Razlika između inačica stranice »Skender Fabković«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
Skender Fabković''', '''Miloš Skender Fabković''', '''Škender Fabković''' ([[Samobor]], [[7. svibnja]] [[1826.]]<ref>Spomendani. [[Hrvatsko jedinstvo]], Varaždin, 10. svibnja 1941., str. 5.</ref> – [[Krapina]], [[6. svibnja]] [[1905.]]<ref name="Sto">Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., ''Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971.'', Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 417.</ref>) je bio hrvatski [[učitelj]], [[pedagog]], [[pisac]], [[novinar]] i novinski [[urednik]] iz [[Samobor]]a. Bio je jednom od osoba koje su osnovale [[Hrvatski pedagoško-književni zbor]]. Prevodio je stručna djela s talijanskoga na hrvatski jezik. | |||
== Životopis == | == Životopis == |
Trenutačna izmjena od 19:13, 24. ožujka 2022.
Skender Fabković, Miloš Skender Fabković, Škender Fabković (Samobor, 7. svibnja 1826.[1] – Krapina, 6. svibnja 1905.[2]) je bio hrvatski učitelj, pedagog, pisac, novinar i novinski urednik iz Samobora. Bio je jednom od osoba koje su osnovale Hrvatski pedagoško-književni zbor. Prevodio je stručna djela s talijanskoga na hrvatski jezik.
Životopis
Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1843. godine.[3] Fabković je bio vrstan nastavnik i pedagoški pisac. Kao nastavnik službovao je u Rijeci, Virovitici, Karlovcu i najzad u Zagrebu. Suprugom je Marije Fabković rođ. Frechove, Čehinje, prosvjetne radnice i pedagoginje, koju je upoznao u Pragu, a koja se s njime odselila u Hrvatsku. Hrvatsko je domoljublje obilježavalo i njega i suprugu. Pisalo se o njoj „žena je bistra, čelična duha i ushićena srca, koja je prirasla narodu hrvatskom kao vlastita kći.”[4]
Domoljubni rad
Bio je cijenjeni hrvatski domoljub svog vremena kojeg su poštovali Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Starčević, Kvaternik i Fabković su bili nerazdruživim prijateljima kao gimnazijalci, te su ostali najboljim prijateljima do kraja života.[5] Isticao se kao borac i zaljubljenik u hrvatski jezik. Jezikoslovcima u Beču, posebice Đuri Daničiću, rekao je „da se hrvatski jezik ne može zvati drugim imenom negoli hrvatskim”.
Strukovni rad
U struci se istakao kao vrhunski hrvatski pedagog u području pedagoške teorije i prakse, a uz bok su mu ugledna hrvatska pedagoška imena kao Filipović, Trstenjak, Truhelka, Basariček, Ogrizović, Stojanović i ini. Iznimno glazben, uglazbio je igre koje je njegova supruga Marija pisala za djecu.[6]
Povijesne nepravde
Godine 1991. je načinjena velika nepravda njemu i spomenu na nj. Iz nepoznatih je razloga 1991. izbrisano njegovo ime iz naziva samoborskih srednjih škola (ondašnji Školski centar „Skender Fabković”, koji se tako zvao 1976. – 1991. godine) i njegovo su poprsje uklonile nepoznate osobe, kao da je bio neki jugokomunistički aparatčik koji je proganjao Hrvate, a ne ugledni pedagog i borac za hrvatski jezik. Nepravda je ispravljena na Svjetski dan učitelja, 5. listopada 2009. godine, te je njegova bista vraćena.
Zanimljivosti
Kuća Skendera Fabkovića u Taborcu je kurija, drži ju se prvom kategorijom spomeničke vrijednosti, no u tako je lošem stanju da je na rubu da se svaki čas može urušiti.
Citati
Razbolio se je u prosincu 1904., a umro je u Krapini, te je bio pokopan 8. svibnja 1905. na Mirogoju.[2]
Literatura
- Glasnik Samobora i Svete Nedelje Ispravljena nepravda, 6. listopada 2009. (sadrži izvatke iz govora Jože Prudeusa i Davora Škiljana)
Izvori
- ↑ Spomendani. Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 10. svibnja 1941., str. 5.
- ↑ 2,0 2,1 Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971., Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 417.
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 913., ISBN 978-953-95772-0-7
- ↑ HRT
- ↑ Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971., Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 411.
- ↑ Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971., Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 424.
- ↑ Irena Vodopija: Hrvatski jezik Čeha Antuna Vjenceslava Truhelke, Jezikoslovlje, 1998., br. 1, str. 124.-125.