Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bakrov(II) oksid: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Bot: Automatski unos stranica
 
m bnz
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Bakrov(II) oksid'''-->'''Bakrov(II) oksid''' (CuO, [[paramelakonit]] i [[tenorit]]) je crn kristaličan prah netopljiv u vodi.<br />
'''Bakrov(II) oksid''' (CuO, [[paramelakonit]] i [[tenorit]]) je crn kristaličan prah netopljiv u vodi.<br />
Slabo je topljiv u [[amonijak]]u i [[Amonijev klorid|amonijevu kloridu]], ali je lako topljiv u kiselinama, [[Amonijev karbonat|amonijevu karbonatu]] i [[Kalijev cijanid|kalijevom cijanidu]]. U otopini ima isključivo lužnat karakter pa otapanjem u kiselinama daje različite bakrove(II) soli.
Slabo je topljiv u [[amonijak]]u i [[Amonijev klorid|amonijevu kloridu]], ali je lako topljiv u kiselinama, [[Amonijev karbonat|amonijevu karbonatu]] i [[Kalijev cijanid|kalijevom cijanidu]]. U otopini ima isključivo lužnat karakter pa otapanjem u kiselinama daje različite bakrove(II) soli.



Posljednja izmjena od 13. svibanj 2022. u 04:22

Bakrov(II) oksid (CuO, paramelakonit i tenorit) je crn kristaličan prah netopljiv u vodi.
Slabo je topljiv u amonijaku i amonijevu kloridu, ali je lako topljiv u kiselinama, amonijevu karbonatu i kalijevom cijanidu. U otopini ima isključivo lužnat karakter pa otapanjem u kiselinama daje različite bakrove(II) soli.

Upotrebljava se za proizvodnju drugih spojeva bakra, služi kao pigment za bojanje staklenih površina i u izradi crnih, zelenih i modrih stakala, glazura i emajla te vodiča s negativnim koeficijentom električnog otpora. Koristi se i kao katodni depolarizator u elektrolizi alkalnih klorida, kao pozitivna elektroda u galvanskim člancima, za pročišćavanje kisika od primjesa vodika i mineralnih ulja od sumpora, kao imitacija dragog kamenja, u kemijskoj analizi, naftnoj industriji, proizvodnji optičkih stakala, itd..

Dobivanje

Dobiva se žarenjem bakra, a dobiveni bakrov(II) oksid je bazičan (što znači da lako reagira s kiselinama) pri čemu nastaju odgovarajuće bakrove(II) soli:

CuO(s) + 2 H3O+(aq) --> Cu2+(aq) + 3 H2O CuO(s) + H+(aq) --> Cu2+(aq) + H2O (neutralizacija)

Bakar zagrijan na zraku, oksidira se i prelazi u crni bakrov(II) oksid (CuO) i nešto malo crvenog bakrova(I) oksida (Cu2O).

Zagrijani CuO u prisutnosti reducensa lako otpušta kisik pa ta reakcija ponekad može poslužiti za određivanje vodika (nastaje voda) i ugljika (nastaje CO2) u elementarnoj analizi organskih spojeva.[1]

Izvori

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 1 (A-Bd), str. 553. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1999.g. ISBN 953-6036-31-2