Razlika između inačica stranice »Anton Luković de Ascrivio«
(Bot: Automatski unos stranica) |
(ima još na zbh) Oznaka: poveznice na razdvojbe |
||
| (Nisu prikazane 2 međuinačice 2 suradnika) | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{dz|[[Antun Tripunov Luković]]}} | |||
'''Anton Luković de Ascrivio''' ([[Prčanj]], [[1815.]] – [[Mletci]], [[1880.]]), hrvatski [[građevinarstvo|građevinski inženjer]] i [[plemić]]<ref name="Naše more">[http://hrcak.srce.hr/file/12379 "Naše more" 53(1-2)/2006] Vesna Čučić: Bokelji između Boke i Trsta, str. 78 (pristupljeno 6. rujna 2016.)</ref><ref name=ZBH/> | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Rodio se u Prčanju. U rodnom Prčanju pohađao osnovnu školu u [[franjevački samostan u Prčanju|franjevačkom samostanu]]. Školovanje je nastavio u talijanskim gradovima pod Austrijom. U Veneciji je završio klasične znanosti. U Padovi je stekao obrazovanje u tehničkoj struci. Po završetku studija živio je i radio u Veneciji kao [[inženjer]]. Sredinom 19. st. odselio se u Egipat, u [[Aleksandrija|Aleksandriju]]. Surađivao s [[Ferdinand Lesseps|F. Lessepsom]] pri gradnji [[Sueski kanal|Sueskoga kanala]]. Uz to je radio je i na izgradnji luke u [[aleksandrijska luka|Aleksandriji]]. <ref name="Naše more"/> | Rodio se u Prčanju. U rodnom Prčanju pohađao osnovnu školu u [[franjevački samostan u Prčanju|franjevačkom samostanu]]. Školovanje je nastavio u talijanskim gradovima pod Austrijom. U Veneciji je završio klasične znanosti. U Padovi je stekao obrazovanje u tehničkoj struci (inženjer arhitekture); stručno se je usavršavao u Beču. Po završetku studija živio je i radio u Veneciji kao [[inženjer]] do 1850. godine. Sredinom 19. st. odselio se u Egipat, u [[Aleksandrija|Aleksandriju]]. Surađivao s [[Ferdinand Lesseps|F. Lessepsom]] pri gradnji [[Sueski kanal|Sueskoga kanala]]. Uz to je radio je i na izgradnji luke u [[aleksandrijska luka|Aleksandriji]]. <ref name="Naše more"/><ref name=ZBH>zbh.hr: [https://zbh.hr/hrvat-iz-boke-graditelj-sueskog-kanala/ ''Hrvat iz Boke — graditelj Sueskog kanala'']. Zajednica bokeljskih Hrvata. 20. veljače 2023. Pristupljeno 2. rujna 2023.</ref> | ||
U Aleksandriji je razvio plodnu projektantsko-građevinsku djelatnost. Njegovu opusu pridonijela je činjenica da je osmanski vicekralj (khediva) Egipta i Sudana Ismail-paša Veličanstveni bio školovan u Francuskoj pa su brojni egipatski gradovi ubrzani europeizirani. U Alekandriji je Luković podigao jednu od tamošnjih crkava. Njegovi nacrti klica su brojnih palača i zgrada u Aleksandriji i inim egipatskim gradovima.<ref name=ZBH/> | |||
Luković je ušao u najuži krug glavnih inženjera, suradnika nositelja ideje gradnje Sueskog kanala Ferdinanda de Lessepsa. Obujam radova je pored glavnog dijela — gradnje kanala koji je povezao dva mora i tri jezera (Timsa, Veliko i Malo gorko jezero), obuhvatio i podizanje triju novih gradova. To su Ismailia, Suez i Port Said. Za potonja dva izgrađene su luke. U radove izgradnje kanala spadala je gradnja složene mrježe kanala za slatku vodu iz Nila, čime su velike suhe površine bez raslinja uz Sueski kanal pretvorene u plodnu zemlju. Novi grad Ismailija povezan je kolskim putem do Kaira. Poslije izgradnje Sueskog kanala bio je dio skupine koja je u Port Saidu podigla veliki spomenik nosiocu ideje Sueskog kanala, Ferdinandu de Lessepsu. <ref name=ZBH/> | |||
Više stvari u svezi sa Sueskim kanalom imalo je sveze s Hrvatima. Uz Lukovića kao jednog od glavnih arhitekata, tu je Andrija Lončarić Josipov koji je uklonio zadnju zapreku koja je dijelila Sredozemno more od Crvenog mora. Uz ostale narode, oko 3000 Hrvata gradilo je ovaj kanal. Bili su većinom iz Istre, Primorja (Bribira, Novog Vinodolskog, Selaca i Grižana) i Dalmacije i Dubrovnika, s otoka Korčule i Boke kotorske. Kad je kanal bio svečano otvoren, blagoslovio ga je hrvatski svećenik Ljudevit Ćurčija (Alojz, Lujo Ivan Ćurčija). Otvaranju kanala nazočili su brojni svjetski uglednici, državnici i vrh aristokracije uglednih država. Austrijskog cara Franju Josipa doveo je na državnoj jahti ''Aurori'' Hrvat Vicko Gjurović, Lukovićev mještanin koji je zapovijedao tim brodom.<ref name=ZBH/> | |||
Bavio se i projektima [[natapanje|natapanja]]. Projektrirao je zahvate na [[Nil|Nilu]] i na [[Neretva|Neretvi]]. Nažalost, ni njegov projekt natapanja Egipta vodom iz Nila pomoću parnih strojeva niti projekt regulacije ušća Neretve nije realiziran. <ref name="Naše more"/> | Bavio se i projektima [[natapanje|natapanja]]. Projektrirao je zahvate na [[Nil|Nilu]] i na [[Neretva|Neretvi]]. Nažalost, ni njegov projekt natapanja Egipta vodom iz Nila pomoću parnih strojeva niti projekt regulacije ušća Neretve nije realiziran. <ref name="Naše more"/> | ||
Pored gradnje brodskih kanala, natapanja i regulacija riječnih tokova, bavio se i izgradnjom fortifikacijskih objekata. [[Tvrđava u Aleksandriji]] koja brani ulaz u tu luku, napravljena je po Lukovićevom nacrtu. Dok je građena ta tvrđava, našlo se tri velika staroegipatska stupa. Darovao ih je austrijskom caru Franji Josipu I. prigodom otvaranja Sueskoga kanala. Zauzvrat, car ga je nagradio plemićkim statusom koji su njegovi potomci mogli naslijediti. Dobio je naslov "Luković de Ascrivio". <ref name="Naše more"/> | Pored gradnje brodskih kanala, natapanja i regulacija riječnih tokova, bavio se i izgradnjom fortifikacijskih objekata. [[Tvrđava u Aleksandriji]] koja brani ulaz u tu luku, napravljena je po Lukovićevom nacrtu. Dok je građena ta tvrđava, našlo se tri velika staroegipatska stupa. Darovao ih je austrijskom caru Franji Josipu I. prigodom otvaranja Sueskoga kanala. Zauzvrat, car ga je nagradio plemićkim statusom koji su njegovi potomci mogli naslijediti. Dobio je naslov "Luković de Ascrivio". <ref name="Naše more"/> | ||
Napisao je gospodarstveno-prosvjetne radove koje su ostavile trag. Bavio se i publicistikom. U Parizu su mu objavili studiju na francuskom jeziku | |||
''En Dalmatie''<ref name=ZBH/> iz 1866., koja je turistički priručnik.<ref>Luković, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 9. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37513></ref> | |||
Živio je u Mletcima u svojoj monumentalnoj palači Dario koja se nalazi na Kanalu Grande. Palača je u venecijansko-gotičkom stilu, sa renesansnim elementima na fasadi. Četrdesetak godina poslije Lukovićeve smrti naslikao ju je slavni francuski slikar [[Claude Monet]]. Ta slika iz 1908. danas je u Muzeju umjetnosti u Chicagu. Luković je umro potkraj 1880. godine.<ref name=ZBH/> | |||
== Izvori == | == Izvori == | ||
{{izvori}} | {{izvori}} | ||
== Vanjske poveznicee == | |||
*[https://pomorac.hr/2022/02/11/bokeljski-plemic-koji-je-iz-nicega-napravio-poslovnu-imperiju-u-britaniji-grof-anton-lukovic/ Članak o Lukovićevoj daljoj obitelji] | |||
{{GLAVNIRASPORED:Luković de Ascrivio, Anton}} | {{GLAVNIRASPORED:Luković de Ascrivio, Anton}} | ||
Trenutačna izmjena od 03:23, 2. rujna 2023.
Ovo je glavno značenje pojma Anton Luković de Ascrivio. Za druga značenja pogledajte Antun Tripunov Luković.Anton Luković de Ascrivio (Prčanj, 1815. – Mletci, 1880.), hrvatski građevinski inženjer i plemić[1][2]
Životopis
Rodio se u Prčanju. U rodnom Prčanju pohađao osnovnu školu u franjevačkom samostanu. Školovanje je nastavio u talijanskim gradovima pod Austrijom. U Veneciji je završio klasične znanosti. U Padovi je stekao obrazovanje u tehničkoj struci (inženjer arhitekture); stručno se je usavršavao u Beču. Po završetku studija živio je i radio u Veneciji kao inženjer do 1850. godine. Sredinom 19. st. odselio se u Egipat, u Aleksandriju. Surađivao s F. Lessepsom pri gradnji Sueskoga kanala. Uz to je radio je i na izgradnji luke u Aleksandriji. [1][2]
U Aleksandriji je razvio plodnu projektantsko-građevinsku djelatnost. Njegovu opusu pridonijela je činjenica da je osmanski vicekralj (khediva) Egipta i Sudana Ismail-paša Veličanstveni bio školovan u Francuskoj pa su brojni egipatski gradovi ubrzani europeizirani. U Alekandriji je Luković podigao jednu od tamošnjih crkava. Njegovi nacrti klica su brojnih palača i zgrada u Aleksandriji i inim egipatskim gradovima.[2]
Luković je ušao u najuži krug glavnih inženjera, suradnika nositelja ideje gradnje Sueskog kanala Ferdinanda de Lessepsa. Obujam radova je pored glavnog dijela — gradnje kanala koji je povezao dva mora i tri jezera (Timsa, Veliko i Malo gorko jezero), obuhvatio i podizanje triju novih gradova. To su Ismailia, Suez i Port Said. Za potonja dva izgrađene su luke. U radove izgradnje kanala spadala je gradnja složene mrježe kanala za slatku vodu iz Nila, čime su velike suhe površine bez raslinja uz Sueski kanal pretvorene u plodnu zemlju. Novi grad Ismailija povezan je kolskim putem do Kaira. Poslije izgradnje Sueskog kanala bio je dio skupine koja je u Port Saidu podigla veliki spomenik nosiocu ideje Sueskog kanala, Ferdinandu de Lessepsu. [2]
Više stvari u svezi sa Sueskim kanalom imalo je sveze s Hrvatima. Uz Lukovića kao jednog od glavnih arhitekata, tu je Andrija Lončarić Josipov koji je uklonio zadnju zapreku koja je dijelila Sredozemno more od Crvenog mora. Uz ostale narode, oko 3000 Hrvata gradilo je ovaj kanal. Bili su većinom iz Istre, Primorja (Bribira, Novog Vinodolskog, Selaca i Grižana) i Dalmacije i Dubrovnika, s otoka Korčule i Boke kotorske. Kad je kanal bio svečano otvoren, blagoslovio ga je hrvatski svećenik Ljudevit Ćurčija (Alojz, Lujo Ivan Ćurčija). Otvaranju kanala nazočili su brojni svjetski uglednici, državnici i vrh aristokracije uglednih država. Austrijskog cara Franju Josipa doveo je na državnoj jahti Aurori Hrvat Vicko Gjurović, Lukovićev mještanin koji je zapovijedao tim brodom.[2]
Bavio se i projektima natapanja. Projektrirao je zahvate na Nilu i na Neretvi. Nažalost, ni njegov projekt natapanja Egipta vodom iz Nila pomoću parnih strojeva niti projekt regulacije ušća Neretve nije realiziran. [1]
Pored gradnje brodskih kanala, natapanja i regulacija riječnih tokova, bavio se i izgradnjom fortifikacijskih objekata. Tvrđava u Aleksandriji koja brani ulaz u tu luku, napravljena je po Lukovićevom nacrtu. Dok je građena ta tvrđava, našlo se tri velika staroegipatska stupa. Darovao ih je austrijskom caru Franji Josipu I. prigodom otvaranja Sueskoga kanala. Zauzvrat, car ga je nagradio plemićkim statusom koji su njegovi potomci mogli naslijediti. Dobio je naslov "Luković de Ascrivio". [1]
Napisao je gospodarstveno-prosvjetne radove koje su ostavile trag. Bavio se i publicistikom. U Parizu su mu objavili studiju na francuskom jeziku En Dalmatie[2] iz 1866., koja je turistički priručnik.[3]
Živio je u Mletcima u svojoj monumentalnoj palači Dario koja se nalazi na Kanalu Grande. Palača je u venecijansko-gotičkom stilu, sa renesansnim elementima na fasadi. Četrdesetak godina poslije Lukovićeve smrti naslikao ju je slavni francuski slikar Claude Monet. Ta slika iz 1908. danas je u Muzeju umjetnosti u Chicagu. Luković je umro potkraj 1880. godine.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 "Naše more" 53(1-2)/2006 Vesna Čučić: Bokelji između Boke i Trsta, str. 78 (pristupljeno 6. rujna 2016.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 zbh.hr: Hrvat iz Boke — graditelj Sueskog kanala. Zajednica bokeljskih Hrvata. 20. veljače 2023. Pristupljeno 2. rujna 2023.
- ↑ Luković, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 9. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37513>