Banu Qasi: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
Nema sažetka uređivanja |
||
| (Nije prikazana jedna međuinačica jednog suradnika) | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Kingdom of Pamplona (c. 925).gif|minijatura|Banu Qasi na karti (smeđe) godine 925.]] | |||
'''Banu Qasi, Banu Kasi''' ili '''Beni Casi''' (arapski: بنو قسي or بني قسي, što znači "sinovi" ili "nasljednici Kasija") ili '''Banu Musa''' bili su [[baski]]jska [[Muladi]] (muslimanska) dinastija koja je u 9. stoljeću vladala gornjim tokom rijeke Ebro prije nego što su je uništili suparnički muslimanski klanovi. | '''Banu Qasi, Banu Kasi''' ili '''Beni Casi''' (arapski: بنو قسي or بني قسي, što znači "sinovi" ili "nasljednici Kasija") ili '''Banu Musa''' bili su [[baski]]jska [[Muladi]] (muslimanska) dinastija koja je u 9. stoljeću vladala gornjim tokom rijeke Ebro prije nego što su je uništili suparnički muslimanski klanovi. | ||
Osnivač dinastije je bio hispano-rimski ili [[Zapadni Goti|vizigotski]] velmoža po imenu Kasije (Cassius) <ref>Warwick Ball (2009). Out of Arabia: Phoenicians, Arabs, and the discovery of Europe. East & West Publishing. pp. 117–122. {{ISBN|978-1-907318-00-9}}. Retrieved 30 March 2013.</ref> koji se godine 714. za vrijeme omejadskog osvajanja Iberijskog poluotoka preobratio na islam. Nakon preobraćenja je osobno putovao u Damask kako bi se poklonio tamošnjem kalifu Al-Validu i od njega je dobio vlast nad oblašću gornjeg toka Ebra. Za Kasija i njegove nasljednike je bilo karakteristično da su zadržali bliske veze sa svojim kršćanskim sunarodnjacima i susjedima, te da su često sklapali brakove sa njihovim vladarskim kućama te ulazili u političke i vojne saveze. Dinastija Banu Qasi je u tom smislu bila poluneovisna klijentska država Omejadskog Kalifata, a potom omejadskih emira i kalifa u [[Al-Andalus]]u, koji su imali problema svojim klijentima nametati vlast. Glavni neprijatelji Banu Qasija su, pak, bili [[Franačka|Franci]] sa sjevera, kao i Kraljevina Asturija sa zapada. Dinastija je svoj vrhunac imala u 9. stoljeću, ali je 928. uništena od suparničke dinastije Tujibida. Sjedište države je bilo u gradu [[Tudela]] na jugu današnje [[Navara|Navare]]. | Osnivač dinastije je bio hispano-rimski ili [[Zapadni Goti|vizigotski]] velmoža po imenu Kasije (Cassius) <ref>Warwick Ball (2009). Out of Arabia: Phoenicians, Arabs, and the discovery of Europe. East & West Publishing. pp. 117–122. {{ISBN|978-1-907318-00-9}}. Retrieved 30 March 2013.</ref> koji se godine 714. za vrijeme omejadskog osvajanja Iberijskog poluotoka preobratio na islam. Nakon preobraćenja je osobno putovao u Damask kako bi se poklonio tamošnjem kalifu Al-Validu i od njega je dobio vlast nad oblašću gornjeg toka Ebra. Za Kasija i njegove nasljednike je bilo karakteristično da su zadržali bliske veze sa svojim kršćanskim sunarodnjacima i susjedima, te da su često sklapali brakove sa njihovim vladarskim kućama te ulazili u političke i vojne saveze. Dinastija Banu Qasi je u tom smislu bila poluneovisna klijentska država Omejadskog Kalifata, a potom omejadskih emira i kalifa u [[Al-Andalus]]u, koji su imali problema svojim klijentima nametati vlast. Glavni neprijatelji Banu Qasija su, pak, bili [[Franačka|Franci]] sa sjevera, kao i Kraljevina Asturija sa zapada. Dinastija je svoj vrhunac imala u 9. stoljeću, ali je 928. uništena od suparničke dinastije Tujibida. Sjedište države je bilo u gradu [[Tudela|Tudeli]]/Tuteri na jugu današnje [[Navara|Navare]], u mjesnom [[Dvorac u Tuteri|dvorcu]]. | ||
== Vodstvo klana Banu Qasi == | == Vodstvo klana Banu Qasi == | ||
Posljednja izmjena od 4. veljača 2026. u 17:49
.gif)
Banu Qasi, Banu Kasi ili Beni Casi (arapski: بنو قسي or بني قسي, što znači "sinovi" ili "nasljednici Kasija") ili Banu Musa bili su baskijska Muladi (muslimanska) dinastija koja je u 9. stoljeću vladala gornjim tokom rijeke Ebro prije nego što su je uništili suparnički muslimanski klanovi.
Osnivač dinastije je bio hispano-rimski ili vizigotski velmoža po imenu Kasije (Cassius) [1] koji se godine 714. za vrijeme omejadskog osvajanja Iberijskog poluotoka preobratio na islam. Nakon preobraćenja je osobno putovao u Damask kako bi se poklonio tamošnjem kalifu Al-Validu i od njega je dobio vlast nad oblašću gornjeg toka Ebra. Za Kasija i njegove nasljednike je bilo karakteristično da su zadržali bliske veze sa svojim kršćanskim sunarodnjacima i susjedima, te da su često sklapali brakove sa njihovim vladarskim kućama te ulazili u političke i vojne saveze. Dinastija Banu Qasi je u tom smislu bila poluneovisna klijentska država Omejadskog Kalifata, a potom omejadskih emira i kalifa u Al-Andalusu, koji su imali problema svojim klijentima nametati vlast. Glavni neprijatelji Banu Qasija su, pak, bili Franci sa sjevera, kao i Kraljevina Asturija sa zapada. Dinastija je svoj vrhunac imala u 9. stoljeću, ali je 928. uništena od suparničke dinastije Tujibida. Sjedište države je bilo u gradu Tudeli/Tuteri na jugu današnje Navare, u mjesnom dvorcu.
Vodstvo klana Banu Qasi
Sljedeće ličnosti u dokumentima navode kao vođe klana Banu Qasi (u kurzivu su navedene ličnosti za koje povezanost sa porodicom nije jasna/pouzdana):
- Cassius (Kasije), fl. 714
- Abu Taur, Wali od Huesce, fl. 778, možda Kasijev sin
- Musa ibn Fortun, (možda ubijen 788), Kasijev unuk
- Mutarrif ibn Musa, ubijen godine 799., možda sin Musa ibn Fortuna
- Fortun ibn Musa, ubijen u pobuni 801, možda sin Musa ibn Fortuna, a možda ista ličnost
- Musa ibn Musa, u. 862, sin Muse ibn Fortuna
- Lubb ibn Musa, godine875, sin Muse ibn Muse
- Isma‘il ibn Musa, zajednički vođa do 882, u. 889, sin Muse ibn Muse
- Muhammad ibn Lubb, zajednički vođa do 882, potom jedini vođa, godine 899, sin Lubba ibn Muse
- Lubb ibn Muhammad, godine 907, sin Muhammada ibn Lubba
- Abd Allah ibn Muhammad, godine 915., sin Muhammada ibn Lubba
- (borba za nasljedstvo između Mutarrif ibn Muhammada i Muhammad ibn Abd Allaha, 915.-916.)
- Muhammad ibn Abd Allah, godine 923., sin Abd Allah ibn Muhammada
- Muhammad ibn Lubb, godine 929., sin Lubb ibn Muhammada
- (kraj dinastije)
Izvori
- ↑ Warwick Ball (2009). Out of Arabia: Phoenicians, Arabs, and the discovery of Europe. East & West Publishing. pp. 117–122. ISBN 978-1-907318-00-9. Retrieved 30 March 2013.