More actions
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +) |
m file->datoteka |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Manastir Pakra'''-->[[ | <!--'''Manastir Pakra'''-->[[Datoteka:43500, Donji Borki, Croatia - panoramio (2).jpg|150px|mini|desno|Manastir Pakra]] | ||
'''Manastir Pakra''' je [[manastir]] Eparhije slavonske [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]], smešten u središnjoj [[Slavonija|Slavoniji]]. U povijesnim izvorima manastir se još naziva i Nova Pustinja. Manastir je trenutno u lošem stanju i bez monaštva.<ref>[http://www.sirac.hr/posts/post/288/manastir-pakra Manastir Pakra], Oćina Sirač.</ref> | '''Manastir Pakra''' je [[manastir]] Eparhije slavonske [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]], smešten u središnjoj [[Slavonija|Slavoniji]]. U povijesnim izvorima manastir se još naziva i Nova Pustinja. Manastir je trenutno u lošem stanju i bez monaštva.<ref>[http://www.sirac.hr/posts/post/288/manastir-pakra Manastir Pakra], Oćina Sirač.</ref> | ||
Posljednja izmjena od 30. travanj 2022. u 07:55
.jpg)
Manastir Pakra je manastir Eparhije slavonske Srpske pravoslavne crkve, smešten u središnjoj Slavoniji. U povijesnim izvorima manastir se još naziva i Nova Pustinja. Manastir je trenutno u lošem stanju i bez monaštva.[1]
Položaj
Manastir Pakra nalazi se sedam kilometara uzvodno od Sirača prema Purnici, na 12 km od Daruvara, u kanjonu rijeke Pakre po kojoj je i dobio ime. Okružen je prelijepom prirodom, koja pripada brdsko-planinskom dijelu (planine Papuk), nazvanom Zabrđe.
Povijest
Planinske krajeve Slavonije srpsko stanovništvo naselilo je u 15. stoljeću, sklanjajući se pred Osmanlijama. Doseljavanje je posebno bilo značajno u 16. stoljeću, poslije pada Slavonije pod Osmanlije. Slavonija je tada bila prilično pusta, pošto se dotadašnje rimokatoličko stanovništvo iselilo pred Osmanlijama u Gradišće (preci današnjih Gradišćanskih Hrvata).[2]
Najstarije svjedočanstvo o njegovom postojanju je iz 1556. godine. Zapustjeli manstir za vrijeme osmanlijske vlasti u Slavoniji obnovio je 1697. mitropolit moravski Grigorije sa svojim monasima iz Mileševe, koju su na ovaj prostor došli za vrijeme Velike seobe Srba u 17. stoljeću.
U povijesti manastira zabilježen je odlazak Teodora Mileševca 1717. godine u Rusiju radi milostinje, gdje dobiva dosta darova, najviše knjiga i crkvenih dragocjenosti u vrijednosti od oko 100 rubalja.
Vrijedno monaštvo je uvećalo manastirsku ekonomiju, tako da je polovicom 19. stoljeća posjed manastira bio veći od 100 jutara, pa je počelo i obnovu zapustelog manastira svete Ane.
Između 1759. i 1763. godine podignuta je kapela svetog Nikole na samostanskom groblju.
Manastir je teško stradao 24. svibnja 1780. godine u strašnom nevremenu, koje je odnijelo krovove s crkve i svih zgrada. Zbog nedostatka sredstava obnova je urađena tek 1785. godine.
U Prvom svjetskom ratu manastirska i parohijska crkva su ostale bez zvona. Temeljna obnova manastira, urađena je 1923. godine a na manastirskoj ekonomiji u Bijeloj sagrađena je nova kuća.
Drugi svjetski rat je donio potpunu propast manastiru, koji je doživio sličnu sudbinu kao i Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatska. Kaluđeri su protjerani u Srbiju. Dio manastirskih starina je uništen, dio je sakrio iguman Jefrem, a dio je prenijet u Zagreb.
Goodine 1943. godine ustaše su zapalile kelije, a crkva je uništena. Stvari koje je iguman zakopao pronašli su partizani. Od njih su do danas opstali samo neki manji dijelovi, uključujući i Mileševsku plaštanicu.[3]
Poslije rata crkva je osposoljena za bogoslužje, a od kelija je obnovljeno toliko koliko je bilo najpotrebnije monahinjama koje su živjele tu i obnavljale manastir.
U posljednjem Domovinskom ratu manastir je ponovo opustio. Nakon prestanka ratnih operacija, 1997. godine, zbog izuzetno lošeg stanja, preuzete su ikone Svetog Jovana, Susreta Marije i Elizabete te Krista s vladičanskog trona, koje su potom pohranjene u depo HRZ-a u Ludbregu. Dok su preostali dijelovi ikonostasa grobljanske kapele pohranjeni su unutar crkve. Veći dijelovi prislonjeni su uz klupe, a ostatak je raširen po prostoru crkve. Ruševine te male kapele danas su obrasle visokim raslinjem, pa je put do njezine unutrašnjosti, naročito za ljetnih mjeseci, potpuno nepristupačan.
U svibnju 2007. godine provedena je dezinsekcija prostora crkve, a u svibnju i lipnju sanirala se narušena statika građevine postavljanjem stega na više pozicija u temelju crkve te u razini obodnog vijenca sjevernog i južnog zida. Tijekom otvaranja temelja obavljena je i drenaža crkve. Međutim i do danas nije bilo veće obnove.[4]
Danas je manastir Pakra prazan i gotovo zapušten. O njemu se brine paroh daruvarske pravoslavne crkve.
Opis manastirskog kompleksa
U manastirskom kompleksu (porti), na sredini dvorišta, s polukružnim svetištem i zvonikom uz glavno pročelje, sagrađena je crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, a odmah do nje i konak – dugačka uska građevina s tri krila i dvije etaže.
Osim crkve i konaka, na jednom blagom uzvišenju sagrađena je 1761. grobljanska kapela Sv. Nikole – jednobrodna građevina s polucilindričnim svodom, polukružnim svetištem, pjevnicama i kriptom gdje su pokapani monasi.
Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice
Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice koja je dovršena 1765. je barokna jednobrodna građevina, sagrađena od klesanog kamena s manjom količinom sadre i cigle.[5]
Na zapadni zid građevi dozidan je znevonik 1769. godine, tako da je osnova s apsidom i zvonikom dobila oblik križa.
Crkva je u svojoj dugoj povijesti nekoliko puta teško stradala. Godine 1780. i 1887., je u oba slučaja u nevremenu potpuno uništen limeni krov crkve, što je za posljedicu imalo stvaranje nepovoljnih mikroklimatskih uvjeta i njihovo razarajuće djelovanje na drveni inventar crkve, posebno na ikonostas same crkve.[6]
Unutarnjim dijelom crkve Vavedenja Presvete Bogorodice dominira veliki ikonostas, podignut 1779. godine. On odvajaj glavni brod od svetišta. Visok je oko 10 metara, ima 72 ikone, raspoređene u pet redova s dodanim pjevnicama i tronovima s obje strane.
U najnižem redu ikonostasa su prizori iz Starog zavjeta, zatim šest prijestolnih ikona s carskim dverima. U sljedećem redu niže se dvanaest Kristovih i Bogorodičinih praznika s tajnom večerom u sredini. Slijedi ikona Deisis usred dvanaest apostolskih ikona. Iznad toga je velika ikona Sv. Trojice usred proročkih ikona, a na vrhu u sredini stoji Raspeće, te sa strane Bogorodica i sv. Jovan.
Dvije bogato ukrašene trokutaste skupine kartuša od po šest ikona, koje prikazuju Kristove muke, zatvaraju s obje strane vrh ikonostasa i dopiru do samog svoda crkve.
Ikone su oslikane u tehnici tempere na dosta tankom sloju tutkalno-kredne osnove, a pripisuju se novosadskom umjetniku Vasiliju Ostojiću.[7]
Izvori
- PREUSMJERI Predložak:Izvori
Literatura
- Edo Anušić Ikonostasi manastira Pakre Stručni rad, Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, 2/2011 UDK 7.025.3/.4:246/247(497.5)
Vanjske veze
- ↑ Manastir Pakra, Oćina Sirač.
- ↑ V. Krasić, Manastir Pakra, Stražilovo 1886, 61
- ↑ dr Franc Curk, Mileševska plaštanica, Niš i Bizant 4., str. 465-478
- ↑ Pakra Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005.
- ↑ Dušan Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd, 1996., 198, 199.
- ↑ Edo Anušić, Ana Dumbović, Manastir Pakra, Ikonostas crkve Vavedenja Presvete Bogorodice – Elaborat o zatečenom stanju i provedenim istraživanjima na drvenom inventaru crkve uz prijedlog konzervatorsko-restauratorskih radova, arhiv HRZ-a, 12.
- ↑ ANĐELA HORVAT, RADMILA MATEJČIĆ, KRUNO PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., 176.