Pavao Marvulić

Don Pavao Marvulić (Bigovica, Bar, Crna Gora, 1. studenoga 1898. — Bar, Crna Gora, 12. travnja 1997.), crnogorski rimokatolički svećenik i dobrotvor. 1941. je svojim znanjem i umijećem uspio spasiti u Tuzima oko 600 pravoslavaca s područja Zete koje su Talijani zarobili kaneći ih zatvoriti u njemačkom logoru u Albaniji.

Životopis

Pravog imena Pavao Đokvučić. Obitelj Đokvučića se je doselila iz Šestana doselili na Bigovicu prije oslobođenja Crne Gore od Turaka 1878. godine. Rodio se je u kući na Bigovici blizu Bara. Njegov otac Đuro Đokvučić je imao posao u Turskoj u kojoj je osiguravao karavane na putu do Egipta.

U Baru je išao u osnovnu školu. Otišao je s 13 godina na Rim na školovanje. Ondje je promijenio prezime u Marvulić, jer su mu prezime Talijani teško izgovarali. Novo prezime izabrao je po patronimu Đura Marka Vulina.Završio je gimnaziju, pa potom filozofski i temeljem odredaba Konkordata Kneževine Crne Gore sa Svetom Stolicom iz 1886., studij teologije. Uz materinski hrvatski jezik, svladao je talijanski, francuski, engleski, albanski, latinskim, starogrčki i turski, a znao je malo i njemački. U Rimu je ukupno proveo jedno desetljeće.

Prva odredišta službovanja bila su mu u Klezni i Salču u ulcinjskoj općini, a od 1934. do 1960. godine u Tuzima. Ondje je napravio djelo po kojem se je proslavio. Nakon ustanka u Crnoj Gori protiv okupacije u Drugome svjetskom ratu, velikoalbanski huškači i neki njihovi istomišljenici iz Tuzi, doveli su oko 800 duša iz Zete i zbili ih na groblje u selu Vranju. Dio su brzo pustili, a ostalo ih je oko 600. Don Pavao je doznao da se tim ljudima sprema neko zlo. Do njega je došla informacija da će biti inscenirano tobožnje oslobađanje Zećana i da će ih pobiti. Doznavši, užasnut je pošao je izmoliti od zatočitelja neka ih puste, u čemu je don Pavao pomoglo više uglednih Tužana. Pošao je kod talijanskog zapovjednika Josipa de Cesarea. Zapovjednik nije znao u toj situaciji šta napraviti, a don Pavao se zauzeo za te ljude svjedočeći o mirnoj naravi i poštenju tih ljudi. Talijanski zapovjednik ih je nije pustio. Marvulić je na to rekao neka zarobljene Zećane smjeste u prazne vojarne u gradu. Držeći da se tako Marvulić dogovorio s Talijanima, samozvani zapovjednici su ga poslušali. Ujutro kad je otišao do istog talijanskog zapovjednika, ovaj je bio ljutit što je zapovijedio tako nešto. Marvulić je odgovorio da mu je tako učinio uslugu i opet ga podsjetio kakva će grozna sudbina te ljude vrlo vjerojatno snaći. Iako ljut, Talijan se došaptavao sa svojim zapovjednicima govoreći da ih ne želi na duši, na što su mu oni odgovorili da se okupirani narod ima pravo boriti i uzvratiti. Marvulić je ipak čuo došaptano što ga je ohrabrilo u nakani. Odmah poslije toga mu je stiglo pismo nekih tobožnjih velikoalbanskih glavešina. Poruka je glasila da zarobljenici se dovede na granicu. Stvar je bila jasna, jer bi smaknuće bilo lakše izvedeno. Opet je otišao kod talijanskog zapovjednika i energično zaprijetio (iako se u sebi mislio tko bi to izveo) da ako do 13:30 sati, kada završava sa bogoslužjem, ne zapovijedi da se te ljude oslobodi, da će za taj postupak odmah znati zapovjedništva u Podgorici, Cetinju, Tirani i sami Rim. Zahtjev je uspio te nakon mise su pustili zarobljenike. Poslije je u ratu pomogao još mnogim drugim ljudima, uključujući i talijanskim i njemačkim dezerterima.

1980-ih je dobio medijsku pozornost te su o njegovu pothvatu pisale Pobjeda, Tribina, Politika, ilustrirana revija Matice iseljenika Crne Gore Susreti. Umirovljeničke godine provodio je samotno u crkvenoj kući u Gretvi u Starom Baru. Obilazile su ga časne sestre, a don Pavao bi povremeno otišao do časnih sestara ili do rodbine u Tombi.

Umro je u Baru 12. travnja 1997. godine.

Kuće obitelji Đokvučića su poslije rata nacionalizirane u korist JNA a potom srušene.

Nagrade i priznanja

• Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama. Dodijelilo mu ga Predsjedništvo SFRJ za humane podvige tokom Drugog svjetskog rata. Uručio mu ga je potpredsjednik lzvršnog vijeća Skupštine SR Crne Gore i predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja dr Božidar Tadić.
• Nikad nije dobio ulicu u svom gradu. 2025. je Udruženje građana Šestani uputilo je inicijativu općinama Baru, Golubovcima i Tuzima o dodjeljivanju naziva trga ili ulice koja bi nosila ime.