Boško Budisavljević: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Nije prikazana jedna međuinačica | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Boško Budisavljević''', ([[Split]], [[15. travnja]] [[1942.]]), hrvatski arhitekt. Iz plemenite je ličke obitelji [[Budisavljevići|Budisavljević]], iz onog ogranka obitelji koja je prešla u [[Podlapača|Podlapači]] na rimokatoličku vjeru, kada im se predak Lazo B. oženio Marijom pl. Holjevac. | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
U Zagrebu je završio gimnaziju [[1960.]] i Arhitektonski fakultet [[1968.]] (D. Galić). Od [[1969.]] do [[1971.]] radi u projektnom birou ''Ingradinvesta'' u Zagrebu, a 1971.-73. suradnik je Majstorske radionice D. Galića. Diplomirao je na Ecole des Beaux - Arts u [[Pariz]]u [[1974.]] Od 1974. do [[1976.]] zaposlen je u Zavodu za urbanizam općine [[Zabok]], 1976.–78. rukovodi prostornim uređenjem spomen-parka u [[Kumrovec|Kumrovcu]]. Potom [[1979.]] predaje u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a [[1980.]]–86. radi na Arhitektonskom fakultetu kao samostalni istraživač (teme stanovanja i urbane obnove). Od [[1986.]] samostalni je arhitekt u Zagrebu, [[Beograd]]u i [[Beč]]u. — Izradio je mikrourbanističke studije ''Pješakov kilometar'' (1976.), ''Vrbici'' (1977., s R. Miličevićem i R. Mažuranom, nagrada 14. zagrebačkog salona), ''Grad za rušenje – o sanaciji zagrebačke periferije'' (1978., s grupom autora), ''studiju Trnja, Novoga Zagreba i priobalja Save'' (1981., s grupom autora), ''studiju za sanaciju i obnovu stambenih zona Zagreba'' (1982.), ''Urbanizam bez urbanista – o sanaciji i rehabilitaciji bespravne izgradnje u Prištini'' (1985.), ''studiju sanacije stambenih četvrti u Mostaru'' (1988.). Autor je projekata za stambeni niz u Graetz-Armenvilliersu u Parizu (1973.), programa projektiranja stambene izgradnje u NR Kongu (1985.), detaljnog urbanističkog plana centra Zaboka (1975.), studije za Generalni urbanistički plan Zagreba (1982.) te urbanističkih planova za dijelove [[Lazarevac|Lazarevca]], [[Novi Sad|Novoga Sada]] i Beograda (1986.–88.). Realizirao je prenosive sklopljive objekte (patent, 1979) i višestambenu zgradu u Kumrovcu (1980). Uspješno sudjelovao na natječajima za spomen-obilježje stote obljetnice Međunarodne unije za telekomunikacije u [[Ženeva|Ženevi]] (1965., s M. Ujević, jedna od tri prve nagrade), spomenik Seljačkoj buni u [[Gornja Stubica|Gornjoj Stubici]] (1970., s M. Ujević, III nagrada), memorijalni kompleks na [[Kozara|Kozari]] (1970., s M. Ujević, otkupna nagrada), operu u Beogradu (1971, s M. Uzelcem), stambeni objekt u Travnom u Zagrebu (1973, s grupom autora, I nagrada.) i dr. O temama urbanizma, stana i stanovanja, bespravne gradnje, sanacije gradskih područja i sl. objavljuje članke u periodicima, stručnim i znanstvenim publikacijama: ''Čovjek i prostor'' (1972., 1978., 1981., 1983.), ''Arhitektura'' (1974., 1984.), ''Komunikacije'' (1984, 1987), Centar za planiranje urbanog razvoja (1985), Dokumentacija za građevinarstvo i arhitekturu (1985), Književne novine (1985, 1987.), ''Seminar ISOCARP-a'' (The International Society of City and Regional Planners, Beograd 1987.). Sudjelovao na izložbi »Izazov« (Zagreb 1971.), izložbama Zagrebačkog salona (od 1976.), beogradskog Salona arhitekture i dr. <ref>{{ | U Zagrebu je završio gimnaziju [[1960.]] i Arhitektonski fakultet [[1968.]] (D. Galić). Od [[1969.]] do [[1971.]] radi u projektnom birou ''Ingradinvesta'' u Zagrebu, a 1971.-73. suradnik je Majstorske radionice D. Galića. Diplomirao je na Ecole des Beaux - Arts u [[Pariz]]u [[1974.]] Od 1974. do [[1976.]] zaposlen je u Zavodu za urbanizam općine [[Zabok]], 1976.–78. rukovodi prostornim uređenjem spomen-parka u [[Kumrovec|Kumrovcu]]. Potom [[1979.]] predaje u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a [[1980.]]–86. radi na Arhitektonskom fakultetu kao samostalni istraživač (teme stanovanja i urbane obnove). Od [[1986.]] samostalni je arhitekt u Zagrebu, [[Beograd]]u i [[Beč]]u. — Izradio je mikrourbanističke studije ''Pješakov kilometar'' (1976.), ''Vrbici'' (1977., s R. Miličevićem i R. Mažuranom, nagrada 14. zagrebačkog salona), ''Grad za rušenje – o sanaciji zagrebačke periferije'' (1978., s grupom autora), ''studiju Trnja, Novoga Zagreba i priobalja Save'' (1981., s grupom autora), ''studiju za sanaciju i obnovu stambenih zona Zagreba'' (1982.), ''Urbanizam bez urbanista – o sanaciji i rehabilitaciji bespravne izgradnje u Prištini'' (1985.), ''studiju sanacije stambenih četvrti u Mostaru'' (1988.). Autor je projekata za stambeni niz u Graetz-Armenvilliersu u Parizu (1973.), programa projektiranja stambene izgradnje u NR Kongu (1985.), detaljnog urbanističkog plana centra Zaboka (1975.), studije za Generalni urbanistički plan Zagreba (1982.) te urbanističkih planova za dijelove [[Lazarevac|Lazarevca]], [[Novi Sad|Novoga Sada]] i Beograda (1986.–88.). Realizirao je prenosive sklopljive objekte (patent, 1979) i višestambenu zgradu u Kumrovcu (1980). Uspješno sudjelovao na natječajima za spomen-obilježje stote obljetnice Međunarodne unije za telekomunikacije u [[Ženeva|Ženevi]] (1965., s M. Ujević, jedna od tri prve nagrade), spomenik Seljačkoj buni u [[Gornja Stubica|Gornjoj Stubici]] (1970., s M. Ujević, III nagrada), memorijalni kompleks na [[Kozara|Kozari]] (1970., s M. Ujević, otkupna nagrada), operu u Beogradu (1971, s M. Uzelcem), stambeni objekt u Travnom u Zagrebu (1973, s grupom autora, I nagrada.) i dr. O temama urbanizma, stana i stanovanja, bespravne gradnje, sanacije gradskih područja i sl. objavljuje članke u periodicima, stručnim i znanstvenim publikacijama: ''Čovjek i prostor'' (1972., 1978., 1981., 1983.), ''Arhitektura'' (1974., 1984.), ''Komunikacije'' (1984, 1987), Centar za planiranje urbanog razvoja (1985), Dokumentacija za građevinarstvo i arhitekturu (1985), Književne novine (1985, 1987.), ''Seminar ISOCARP-a'' (The International Society of City and Regional Planners, Beograd 1987.). Sudjelovao na izložbi »Izazov« (Zagreb 1971.), izložbama Zagrebačkog salona (od 1976.), beogradskog Salona arhitekture i dr. <ref>{{Citiranje knjige|last= |first=|authorlink= |title= Hrvatski biografski leksikon, Boško Budisavljević |year= |url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3044 |publisher= |location= Zagreb|id= }}</ref> <ref>{{Citiranje knjige|last= Budisavljević |first= Borislav |authorlink= |title= Atlas 37 grana rodoslova Budisavljevića, str. 264., 265., 399. |year= 2018. |url= |publisher= Prometej |location= |id= }}</ref> | ||
== Zanimljivosti == | == Zanimljivosti == | ||
[[Nikola Tesla]] je dupli rod Bošku Budisavljević. Bliže srodstvo je preko njegove majke Dane, čija je baka bila Angelina (Tesla) Trbojević, jedna od sestara slavnog znanstvenika. <ref>{{ | [[Nikola Tesla]] je dupli rod Bošku Budisavljević. Bliže srodstvo je preko njegove majke Dane, čija je baka bila Angelina (Tesla) Trbojević, jedna od sestara slavnog znanstvenika. <ref>{{Citiranje knjige|last= |first= |authorlink= |title=Teslin pranećak živi u Zagrebu! |year= 2006.|url=https://www.jutarnji.hr/arhiva/teslin-pranecak-zivi-u-zagrebu/3330560/|publisher= Jutarnji list |location= Zagreb|language=|id= }}</ref> Dalje srodstvo s Nikolom Teslom je preko Boškovog oca, jer je baka Nikole Tesle, Sofija Mandić, djevojački bila Budisavljević. Na isti način, daljeg srodstva, Bošku je rod i [[Julije Budisavljević]], muž [[Diana Budisavljević|Diane Budisavljević]], kao i [[Tito|Titova]] supruga [[Jovanka Broz]]. Otac je redateljice [[Dana Budisavljević|Dane Budisavljević]] čiji je film [[Dnevnik Diane Budisavljević (2019.)]] apsolutni pobjednik [[Pulski filmski festival|Pulskog filmskog festivala]]. | ||
== Djela == | == Djela == | ||
Posljednja izmjena od 30. travanj 2022. u 08:30
Boško Budisavljević, (Split, 15. travnja 1942.), hrvatski arhitekt. Iz plemenite je ličke obitelji Budisavljević, iz onog ogranka obitelji koja je prešla u Podlapači na rimokatoličku vjeru, kada im se predak Lazo B. oženio Marijom pl. Holjevac.
Životopis[uredi | uredi kôd]
U Zagrebu je završio gimnaziju 1960. i Arhitektonski fakultet 1968. (D. Galić). Od 1969. do 1971. radi u projektnom birou Ingradinvesta u Zagrebu, a 1971.-73. suradnik je Majstorske radionice D. Galića. Diplomirao je na Ecole des Beaux - Arts u Parizu 1974. Od 1974. do 1976. zaposlen je u Zavodu za urbanizam općine Zabok, 1976.–78. rukovodi prostornim uređenjem spomen-parka u Kumrovcu. Potom 1979. predaje u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a 1980.–86. radi na Arhitektonskom fakultetu kao samostalni istraživač (teme stanovanja i urbane obnove). Od 1986. samostalni je arhitekt u Zagrebu, Beogradu i Beču. — Izradio je mikrourbanističke studije Pješakov kilometar (1976.), Vrbici (1977., s R. Miličevićem i R. Mažuranom, nagrada 14. zagrebačkog salona), Grad za rušenje – o sanaciji zagrebačke periferije (1978., s grupom autora), studiju Trnja, Novoga Zagreba i priobalja Save (1981., s grupom autora), studiju za sanaciju i obnovu stambenih zona Zagreba (1982.), Urbanizam bez urbanista – o sanaciji i rehabilitaciji bespravne izgradnje u Prištini (1985.), studiju sanacije stambenih četvrti u Mostaru (1988.). Autor je projekata za stambeni niz u Graetz-Armenvilliersu u Parizu (1973.), programa projektiranja stambene izgradnje u NR Kongu (1985.), detaljnog urbanističkog plana centra Zaboka (1975.), studije za Generalni urbanistički plan Zagreba (1982.) te urbanističkih planova za dijelove Lazarevca, Novoga Sada i Beograda (1986.–88.). Realizirao je prenosive sklopljive objekte (patent, 1979) i višestambenu zgradu u Kumrovcu (1980). Uspješno sudjelovao na natječajima za spomen-obilježje stote obljetnice Međunarodne unije za telekomunikacije u Ženevi (1965., s M. Ujević, jedna od tri prve nagrade), spomenik Seljačkoj buni u Gornjoj Stubici (1970., s M. Ujević, III nagrada), memorijalni kompleks na Kozari (1970., s M. Ujević, otkupna nagrada), operu u Beogradu (1971, s M. Uzelcem), stambeni objekt u Travnom u Zagrebu (1973, s grupom autora, I nagrada.) i dr. O temama urbanizma, stana i stanovanja, bespravne gradnje, sanacije gradskih područja i sl. objavljuje članke u periodicima, stručnim i znanstvenim publikacijama: Čovjek i prostor (1972., 1978., 1981., 1983.), Arhitektura (1974., 1984.), Komunikacije (1984, 1987), Centar za planiranje urbanog razvoja (1985), Dokumentacija za građevinarstvo i arhitekturu (1985), Književne novine (1985, 1987.), Seminar ISOCARP-a (The International Society of City and Regional Planners, Beograd 1987.). Sudjelovao na izložbi »Izazov« (Zagreb 1971.), izložbama Zagrebačkog salona (od 1976.), beogradskog Salona arhitekture i dr. [1] [2]
Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]
Nikola Tesla je dupli rod Bošku Budisavljević. Bliže srodstvo je preko njegove majke Dane, čija je baka bila Angelina (Tesla) Trbojević, jedna od sestara slavnog znanstvenika. [3] Dalje srodstvo s Nikolom Teslom je preko Boškovog oca, jer je baka Nikole Tesle, Sofija Mandić, djevojački bila Budisavljević. Na isti način, daljeg srodstva, Bošku je rod i Julije Budisavljević, muž Diane Budisavljević, kao i Titova supruga Jovanka Broz. Otac je redateljice Dane Budisavljević čiji je film Dnevnik Diane Budisavljević (2019.) apsolutni pobjednik Pulskog filmskog festivala.
Djela[uredi | uredi kôd]
- "Pravo slama", (u: Krov nad glavom – ogledi o stambenoj bedi i siromaštvu. Beograd 1985, 121–134).
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Hrvatski biografski leksikon, Boško Budisavljević. Zagreb. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3044
- ↑ Budisavljević, Borislav (2018.). Atlas 37 grana rodoslova Budisavljevića, str. 264., 265., 399.. Prometej
- ↑ Teslin pranećak živi u Zagrebu!. Zagreb: Jutarnji list. 2006.. https://www.jutarnji.hr/arhiva/teslin-pranecak-zivi-u-zagrebu/3330560/