Ivan Kapadocijski

Ivan Kapadocijski ili Ivan Kapadocijac, također poznat kao Ivan Istočni (latinski: Iohannis Orientalis, prva polovica 6. stoljeća) ili, jednostavno, kao Kapadocijac, bio je bizantski velikodostojnik i državnik, poznat kao jedan od najvažnijih suradnika cara Justinijana.

Životopis

Podaci o njegovom porijeklu i ranom životu su oskudni i temelje se na izvorima koji, poput povjesničara Prokopija, prema njemu nisu krili antipatiju. Po njima je bio rodom iz grada Cezareja u Kapadociji (po kojoj je i dobio nadimak), te bio izuzetno skromnog porijekla. Prokopije tvrdi da mu je nedostajalo obrazovanja, ali nevoljko priznaje da je bio obdaren prirodnim talentom za administrativne poslove.

Uspon i kontroverze

Car Justinian I. (vladao 527.– 565.) i njegova pratnja, mozaik iz Bazilike sv. Vitalea u Raveni.

U izvorima se prvi put spominje kao jedan od bilježnika jednog od bizantskih magister milituma. Tamo se toliko istakao svojim sposobnostima, da ga je zapazio car Justinijan I. Veliki i omogućio mu brzo napredovanje u službi, stekavši kao dužnost vođenje carskih financija. Ivan je krajem 520-ih zajedno sa pravnikom Tribonijanom dobio zadatak kodifikacije rimskog prava koje će postati poznato kao Corpus iuris civilis. Imenovanje na mjesto pretorijanskog prefekta Istoka mu je dalo ovlasti da skuplja poreze, a to je vjerojatno bio razlogom zašto je postao izuzetno nepopularan. Kada je 532. godine u Konstantinopolu izbila Nika pobuna, demonstranti su izričito tražili njegovu i Tribonijanovu smjenu. Gušenje ustanka, ali i uspjeh pregovora kojima je okončan Iberijski rat koji je vođen od 526. do 532. godine između Istočnog rimskog carstva i Sasanidske Persije oko prevlasti nad kraljevinom Iberijom, je ojačalo Ivanov položaj. Njegov utjecaj na cara, međutim, nije bio potpun, jer je unatoč njegovom protivljenju, 533. godine pokrenuo bizantsko-vandalski rat.

Završetak karijere

Ivan je s vremenom stekao veliki broj neprijatelja i u Konstantinopolu, dijelom zbog zavisti, dijelom zbog sklonosti osobnom bogaćenju a dijelom zbog sve većeg uživanja u luksuzu i razvratu. Kada se među neprijateljima našla carica Teodora, Ivanov je položaj postao ugrožen. Godine 541.  Teodora je stupila u savez sa generalom Belizarom, Ivanovim glavnim neprijateljem. Preko Belizarove supruge Antonine je organizirala tajni sastanak sa Ivanom, tobože kako bi zajedno planirali svrgavanje cara, a zapravo s ciljem da ga se denuncira zbog izdaje. Ivan je tada kompromitiran, smijenjen s položaja i prognan u Kizikos.

Iako je Ivan protiv svoje volje zaređen u svećenika, Justinijan je ispočetka bio blag prema njemu i dozvolio mu da zadrži dio bogatstva. U Kizikosu je, međutim, došao u sukob sa episkopom Euzebijem. Kada je episkop ubijen, Ivan je uhapšen pod optužbom za taj zločin. Iako podvgrnut mukama, Ivan je odbio priznati počinjenje toga zločina. Justinijan ga se riješio progonstvom u Egipat, odbijajući Teodorine pozive za pogubljenje. Tek kada je Teodora 548. umrla, Ivan se vratio u Konstantinopol, ali nikad više nije vratio ni vlast ni bogatstvo.

Izvori

• Bury, John Bagnell (1923) [1889]. History of the Later Roman Empire: From Arcadius to Irene (395 A.D. to 800 A.D.). II. New York, New York and London, United Kingdom: Macmillan & Company Limited. http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/secondary/BURLAT/home.html 
• Martindale, John Robert; Jones, Arnold Hugh Martin; Morris, J., eds. (1992). The Prosopography of the Later Roman Empire, Volume III: A.D. 527–641. Cambridge, United Kingdom: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-20160-5. https://books.google.com/books?id=ElkwedRWCXkC 

• Pobuna Nika u Konstantinopolu