Grčka katolička Crkva: razlika između inačica
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje weba) |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +) |
||
| Redak 12: | Redak 12: | ||
== Poveznice == | == Poveznice == | ||
* [[Grkokatoličanstvo]] | * [[Grkokatoličanstvo]] | ||
* [[Istočne katoličke crkve]] | * [[Istočne katoličke crkve]] | ||
Posljednja izmjena od 19. studeni 2021. u 00:30
| Istočno katoličanstvo |
|---|
 |
| Crkve po obredima |
| Aleksandrijski |
| Zapadnosirski |
| Armenski |
| Bizantski |
| Istočnosirski |
|
Grčka katolička crkva ili Grčka bizantska katolička crkva (grč. Ελληνόρρυθμη Καθολική Εκκλησία) je jedna od Istočnih katoličkih Crkava bizantskog obreda. Njeni članovi su uglavnom sa područja današnje Grčke, Libanona i Turske.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Prva crkva za grčke katolike koji su slijedili bizantski obred je sagrađena u selu Malgara u Trakiji 1880. godine. Prije kraja 19. stoljeća, izgrađena su još dvije takve crkve, jedna u Carigradu, a druga u Kalcedonu. 1826. godine, katolički svećenik Ivan Marangos započeo je misiju među pravoslavnim kršćanima u Carigradu, gdje je uspio osnovati malu zajednicu. 1878. se preselio u Atenu gdje je osnovao crkvu.
Godine 1907. grčki svećenik Isaias Papadopulos, koji je sagradio crkvu u Trakiji, imenovan je generalnim vikarom grčkih katolika u okviru apostolske delegacije Carigrada, a 1911. je dobio biskupsko posvećenje i postavljen je na čelo novoosnovane Crkve, koja je ubrzo postala egzarhat. Zbog sukoba između Grčke i Turske poslije Prvog svjetskog rata, grčki katolici iz Male Azije i Carigrada su emigrirali u Grčku, među njima i njihov biskup koji je prešao u Atenu. Danas je veoma mali broj pripadnika Grčke katoličke Crkve u Turskoj, a gotovo da ni jedan svećenik nije ostao. Grčka katolička Crkva bizantskog obreda u Grčkoj broji oko 5.000 pripadnika.[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ "Religious Freedom in Greece (September2002)" (RTF). Greek Helsinki Monitor Minority Rights Group - Greece. http://www.greekhelsinki.gr/bhr/english/organizations/ghm_mrgg_religious_freedom_2002.rtf Pristupljeno 6. lipnja 2015.