Kruno Krstić

Kruno Krstić (Arbanasi kod Zadra, 13. studenoga 1905. - Zagreb, 6. prosinca 1987.), bio je hrvatski jezikoslovac, filozof, psiholog, enciklopedist, prevoditelj i kritik.

Životopis

Krunoslav Krstić rodio se u Arbanasima kod Zadra 1905. godine. Podrijetlom je iz obitelji albanskih doseljenika rimokatoličke vjere koji su 1726. i 1733. godine izbjegli iz turske Albanije kod Skadarskoga jezera te su bili naseljeni kod Zadra. Krstićev otac Ante bio je učitelj pa je Krunoslav, uz sedmero braće i sestara, djetinjstvo proveo u mjestima gdje mu je otac službovao, djelomično u Kukljici na otoku Ugljanu. Pučku školu polazio je od 1910. do 1915. godine u Otoku kod Sinja, gimnaziju kod franjevaca u Sinju a 1926. godine maturirao je na talijanskoj klasičnoj gimnaziji "Gabriele D'Annunzio" u Zadru. U Otoku mu se rodio brat Stanko, istaknuti medicinski stručnjak. Poslije toga, od 1926. godine, polazio je studij filozofije s psihologijom i talijanski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, tu je diplomirao 1930. godine, a potom je na istom fakultetu 1934. godine diplomirao francuski i latinski jezik s književnošću. Doktorirao je 1937. godine disertacijom Psihologija i njen predmet: perspektivna polimorfnost predmeta psihologije. Usavršavao se, u dva navrata, na Fonetskome institutu u Parizu, na Sorbonni i College de France iz filozofije, psihologije i lingvistike. Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, Sisku i Osijeku a 1940. postaje prosvjetni referent Banovine Hrvatske. U Zagrebu je bio profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji iz koje je otpušten 1934. zbog širenja liberalnih ideja među učenicima. U Banovini Hrvatskoj je od 1940. do 1941. bio je prosvjetni referent u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske. Za vrijeme NDH surađuje, uglavnom, s filološkim i filozofskim prilozima u Hrvatskom narodu, Novom listu, Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj smotri, Viencu i Spremnosti. U NDH je bio lektor u Hrvatskome državnom uredu za jezik (1941. – 1943.). Pretkraj rata 1945. bio je asistent u Psihologijskome zavodu Filozofskoga fakulteta. Od početka 1942. do početka 1943. godine bio je u Italiji na usavršavanju jezika a nakon povratka ponovno se zaposlio na gimnaziji u Zagrebu, gdje je radio do 20. travnja 1945. godine, nakon čega je imenovan asistentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U svibnju 1945. emigrirao je u Austriju a poslije šest mjeseci vratio se u Zagreb. Privatna tužba "zbog suradnje s okupatorom" je, 1947. godine, od Javnoga tužilaštva u Zagrebu odbačena kao neosnovana. Krstiću je već pretkraj 1945. bilo predviđeno da će ga objesiti u Zagrebu, ali ga je spasio Ivo Bogdan. Od povratka pa do 1948. godine bio je bez posla a zatim do 1950. godine radi kao korespondent, evidentičar i skladištar u zadarskoj ispostavi splitskoga Mesoprometa nakon što je obustavljen postupak protiv njega 1947. godine. 1950. godine radi kao bibliotekar u zadarskome Povijesnom arhivu a od 1951. do 1975. godine radio je u Leksikografskome zavodu.

Umro je u Zagrebu 1987. godine. Smrt je bila u burnim okolnostima. Oklevetao ga je bezočno bivši tajnik stranačke organizacije (sekretar partijske organizacije) Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda u Zagrebu Božidar Feldbauer. Težini klevete daje činjenica da je Feldbauer revno svoj optužbeni dopis poslao na više adresa. Krajnje grube optužbe teško su uzrujale već duboko starog Krunu Krstića što je prouzročilo smrt. Nisu pomogle ni isprike odgovornih ljudi u ustanovi u kojoj je dugo radio (Vladimir Pezo, Saša Vereš).Premda je imao dokaza da nikad nije pripadao ustaškom pokretu, to ga nije spasilo od optužba poput onih da je "promotor ustaške ideologije " i sl..16

Jezikoslovno djelo

Iznimno važno lingvističko djelo Krune Krstića slabo je poznato i priznato u hrvatskoj javnosti. Najpoznatiji je kao suautor rasprave Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika u kojoj je pripremio razlikovni rječnik, no njegovo je jezikoslovno djelovanje širega raspona; budući razasuto u više članaka nije u javnosti poznato ni priznato koliko zavrjeđuje. U tim je tekstovima dr. Krstić, posebice u polemikama nakon izlaska Razlika vrlo utemeljeno pobio glavne serbokroatističke teze supolemičara, napose Maretićeva učenika, svećenika jugounitarne usmjerbe Jerka Grškovića (iz te polemike potječe ironični prikaz dvoimenoga jezika, metafora koju je kasnije upotrijebio Tomislav Ladan 1967. u rasprama oko rječnika kojeg su uređivale Matica hrvatska i Matica srpska, kad je u časopisu Kritika objavio tekst naslova “Centaurski rječnik centaurskog jezika”). Kruno je Krstić autorom i važnih tekstova “Hrvatsko jezično zakonodavstvo”, “Smisaoni prostor riječi”, “Pitanje srbizama”, “Povijesni put hrvatskoga književnoga jezika”, i dr., većinom objavljenih u tisku 1941. – 1942. Dio je tih članaka dostupan u knjizi Marka Samardžije Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, HSN, Zagreb, 2008. U njima je Krstić jasno ocrtao hrvatsku tronarječnu osebujnost, predvidio “normativni tlak” koje je nastao sredinom 18. stoljeća kao početak općehrvatskoga jezičnoga standarda, odbacio mladogramatičarstvo koje je potrajalo u nekim segmentima hrvatskoga jezikoslovlja i do šestoga desetljeća 20. stoljeća, te naglasio ulogu hrvatske renesansne književnosti u kodifikaciji općenacionalnoga jezika (što je područje koje tek čeka detaljniju obradbu). Jedan od najglasnijih protivnika ponovne uvedbe korijenskoga pravopisa, nije se, kao ni ostali jezikoslovci, mogao oduprijeti oktroiranoj jezičnoj politici poglavnika Pavelića. Svršetak rata je dočekao u egzistencijalno nesigurnom položaju, pa ga je tek Miroslav Krleža, kad je postavljen za glavnoga urednika Enciklopedije Jugoslavije, uspio zaposliti u Leksikografskom zavodu. Krstić je tamo ostao do kraja radnoga vijeka, napisavši mnoštvo enciklopedijskih natuknica, no jezikoslovnim i općenito kulturnim i književnim radom pod svojim imenom nije se mogao baviti zbog “grijehova” lingvističkih rasprava objavljenih tečajem Banovine Hrvatske i u početku NDH, što bijaše neoprostivim prijestupom u očima jugoslavenske jezične politike serbokroatizma.

Kao jezikoslovac bavio se općim jezikoslovljem i kroatističkim temama. Među prvim je hrvatskim strukturalistima koji je najsuvremenijim jezičnim teorijama izvlačio hrvatsku znanost i jezičnu praksu iz zabluda i zlonamjernih neznanstvenih podvala "karadžićevsko-vukovštinskih" velikosrpskih mitomanskih pseudojezikoslovnih postavaka. Krstić je naglašavao kao povjesničar hrvatskoga jezika važnost hrvatske književnosti iz Dubrovačke Republike i fra Andrije Kačića Miošića u oblikovanju suvremenoga hrvatskog književnog jezika, ističući i činjenicu da je Vuk Karadžić preuzimao od Kačića Miošića i da su mnoga Karadžićeva rješenja istovjetna Kačiću Miošiću od kojeg je uzimao.

Krstić je zaslužan za otkriće činjenice da je Marko Marulić prvi na svijetu upotrijebio naziv "psihologija".

Književnost

U književnosti se pojavio pjesmom objavljenom u Hrvatskoj prosvjeti 1921. godine. Kao većina ondašnjih hrvatskih književnika koje je potaknula "anketa" Jovana Skerlića iz 1914. po kojoj su se Hrvati trebali odreći jekavice, a Srbi ćirilice, Krstić je pjesmu napisao na ekavici. Vrlo brzo se ostavio takva rada i uvidio je kakve zle namjere stoje iza takvih anketa. 1933. je zastupljen pjesmom Balada u znamenitoj Tadijanović-Delorkovoj antologiji Hrvatska moderna lirika. Pjesme su mu prevedena na češki i na slovački.

U prozi mu se ističe roman-pripovijest Izlet na Mars. Sutvorac je Hvaranin Luka Perinić (1906. – 1999.). Djelo je izazilo u periodici i kritički je prikazivalo prilike u prvoj Jugoslaviji. Roman je znanstvenofantastični i zabranjen je jer je aluzivno kritizirao jugoslavensku vlast.

Djela

• Psihologija i njen predmet: perspektivna polimorfnost predmeta psihologije, Zagreb, 1937.
• Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940. (suautor Petar Guberina), (pretisak, Mainz, 1977.)
• Filozofija u Hrvatskoj: Poviestni pregled, Zagreb, 1943.
• Rječnik govora zadarskih Arbanasa, Zadar, 1987.
• Doseljenje Arbanasa u Zadar, Zadar, 1988. (suautori Željko Karavida i Marijan Szabo)
• Hrvatski pravopis, 1998. (suautori s Petar Guberina i Franjo Cipra) ^↓1
• Marko Marulić: The author of the term "psychology", Zagreb, 2000.

Prijevodi

• S talijanskoga jezika: Francis Carco, Ekipa, Zagreb, 1940.
• S engleskoga jezika: Mark Twain, Mali Toma u balonu, Sarajevo, 1952. i Sigrid Undset, Proljeće.
• S francuskoga jezika zbirku kineske lirike Tsen Tsonming, Une nuit d'hiver.

Bilješke

^↑1 To djelo nije objavljeno 1941. godine zbog zabrane a pretisak sačuvanih pokusnih otisaka objavljen je 1998. godine.

Vanjske poveznice

• Krležijana: Krstić, Kruno
• Posavac, Zlatko, Kruno Krstić kao istraživač i povjesnik hrvatske filozofije // Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, br. 1-2 (43-44) (1996.), str. 267.-307. (Hrčak)
• Kruno Krstić: Hrvatsko jezično zakonodavstvo