Razlika između inačica stranice »Ana Rukavina«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir životopis | |||
| ime = Ana Rukavina | | ime = Ana Rukavina | ||
| slika = Ana rukavina 1 x.jpg | | slika = Ana rukavina 1 x.jpg |
Trenutačna izmjena od 12:59, 30. travnja 2022.
Ana Rukavina | |
Ana Rukavina Ana Rukavina | |
Rođenje | 28. ožujka 1977. |
---|---|
Smrt | 26. studenoga 2006. |
Nacionalnost | Hrvatica |
Zanimanje | novinarka |
Portal o životopisima |
Ana Rukavina (Zagreb, 28. ožujka 1977. – Zagreb, 26. studenoga 2006.), hrvatska novinarka.
Životopis
Rodila se u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Centar za kulturu u Križanićevoj ulici. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, gdje je diplomirala 12. listopada 2001. godine. Radila je u gradskoj rubrici Vjesnika od ožujka 2002. Kasnije se preselila u Šibenik, gdje se udala i nastavila raditi kao dopisnica Vjesnika. Sredinom 2005. godine dijagnosticirana joj je leukemija. Liječila se na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC-u na Rebru i počela se oporavljati, da bi se u listopadu 2006. bolest vratila. Napisala je dirljivo pismo o svojim tegobama, moleći za pomoć u liječenju, jer je postojala mogućnost da ode na terapiju u SAD. Njeno pismo jako se brzo proširilo po internetu i drugim medijima te je velik broj ljudi ponudio pomoć. Željela je usmjeriti pozornost javnosti na nedostatak donora koštane srži i na potrebu osnivanja banke matičnih stanica iz pupkovine. Umrla je 26. studenoga 2006. u 30. godini života. Nakon njene smrti, osnovana je „Zaklada Ana Rukavina”, koja prikuplja sredstva za razvoj Hrvatskog registra donora koštane srži. Slogan zaklade je „Želim život”.
Djelovanjem Zaklade broj upisanih u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, povećan je s početnih 150 na 37.831 građana.[1]
Anino pismo
Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005. godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.
Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljena završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kući i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.
Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.
Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim.
Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i što je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otežano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.
Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve što je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabava skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti što Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, samo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.
Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala!
Ana Rukavina
Zaklada Ana Rukavina
Nagrade i priznanja
Ana Rukavina posmrtno je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski,[2] a Zakladi Ana Rukavina dodijeljena je Povelja Republike Hrvatske za promicanje humanitarnih vrijednosti, poticanjem aktivnosti za osnivanje i rad Registra dobrovoljnih davatelja koštane srži i Banke matičnih stanica.[3]
Izvori
- ↑ http://www.zaklada-ana-rukavina.hr/ objavljeno 28. ožujka 2013. (pristupljeno 28. ožujka 2013.)
- ↑ Odluka o dodjeli odlikovanja
- ↑ Odluka o dodjeli Povelje Republike Hrvatske