More actions
| Nije prikazano 12 međuinačica | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:4. Cekajki go Godo.jpg|thumb|desno|250px|Uprizorenje drame ''[[U očekivanju Godota]]'' na kazališnim daskama]] | [[Datoteka:4. Cekajki go Godo.jpg|thumb|desno|250px|Uprizorenje drame ''[[U očekivanju Godota]]'' na kazališnim daskama]] | ||
'''Teatar apsurda''' je zajednički naziv za pokret unutar [[kazalište|kazališta]] i djelimice unutar [[književnost]]i, koji se prvenstveno odigrava nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Nerijetko je korišten stilski izražaj šoka u teatra apsurda da bi se naglasio absurd življenja, što se često svodilo na izjednačavanje s besmislom. Većina kazališnih djela je napisana na [[francuski jezik|francuskom]] a većina absurdista je djelovala u [[Pariz]]u – iako nisu bili [[Francuzi]]. Glavnim predstavnicima teatra apsurda smatraju se [[Fernando Arrabal]], [[Samuel Beckett]], [[Jean Genet]] i [[Eugène Ionesco]]. | '''Teatar apsurda''' ([[francuski|fran.]] ''Théâtre de l'Absurde'') ili kazalište besmisla je zajednički naziv za pokret unutar [[kazalište|kazališta]] i djelimice unutar [[književnost]]i, koji se prvenstveno odigrava nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Mnogi opisivaju teatar apsurda kao od jedan je od najinovativnijih i najutjecajnijih kazališnih pokreta 20. stoljeća. Njegova bitna karakteristika je naglasak na nelogičnosti, besmislu, kontradikcijama i nesigurnosti života te suvremene ljudske egzistencije. Nerijetko je korišten stilski izražaj šoka u teatra apsurda da bi se naglasio absurd življenja, što se često svodilo na izjednačavanje s besmislom. Većina kazališnih djela je napisana na [[francuski jezik|francuskom]] a većina absurdista je djelovala u [[Pariz]]u – iako nisu bili [[Francuzi]]. Glavnim predstavnicima teatra apsurda smatraju se [[Fernando Arrabal]], [[Samuel Beckett]], [[Jean Genet]] i [[Eugène Ionesco]]. | ||
Među poznatijim kazališnim komadima vrijedno je spomenuti Beckettov ''[[U očekivanju Godota]]'' – u kojem se ništa ne dešava | Među poznatijim kazališnim komadima vrijedno je spomenuti Beckettov ''[[U očekivanju Godota]]'' – u kojem se ništa ne dešava, i Ionescova djela ''[[Nosorog (Ionesco)|Nosorog]] '' i ''[[Ćelava pjevačica]]''. | ||
==Etimologija== | ==Etimologija== | ||
Korijeni teatra apsurda mogu se naći u avantgardnim djelima koja su nastala u periodu između 1920. i 1930. iako mnogi tvrde da su elementi teatra apsurda nastali u vrijeme pojave starogrčkih dramaturga. Inače korijen teatra apsurda postavio je francuski filozof [[Albert Camus]] je u svom eseju "Mit o Sizifu" 1942. godine u kojem je objasnio ljudsko postojanje kao beznačajno ili apsurdno i tako je postavio temelje apsurdizma. Camusove ideje su dramopisci uzeli kao temelj za pisanje svojih djela skupa sa svojim doživljajima kroz vrijeme [[Drugi Svjetski rat|DSR-a]] i tako stvorili svoja apsurdna djela koja su postala popluarna tokom 1950-tih i 1960-tih. Ova djela je prvo opisao kritičar [[Martin Esslin]] u eseju iz 1960. godine pod naslovom "The theatre of the Absurd" hrv. kazalište apsurda i s time stvorio skupno ime koje je označavao taj žanr kazališta. Nedugo poslje objavljivanja svog eseja, Esslin je izdao istoimenu knjigu 1962. u kojem je pomnije opisao stil te teme s kojima "teatar apsruda" bavi i time popularizirao taj izraz u široj javnosti.<ref>{{cite book |title=The Theatre of the Absurd |first=Martin |last=Esslin |year=1961 |oclc=329986 }}</ref> | |||
==Osnovna svojstva== | |||
Pokret teatra apsurda nastao je nakon Drugog svjetskog rata kao odgovor na traumu i besmisao rata, isto tako opisao traumu življenja pod konstantnom prijetnjom uništenja čovječanstva od strane nuklearnog rata koja je isto tako bila jedna glavnih od pokretača teatra apsurda. Predstave obilježene su nelogičnošću i besmislenošću ljudskog postojanja, te naglašavanjem apsurda svakodnevnog života. Absurdisti su vjerovali da cijelo postojanje čovjeka je besmisleno jer smo rođeni bez da smo tražili da budemo rođeni, i u mnogim slučajevima umiremo bez želje da umremo. Iz tog stajališta, teatar apsurda postaje kao anti-teatar u cilju rušenje svih pravila klasičnog teatra i tako postaje surealana, ilogična, bez neke oblikovane radnje i toka. | |||
Inače, teatar apsruda ili kazalište besmisla pokriva širku lepezu predstava koje mogu bit komedije, parodije, tragikomedije, strave, nadrealistične | Inače, teatar apsruda ili kazalište besmisla pokriva širku lepezu predstava koje mogu bit komedije, parodije, tragikomedije, strave, nadrealistične, ili avangardne. Glavne karakteristike predstava se mogu opistati u kratkim crtama: | ||
* likovi | * likovi | ||
** uhvaćeni u beznadežnim situacijama | ** uhvaćeni u beznadežnim situacijama | ||
** crno-bijeli likovi | |||
** karikature | |||
** upravljane sa strane neke nevidljive sile | ** upravljane sa strane neke nevidljive sile | ||
** nemaju kontrolu nad svojom situacijom | ** nemaju kontrolu nad svojom situacijom - marionete | ||
* radnja | * radnja | ||
** | ** kaotična | ||
** bez nekog logičkog sljeda | |||
** pune parodija | ** pune parodija | ||
** beskonačno ponavljanje istih situacija | ** beskonačno ponavljanje istih situacija | ||
| Redak 25: | Redak 29: | ||
** pun onomatopea | ** pun onomatopea | ||
** besmislene rečenice | ** besmislene rečenice | ||
===Likovi=== | |||
Likovi u teatru apsurda su najčešće ekstremni, bizarne figure koje se ne uklapaju u uobičajene ljudske kategorije. Oni su često simbolički prikazani, a njihovo ponašanje je često besmisleno, s kontradiktornim akcijama i reakcijama. Radnja u takvim djelima često izostaje, ili je zanemarena u korist metaforičkog prikaza ljudske egzistencije i nelogičnosti svijeta. Glavni fokus je na jeziku i dijalogu, a često se koriste i ponavljanja i fraze koje nemaju smisla, kako bi se naglasila apsurdnost svijeta i čovjekove egzistencije. | |||
===Radnja=== | |||
Radnja u teatru apsurda nije jasno strukturirana i ne vodi do klasičnog raspleta. Umjesto toga, predstava se često sastoji od niza scena ili situacija koje nemaju jasan smisao ili svrhu. Ovakva struktura može biti zbunjujuća za gledatelje, ali je upravo to i jedan od ciljeva teatra apsurda - izazvati nelagodu i potaknuti publiku na razmišljanje o smislu života i postojanja. | |||
===Dijalog=== | |||
Dialog u teatru apsurda je često fragmentiran i ispunjen pauzama, ponavljanjima i igrama riječima. Dijalozi se mogu činiti besmislenima ili nerazumljivima, ali zapravo se radi o namjernom stilskom izboru. Ovakvim stilom dijaloga, kazališni pisci teatra apsurda nastoje naglasiti nelogičnost i besmisao ljudskog postojanja. | |||
==Prestavnici== | |||
[[Samuel Beckett]] je jedan od najpoznatijih predstavnika teatra apsurda, poznat po svojim djelima poput "Čekajući Godota" i "Kraj igre". U "Čekajući Godota", dva besmislena lika, Vladimir i Estragon, sjede na brijegu i čekaju dolazak čovjeka kojeg nikad neće vidjeti. Djelo prikazuje besmislenost života i čovjekovu potrebu za nekom vrstom svrhe. Harold Pinter je također važan predstavnik teatra apsurda, poznat po djelima kao što su "Rođendanska zabava" i "Pauza". Njegova djela se bave temama poput identiteta i manipulacije, a likovi su često izolirani i neuspješni u komunikaciji. | |||
[[Eugène Ionesco]] je rumunjski pisac, čije se djelo "Stolice" (The Chairs) također smatra jednim od najvažnijih djela teatra apsurda. | |||
Harold Pinter, britanski pisac, dobio je Nobelovu nagradu za književnost 2005. godine, a njegova djela često sadrže elemente teatra apsurda. Tom Stoppard, britanski pisac, poznat je po svom radu "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" (Rosencrantz and Guildenstern Are Dead), koji se često navodi kao primjer teatra apsurda. | |||
== Teatar apsurda u novije vrijeme== | |||
U zadnjih deset godina, neki od kazališnih pisaca koji su se istaknuli u teatru apsurda su [[Martin McDonagh]], [[Will Eno]] i [[Caryl Churchill]]. McDonagh, irski pisac, najpoznatiji je po svojim crnim komedijama, kao što su "The Lieutenant of Inishmore" i "The Pillowman". Will Eno, američki pisac, stekao je priznanje za svoj rad "The Realistic Joneses", koji je prikazan na Broadwayu. Caryl Churchill, britanska dramatičarka, poznata je po svojim eksperimentalnim radovima, kao što su "Top Girls" i "Cloud Nine". | |||
==Vrela== | ==Vrela== | ||
Posljednja izmjena od 3. ožujak 2023. u 02:27
Teatar apsurda (fran. Théâtre de l'Absurde) ili kazalište besmisla je zajednički naziv za pokret unutar kazališta i djelimice unutar književnosti, koji se prvenstveno odigrava nakon Drugog svjetskog rata. Mnogi opisivaju teatar apsurda kao od jedan je od najinovativnijih i najutjecajnijih kazališnih pokreta 20. stoljeća. Njegova bitna karakteristika je naglasak na nelogičnosti, besmislu, kontradikcijama i nesigurnosti života te suvremene ljudske egzistencije. Nerijetko je korišten stilski izražaj šoka u teatra apsurda da bi se naglasio absurd življenja, što se često svodilo na izjednačavanje s besmislom. Većina kazališnih djela je napisana na francuskom a većina absurdista je djelovala u Parizu – iako nisu bili Francuzi. Glavnim predstavnicima teatra apsurda smatraju se Fernando Arrabal, Samuel Beckett, Jean Genet i Eugène Ionesco.
Među poznatijim kazališnim komadima vrijedno je spomenuti Beckettov U očekivanju Godota – u kojem se ništa ne dešava, i Ionescova djela Nosorog i Ćelava pjevačica.
Etimologija
Korijeni teatra apsurda mogu se naći u avantgardnim djelima koja su nastala u periodu između 1920. i 1930. iako mnogi tvrde da su elementi teatra apsurda nastali u vrijeme pojave starogrčkih dramaturga. Inače korijen teatra apsurda postavio je francuski filozof Albert Camus je u svom eseju "Mit o Sizifu" 1942. godine u kojem je objasnio ljudsko postojanje kao beznačajno ili apsurdno i tako je postavio temelje apsurdizma. Camusove ideje su dramopisci uzeli kao temelj za pisanje svojih djela skupa sa svojim doživljajima kroz vrijeme DSR-a i tako stvorili svoja apsurdna djela koja su postala popluarna tokom 1950-tih i 1960-tih. Ova djela je prvo opisao kritičar Martin Esslin u eseju iz 1960. godine pod naslovom "The theatre of the Absurd" hrv. kazalište apsurda i s time stvorio skupno ime koje je označavao taj žanr kazališta. Nedugo poslje objavljivanja svog eseja, Esslin je izdao istoimenu knjigu 1962. u kojem je pomnije opisao stil te teme s kojima "teatar apsruda" bavi i time popularizirao taj izraz u široj javnosti.[1]
Osnovna svojstva
Pokret teatra apsurda nastao je nakon Drugog svjetskog rata kao odgovor na traumu i besmisao rata, isto tako opisao traumu življenja pod konstantnom prijetnjom uništenja čovječanstva od strane nuklearnog rata koja je isto tako bila jedna glavnih od pokretača teatra apsurda. Predstave obilježene su nelogičnošću i besmislenošću ljudskog postojanja, te naglašavanjem apsurda svakodnevnog života. Absurdisti su vjerovali da cijelo postojanje čovjeka je besmisleno jer smo rođeni bez da smo tražili da budemo rođeni, i u mnogim slučajevima umiremo bez želje da umremo. Iz tog stajališta, teatar apsurda postaje kao anti-teatar u cilju rušenje svih pravila klasičnog teatra i tako postaje surealana, ilogična, bez neke oblikovane radnje i toka.
Inače, teatar apsruda ili kazalište besmisla pokriva širku lepezu predstava koje mogu bit komedije, parodije, tragikomedije, strave, nadrealistične, ili avangardne. Glavne karakteristike predstava se mogu opistati u kratkim crtama:
- likovi
- uhvaćeni u beznadežnim situacijama
- crno-bijeli likovi
- karikature
- upravljane sa strane neke nevidljive sile
- nemaju kontrolu nad svojom situacijom - marionete
- radnja
- kaotična
- bez nekog logičkog sljeda
- pune parodija
- beskonačno ponavljanje istih situacija
- dialog
- puni klišea
- ponavljanja
- besmislenih riječi
- nelogizmi
- pun onomatopea
- besmislene rečenice
Likovi
Likovi u teatru apsurda su najčešće ekstremni, bizarne figure koje se ne uklapaju u uobičajene ljudske kategorije. Oni su često simbolički prikazani, a njihovo ponašanje je često besmisleno, s kontradiktornim akcijama i reakcijama. Radnja u takvim djelima često izostaje, ili je zanemarena u korist metaforičkog prikaza ljudske egzistencije i nelogičnosti svijeta. Glavni fokus je na jeziku i dijalogu, a često se koriste i ponavljanja i fraze koje nemaju smisla, kako bi se naglasila apsurdnost svijeta i čovjekove egzistencije.
Radnja
Radnja u teatru apsurda nije jasno strukturirana i ne vodi do klasičnog raspleta. Umjesto toga, predstava se često sastoji od niza scena ili situacija koje nemaju jasan smisao ili svrhu. Ovakva struktura može biti zbunjujuća za gledatelje, ali je upravo to i jedan od ciljeva teatra apsurda - izazvati nelagodu i potaknuti publiku na razmišljanje o smislu života i postojanja.
Dijalog
Dialog u teatru apsurda je često fragmentiran i ispunjen pauzama, ponavljanjima i igrama riječima. Dijalozi se mogu činiti besmislenima ili nerazumljivima, ali zapravo se radi o namjernom stilskom izboru. Ovakvim stilom dijaloga, kazališni pisci teatra apsurda nastoje naglasiti nelogičnost i besmisao ljudskog postojanja.
Prestavnici
Samuel Beckett je jedan od najpoznatijih predstavnika teatra apsurda, poznat po svojim djelima poput "Čekajući Godota" i "Kraj igre". U "Čekajući Godota", dva besmislena lika, Vladimir i Estragon, sjede na brijegu i čekaju dolazak čovjeka kojeg nikad neće vidjeti. Djelo prikazuje besmislenost života i čovjekovu potrebu za nekom vrstom svrhe. Harold Pinter je također važan predstavnik teatra apsurda, poznat po djelima kao što su "Rođendanska zabava" i "Pauza". Njegova djela se bave temama poput identiteta i manipulacije, a likovi su često izolirani i neuspješni u komunikaciji.
Eugène Ionesco je rumunjski pisac, čije se djelo "Stolice" (The Chairs) također smatra jednim od najvažnijih djela teatra apsurda.
Harold Pinter, britanski pisac, dobio je Nobelovu nagradu za književnost 2005. godine, a njegova djela često sadrže elemente teatra apsurda. Tom Stoppard, britanski pisac, poznat je po svom radu "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" (Rosencrantz and Guildenstern Are Dead), koji se često navodi kao primjer teatra apsurda.
Teatar apsurda u novije vrijeme
U zadnjih deset godina, neki od kazališnih pisaca koji su se istaknuli u teatru apsurda su Martin McDonagh, Will Eno i Caryl Churchill. McDonagh, irski pisac, najpoznatiji je po svojim crnim komedijama, kao što su "The Lieutenant of Inishmore" i "The Pillowman". Will Eno, američki pisac, stekao je priznanje za svoj rad "The Realistic Joneses", koji je prikazan na Broadwayu. Caryl Churchill, britanska dramatičarka, poznata je po svojim eksperimentalnim radovima, kao što su "Top Girls" i "Cloud Nine".