Razlika između inačica stranice »Rayleigh–Jeansov zakon«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (file->datoteka) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Rayleigh–Jeansov zakon'''-->[[ | <!--'''Rayleigh–Jeansov zakon'''-->[[Datoteka:RWP-comparison.svg|thumb|300px|Usporedba [[Wienova razdioba|Wienovog zakona razdiobe]] s Rayleigh-Jeansovim zakonom i [[Planckov zakon|Planckovim zakonom]], za tijelo [[temperatura|temperature]] 8 mK.]] | ||
'''Rayleigh-Jeansov zakon''' je zakon [[klasična fizika|klasične]] [[fizika|fizike]] koji pokušava objasniti gustoću energije [[elektromagnetsko zračenje|zračenja]] [[crno tijelo|crnog]] tijela pri danoj temperaturi, služeći se klasičnim argumentima.<ref>Astronomy: A Physical Perspective, Mark L. Kutner pp. 15</ref> Izveli su ga [[John William Strutt Rayleigh]] i [[James Hopwood Jeans]] 1900. godine.<ref>Sorić, Ivica; [http://marjan.fesb.hr/~suri/ktf/predavanja/predavanje_13_Kvantna_priroda_svjetlosti.pdf Kvantna priroda svjetlosti], Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu</ref> | '''Rayleigh-Jeansov zakon''' je zakon [[klasična fizika|klasične]] [[fizika|fizike]] koji pokušava objasniti gustoću energije [[elektromagnetsko zračenje|zračenja]] [[crno tijelo|crnog]] tijela pri danoj temperaturi, služeći se klasičnim argumentima.<ref>Astronomy: A Physical Perspective, Mark L. Kutner pp. 15</ref> Izveli su ga [[John William Strutt Rayleigh]] i [[James Hopwood Jeans]] 1900. godine.<ref>Sorić, Ivica; [http://marjan.fesb.hr/~suri/ktf/predavanja/predavanje_13_Kvantna_priroda_svjetlosti.pdf Kvantna priroda svjetlosti], Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu</ref> | ||
Trenutačna izmjena od 19:27, 7. svibnja 2022.
Rayleigh-Jeansov zakon je zakon klasične fizike koji pokušava objasniti gustoću energije zračenja crnog tijela pri danoj temperaturi, služeći se klasičnim argumentima.[1] Izveli su ga John William Strutt Rayleigh i James Hopwood Jeans 1900. godine.[2]
Za valnu dužinu λ glasi:
- [math]\displaystyle{ B_\lambda(T) = \frac{2 c k T}{\lambda^4}, }[/math]
gdje je c brzina svjetlosti, k je Boltzmannova konstanta, a T je temperatura u kelvinima. Za frekvenciju ν, izraz je
- [math]\displaystyle{ B_\nu(T) = \frac{2 \nu^2 k T}{c^2}. }[/math]
Engleski fizičar Rayleigh izveo je λ−4 ovisnost Rayleigh–Jeansova zakona temeljem argumenata klasične fizike.[3] Rayleigh i James Jeans su 1905. godine predstavli potpuniji izvod koji je sadržavao konstantu. Rayleigh–Jeansov zakon otkrio je važnu grešku u teorijskoj fizici svog vremena. Zakon je predviđao rezultatnu energiju koja divergira prema beskonačnosti kako se valna dužina primiče nuli, odnosno kako frekvencija teži beskonačnosti.
Rayleigh–Jeansova jednadžba poklopila se s pokusima s visokim valnim dužinama (niske frekvencije), no sasvim se protivi rezultatima dobivenim u pokusima s kratkim valnim dužinama (visoke frekvencije, odnosno u ultraljubičastom području). Pokazalo se da ovo nije zato što se u izvođenju jednadžbe provukla pogreška, nego zbog toga što zakoni klasične fizike ne moge objasniti sve pojave u prirodi, prije svega pojave u mikrosvijetu, i zbog toga promatranja i predviđanja klasične fizike nisu bili u skladu. [4]
Rayleigh-Jeansov zakon nije uspio riješiti problem ultraljubičaste katastrofe, kao ni Wienova aproksimacija nekoliko godina prije, nego tek Max Planck svojim zakonom.[5]
Vidi
Izvori
- ↑ Astronomy: A Physical Perspective, Mark L. Kutner pp. 15
- ↑ Sorić, Ivica; Kvantna priroda svjetlosti, Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu
- ↑ Astronomy: A Physical Perspective, Mark L. Kutner pp. 15
- ↑ Sorić, Ivica; Kvantna priroda svjetlosti, Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu
- ↑ Sorić, Ivica; Kvantna priroda svjetlosti, Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu