kad, kome i zašto je podignut obelisk u selu Dabravine? '']. 21. prosinca 2017. Pristupljeno 21. svibnja 2023. </ref> | Ni do danas se ne zna gdje su se dogodili ključni trenutci ove bitke. Povjesničari [[Galib Šljivo]] (u: Napad austrijske vojske na Podzvizd 9. jula 1845. godine, Istorijski zbornik I., Banja Luka 1980, str. 65-84.) i [[Kristina Milković]] (<ref>Kristina Milković: [https://hrcak.srce.hr/clanak/101534 ''Represalije protiv Podzvizda 1845. godine. Fenomen četovanja i maloga rata u kasnim krajiškim društvima na hrvatsko-bosanskoj granici''], Povijesni prilozi 40., Zagreb 2011, str. 195-224.</ref>) naglasili su pogibeljnu narav močvarna tla uz rječicu Podzvizdnicu i tok rijeke Gline. Ondje je habsburška vojska pretrpjela većinu gubitaka.<ref name="kad i kome"/> | ||
[[Radoslav Lopašić]] koji je rođenjem suvremenik bitke, u djelu ''Bihać i Bihaćka krajina'' iz 1890., naveo je jaz u mjestu Oskoruši kao mjesto pogibije vojnika. Lopašić tvrdi da je nadnevak bitke 10. srpnja i da je to bio posljednji ozbiljniji okršaj "medju Turci krajišnici i hrvatskimi graničari". Navodno je banski pukovnik Josip Jelačić htio osvetiti jednoga dječaka, koji je hvatao rake u Glini. Za vrijeme tog lova neki ga je lokalni musliman iz osmanske države ("Turčin") ubio iz kubure. Jelačić je zatražio zadovoljštinu koju nije dobio, pa se na to zaputio sa svojom pukovnijom i sa serežanima u tri odjela prema Vranograču i Podzvizdu, gdje je popalio nekoliko kuća. Krajiški Turci su se silno prestrašili od Jelačićeva pohoda. Iz Velike Kladuše, sve žene i djeca sa blagom pobjegli u Malu Kladušu. Jelačić im je navodno poručio "da mu pripreme objed". Iz susjednih gradova u pomoć osmanskim snagama u Podzvizdu na pomoć je stilo više od dvije tisuće Turaka. Jedan je odjel Jelačićevih postrojba prešao Glinu ispod Paunovca. Ondje su vojnici ne poznavajući močvarno tlo u mjestu Oskoruši pod Podzvizdom pokraj jednog mlina upali u jaz. Ugrezli su u vodu. Imobilizirani, bili su laka meta. Vojnici i časnici Baltić i Kukulj poginuli su od osmanske paljbe. Na osmanskoj strani su prema tvrdnjama lokalaca poginulo njih četvero. Poginuo je četovođa Ale Ajderac, koji je godinu prije napao [[napad na Cetin 1834.|Cetin]]. Podzvižjani su se dugo poslije hvalili "pobjedom" nad Jelačićem, iako ih je zapravo spasilo meko tlo u koje su protivnici upali iz neznanja a ne zbog njihove taktičke dosjetke.<ref name=Lopašić>Radoslav Lopašić:[https://www.google.hr/books/edition/Biha%C4%87_i_Biha%C4%87ka_krajina/GactAQAAIAAJ?hl=hr&gbpv=1 ''Bihać i Bihaćka krajina'']. Google knjige. Str. 262.</ref><ref name="kad i kome"> Husein Sejko Mekanović: [https://sejko-hm.blogspot.com/2017/12/kad-kome-i-zasto-je-podignut-obelisk-u.html ''Kad, kome i zašto je podignut obelisk u selu Dabravine? '']. 21. prosinca 2017. Pristupljeno 21. svibnja 2023. </ref> | |||
Suvremena povjesnica dala je šire objašnjenje. Nije se radilo ni o kakvom habsburškom porazu, niti o nekakvoj osvetničkoj ekspediciji u vlastitoj režiji. Pohod je bio pobjedonosan, jedino što svršetak nije bio potpuno povoljan. Jelačić je već dugo izgarao od želje za obračunom sa susjednim Turcima koji su stalno ometali život i mir na granici metodom [[mali rat|malog rata]]. Nakon što je 1843. promaknut za pukovnika i imenovan za zapovjednika prve banske pukovnije, ukazala mu se prigoda. Odlučio se je obračunati s najrogobornijim Turcima, onima iz Podzvizda. Poduzeo je pohod kojim se dotad najdublje zašlo u teritorij bosanskog sandžaka. Prešao je granicu, pobijedio i raspršio osmanske snage koje su ga došle zaustaviti, te se dao u potjeru za njima sve do Podzvizda. Slavodobitno ušavši u to mjesto, prisilio je muslimane zaiskati oproštenje od njega i obećati da ne će više remetiti mir granice njegove pukovnije. Kaznena ekspedicija polučila je uspjeh. Nije bilo nikakva mijenjanja granice, nego se dobilo obećanje o miru. Jelačićev pohod učinio ga je još popularnijim i uglednijim. Zadovoljan ishodom, na čelu svojih snaga uz udaranje bubnjeva i pjevanje vojnika, napustio je Podzvizd i vratio se u Hrvatsku vojnu krajinu.<ref>Dino Radoš: [https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffos%3A3565/datastream/PDF/view ''Ban Jelačić i carska vojska '']. [https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:366936]. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek, 2011., str. 7.</ref> | |||
== Izvori, referencije i bilješke == | == Izvori, referencije i bilješke == | ||
Redak 11: | Redak 15: | ||
[[Kategorija:Habsburško-turski ratovi]] | [[Kategorija:Habsburško-turski ratovi]] | ||
{{coord|45.18098|15.86941|display=title}} |
Trenutačna izmjena od 02:40, 21. svibnja 2023.
Bitka kraj Podzvizda bila je bitka habsburških i osmanskih postrojba kraj tvrđave Podzvizda. Odvila se je 9. srpnja 1845. godine. Istaknuti sudionik na habsburškoj strani bio je budući hrvatski ban Josip Jelačić.[1]
U bitci su na strani habsburških snaga bili vojnici Prve pukovnije iz Gline kojima je zapovijedao Josip Jelačić. Na osmanskoj strani bili su stanovnici Podzvizda i okolnih naselja.[2] Ovu se bitku smatra posljednjim vojnim sukobom Habsburškog i Osmanskog Carstva,[3] budući da je zaposjedanje BiH 30-ak godina poslije bilo u drugim okolnostima.
Nepoznata osoba podigla je spomenik u selu Dabravinama u močvarnom predjelu s lijeve strane ceste Kladuša-Vrnograč, navodno, kao trajno obilježje pobjede nad Jelačićem. Spomenik je oblika obeliska i na njemu je tekst koji kaže da je spomenik u spomen na pobjedu nad Jelačićevim snagama. Oksimoron se sastoji u tome što je obelisk kao spomenik baština kršćanske Europe. [2]
Ni do danas se ne zna gdje su se dogodili ključni trenutci ove bitke. Povjesničari Galib Šljivo (u: Napad austrijske vojske na Podzvizd 9. jula 1845. godine, Istorijski zbornik I., Banja Luka 1980, str. 65-84.) i Kristina Milković ([4]) naglasili su pogibeljnu narav močvarna tla uz rječicu Podzvizdnicu i tok rijeke Gline. Ondje je habsburška vojska pretrpjela većinu gubitaka.[2]
Radoslav Lopašić koji je rođenjem suvremenik bitke, u djelu Bihać i Bihaćka krajina iz 1890., naveo je jaz u mjestu Oskoruši kao mjesto pogibije vojnika. Lopašić tvrdi da je nadnevak bitke 10. srpnja i da je to bio posljednji ozbiljniji okršaj "medju Turci krajišnici i hrvatskimi graničari". Navodno je banski pukovnik Josip Jelačić htio osvetiti jednoga dječaka, koji je hvatao rake u Glini. Za vrijeme tog lova neki ga je lokalni musliman iz osmanske države ("Turčin") ubio iz kubure. Jelačić je zatražio zadovoljštinu koju nije dobio, pa se na to zaputio sa svojom pukovnijom i sa serežanima u tri odjela prema Vranograču i Podzvizdu, gdje je popalio nekoliko kuća. Krajiški Turci su se silno prestrašili od Jelačićeva pohoda. Iz Velike Kladuše, sve žene i djeca sa blagom pobjegli u Malu Kladušu. Jelačić im je navodno poručio "da mu pripreme objed". Iz susjednih gradova u pomoć osmanskim snagama u Podzvizdu na pomoć je stilo više od dvije tisuće Turaka. Jedan je odjel Jelačićevih postrojba prešao Glinu ispod Paunovca. Ondje su vojnici ne poznavajući močvarno tlo u mjestu Oskoruši pod Podzvizdom pokraj jednog mlina upali u jaz. Ugrezli su u vodu. Imobilizirani, bili su laka meta. Vojnici i časnici Baltić i Kukulj poginuli su od osmanske paljbe. Na osmanskoj strani su prema tvrdnjama lokalaca poginulo njih četvero. Poginuo je četovođa Ale Ajderac, koji je godinu prije napao Cetin. Podzvižjani su se dugo poslije hvalili "pobjedom" nad Jelačićem, iako ih je zapravo spasilo meko tlo u koje su protivnici upali iz neznanja a ne zbog njihove taktičke dosjetke.[3][2]
Suvremena povjesnica dala je šire objašnjenje. Nije se radilo ni o kakvom habsburškom porazu, niti o nekakvoj osvetničkoj ekspediciji u vlastitoj režiji. Pohod je bio pobjedonosan, jedino što svršetak nije bio potpuno povoljan. Jelačić je već dugo izgarao od želje za obračunom sa susjednim Turcima koji su stalno ometali život i mir na granici metodom malog rata. Nakon što je 1843. promaknut za pukovnika i imenovan za zapovjednika prve banske pukovnije, ukazala mu se prigoda. Odlučio se je obračunati s najrogobornijim Turcima, onima iz Podzvizda. Poduzeo je pohod kojim se dotad najdublje zašlo u teritorij bosanskog sandžaka. Prešao je granicu, pobijedio i raspršio osmanske snage koje su ga došle zaustaviti, te se dao u potjeru za njima sve do Podzvizda. Slavodobitno ušavši u to mjesto, prisilio je muslimane zaiskati oproštenje od njega i obećati da ne će više remetiti mir granice njegove pukovnije. Kaznena ekspedicija polučila je uspjeh. Nije bilo nikakva mijenjanja granice, nego se dobilo obećanje o miru. Jelačićev pohod učinio ga je još popularnijim i uglednijim. Zadovoljan ishodom, na čelu svojih snaga uz udaranje bubnjeva i pjevanje vojnika, napustio je Podzvizd i vratio se u Hrvatsku vojnu krajinu.[5]
Izvori, referencije i bilješke
- ↑ dr: 20. svibnja 1859. umro ban Josip Jelačić - Znate li zašto je bio najpoznatiji hrvatski ban . Narod.hr. 20. svibnja 2023. 21. svibnja 2023.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Husein Sejko Mekanović: Kad, kome i zašto je podignut obelisk u selu Dabravine? . 21. prosinca 2017. Pristupljeno 21. svibnja 2023.
- ↑ 3,0 3,1 Radoslav Lopašić:Bihać i Bihaćka krajina. Google knjige. Str. 262.
- ↑ Kristina Milković: Represalije protiv Podzvizda 1845. godine. Fenomen četovanja i maloga rata u kasnim krajiškim društvima na hrvatsko-bosanskoj granici, Povijesni prilozi 40., Zagreb 2011, str. 195-224.
- ↑ Dino Radoš: Ban Jelačić i carska vojska . [1]. Filozofski fakultet u Osijeku. Osijek, 2011., str. 7.