Bitka na Vrdima

Bitka na Vrdima
sukob: Bošnjačko-hrvatski sukob
Vrijeme 4. – 6. rujna 1993. Mjesto Vrdi Ishod pobjeda HVO, poraz tzv. Armije RBiH, početni znaci preokretanja tijeka
Sukobljene strane
Hrvatsko vijeće obrane	Armija BiH mudžahedini

Bitka na Vrdima bila je bitka u bošnjačko-hrvatskom sukobu tijekom rata u BiH. Zbila se tijekom četvrte bošnjačke ofenzive.

Budući da Muslimani nisu isprve uspjeli osvojiti Mostar na putu ka Pločama ili Neumu, odlučili su se na novu, puzajuću ofenzivu. Metodom postupna komadanja teritorija Hrvata i etničkog čišćenja planirali su i sprovodili čišćenje jedne po jedne hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Po planu je bilo da čim im to okolnosti dopuste, tzv. Armija BiH pokušat će novi prodor dolinom Neretve prema moru. Ova, zadnja ofenziva protegnula se od početka lipnja do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Čitav tadašnji vrh tzv. Armije BiH bili su oficiri KOS-a, koji nisu bili ni najpametniji ni najspremniji nego je to bila patetična skupina odana komunizmu i Jugoslaviji, a napredovala je u JNA jer su joj bili odani, a ne zbog vojničkih znanja.

Tzv ABiH nije obranila ništa u BiH, nego se stisnula na 15-16% prostora koji nitko nije dirao. Izgledalo je kao da su se pomirili s izgubljenim muslimanskim prostorima u istočnoj Bosni i Bosanskoj Krajini, ali nisu mirovali gdje je bila Herceg-Bosna, gdje su Hrvati. Zločinom su htjeli zauzeti Srednju Bosnu te Hercegovinu koju su nadzirali Hrvati. Zato su još 19. lipnja 1992. u Uskoplju TO i Zelene beretke postavile nadzorne točke da bi prekinuli vezu Hercegovine sa Srednjom Bosnom. Istog mjeseca vrhovni vjerski vođa Saudijske Arabije izdao fetvu kojom je pozvao sve islamske vjernike poduprijeti Muslimanime Bosne i Hercegovine. Osobito su se odazvali saudijske vehabije, afganistanski, irački i ini mudžahedini, koje je muslimanska vlast ih u Sarajevu radosno dočekala i velikodušno im podijelila bh. državljanstva; od 6. travnja 1992. do 15. travnja 1995. čak 266 mudžahedina dobilo je državljanstvo. I ona osvajanja što su postigli u Hercegovini, postigli su izdajom Muslimana koji su bili u HVO-u i koji su noć prije napada okrenuli cijevi na svoje suborce-Hrvate. Mjesecima prije Muslimani izvan HVO podlo su kroz HVO malo po malo prikupljali oružje i streljivo te kovali zavjeru. Jedino što su uspjeli je zarobiti dojučerašnje suborce i civile, razarati i ubijati. Napad na Hrvate 30. lipnja u području Bijelog Polja nije uspio. Na području sjeverno od Mostara tzv. Armija RBiH nikada nije mogla uspostaviti čvrst nadzor. Tih dana postrojbe HVO-a napale su najsnažnije bošnjačke snage koje na kraju i nisu ostvarile svoje ciljeve. Nisu uspjeli ni ovladati ni širim područjem Mostara i tog dijela Hercegovine, nisu ispunili ni jedan od osnovnih ciljeva, a to je nadzor komunikacije Konjic-Jablanica-Mostar, jer je HVO svojim jedinim dijelom kod Konjica (Turija) nadzirao i ometao pokrete tzv. Armije BiH. No Muslimani stvaraju mit o navodnoj pobjedi protiv HVO-a koju slave (kao što slave sve bitke koje je dobio HVO danas oni slave kao svoje pobjede, uključujući bitke protiv srpskog agresora na području Bijelog Polja i dalje prema Prenju kao visoravan Rošci), po iskušanom receptu u kojem se kroz brojne medije godinama stvara mit, dok kod Hrvata praktično ne postoji mogućnost za adekvatnu reakciju. Bez obzira na to, tih je dana slomljen san o Islamskoj državi BiH.

Vrdi su "sjeverna vrata Mostara". Na obroncima su Čabulje. S Vrdi, se kao i obronaka Čabulje, može nadzirati sjeverne i zapadne prilaze Mostaru, Bijelo polje ali i Mostarsko Blato. Nalaze se sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, Vrdi u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bi bila jako teška. Stoga ih se nazivalo Hrvatskim Termopilima, Vratima Vatikanskim, "vratima Hercegovine", a bitku su poslije uspoređivali s bitkom kod Lepanta, se u obje bitke dogodila ista situacija da je napadač htio osvojiti prostor koji nikada povijesno nije bio njegov. Muslimanski promatrači gledali su na ove strme litice kao na prirodnu Bobanovu "Maginot-liniju".

Hrvatska situacija bila je skrivena od svijeta. Hrvati su znali da ih čeka sudbina Uzdola, Grabovice, Doljana i drugih masakriranih sela, čija slika je vrlo teško prodirala u svijet zbog medijske blokade, dok su istovremeno ciljano slane spektakularizirane vijesti o pokoljima u mjestima gdje su stradali bili Muslimani, uz redovito prešućivanje da su to bile vojno važne točke. Mediji su po prljavom zadatku svojih vlada slali u svijet iskrivljenu sliku stanja stvari. HVO su europski promatrači optuživali za etničko čišćenje, premda je već do sredine kolovoza 1993. HZ HB skrbila o 291.284 izbjeglice.

Poneseni lakim i relativno brzim uspjesima u Srednjoj Bosni, gdje su saveznike Hrvate napali s leđa dok su ovi držali položaje prema Srbima, a istovremeno sama muslimanska vojska nije djelovala protiv Srba, muslimansko zapovjedništvo polakomilo se osvojiti i Zapadnu Hercegovinu. Nakon povoljnih rezultata u Srednjoj Bosni, prešli su na Sjevernu Hercegovinu gdje su osvajali i nekažnjeno ubijali i protjerivali hrvatske civile s područja Jablanice, gdje su još 21. prosinca 1992. minirali župnu crkvu.

Zapovijed za napad temelji se na akciji Neretva 93 koju je već prije zapovijedio Sefer Halilović, te "Odbrane narodnih prava Vrdi 93" koju je potpisao Zuka Ališpago. Početkom rujna 1993. godine, pristigle su postrojbe iz okolice Sarajeva, koje su se rasporedile u borbeni poredak. Postrojbe su Muslimani neometano izvukli iz obrane Sarajeva od Srba. Tolika količina vojnika nije se mogla prokrijumčariti kroz srpski obruč. Očita je srpsko-muslimanska suradnja. Povučene snage poslali su u napad na Hrvate "od Bugojna do Mostara", čime je prokazana laž da je "istočni Mostar" u obruču. Dok je Musliman iz Srbije, Sandžaklija Sefer Halilović dao izvući muslimanske postrojbe iz obrane Sarajeva protiv Srba i poslao ih u napad na HVO na području Mostara, istovremeno na prvoj crti obrane Sarajeva od Srba i dalje je ostala cijela brigada HVO-a, sarajevska brigada “Kralj Tvrtko”. Sarajevo su branili i oni djelovi HOS-a koji su nakon izbijanja muslimansko-hrvatskog građanskog rata odanost izrazili Aliji Izetbegoviću i Muslimanima, čime su počinili veleizdaju prema Hrvatima, makar su navodno odanost Aliji uvjetovali "da ih se ne raspoređuje na crte prema Hrvatima nego isključivo prema Srbima". Bez obzira na to, muslimanizirani HOS u BIH je držeći te položaje rasteretio te muslimanske postrojbe koje je Sefer Halilović poslao u napad na Hrvate. Bitno je reći da su svi imalo razboriti Hrvati prije tog događaja napustili HOS i prešli u HVO.

Muslimani su provukli vezu sa Jablanicom i Konjicem preko Gornjih Jasenjana na lijevoj strani Neretve, nasuproti Vrdi. S Jasenjana su Vrdi izloženi te su odatle muslimani poslije dosta pucali po HVO-z.

Dok je iz hrvatskih kuća jablaničkog i konjičkog kraja još kuljao dim paleži, general-štab Armije BiH 2. rujna 1993. u Jablanici isplanirao je zločinačko-osvajačku akciju Neretva 93. Što se spremalo, Hercegovci su znali još 1990., kad su Muslimani pjevali "Čuvaj Stoca, pazi Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama. Vratit će se begovi u Vitinu, bit će naša Nahija i Bekija". Jedan od najvećih ideologa velikobošnjačkog projekta pod idejom tobožnje jedinstvene Bosne i Hercegovine, zastupnik komunističke ideološke matrice nametanja jedinstva silom: puškom i nožem, zapovjednik Sefer Halilović rekao je "Rat će završiti kad se ljiljani zavihore u Banja Luci i Grudama". Zapovjednik Rasim Zec izdiktirao je sljedeći sadržaj osmrtnica: "Svim poginulim i pogubljenim Muslimanima Alah rahmetli, a Hrvatima neka je laka crna bosanska zemlja, jer ovo nije bila niti će biti hrvatska zemlja – ko želi Hrvatsku, eno mu je, neka ide u nju.". Novi napadom namjeravali su pregaziti zapadnu Hercegovinu, uništiti HVO, čime bi Hrvatima zadali završni smrtni udarac. Napadom na Vrde je u stvari počela ostvarenje plana operacije “Neretva 93“. Lažni nadnevak iz pisma Sefera Halilovića Aliji Izetbegoviću 1995. gdje je rekao da je to počelo 12. rujna, poslužio mu je da bi otklonili od sebe odgovornost za zločin u Grabovici, gdje su muslimanske snage 9. rujna počinile pokolj Hrvata. Za razliku od nekih drugih bojišta, Vrdi su bili sasvim drukčiji. Težak, nezgodan i nepristupačan teren, s ove strane Neretve gotovo sto posto stanovnika su Hrvati. Iza njih je more i Republika Hrvatska. Na prvu se ne vidi razlog zašto bi netko ovo pokušavao osvojiti. Razgledanjem terena i taktička raščlamba daje odgovor. Prijevoj Vrdi su "vrata Hercegovine". U slučaju da se osvajač probije do Goranačke zaravni, na dlanu ima i Mostar, i zapadnu Hercegovinu. Svjesni toga, i iz udaljenijih zapadnohercegovačkih općina stigli su vojnici. Više od tisuću njih iz svih mjesta općine Grude stiglo je ovamo. Vijesti o gnjusnim masakrima koje su počinile horde tzv. Armije BiH od raspamećenih domaćih muslimana i i uvezenih mudžahedina, nad nedužnim hrvatskim civilima Maljina, Gračanice, Doljana, Drežnice, poslije i Grabovice, Uzdola... Stizale su, a svakodnevne čarke muslimanskih snaga kojima su ispitivali budnost HVO-a davalo je znaka skoroj muslimanskoj ofanzivi. Glavni cilj napada bio je prijevoj kod sela Vrdi. Time bi ostvarili nadzor nad dolinom Neretve, a obrana zapadnog, hrvatskog dijela Mostara znatno bi bila teža za HVO. Koji dan poslije napravljeni pokolj u Grabovici (9. rujna) i Uzdolu (14. rujna) muslimanske su snage izvele u sklopu taktike spaljene zemlje. Fizičkom eliminacijom i zastrašivanjem od povratka, selo Uzdol ostaje im lakše za kontrolu. Bez nadzora nad Uzdolom nisu mogla izvesti operacija napada na Prozor koji je bio jedan od ciljeva muslimanskih snaga. Omalovažavanje vojničke sposobnosti i karaktera Hrvata, koje je bilo imanentno u Srbiji i među Jugoslavenima i JNA, rezultiralo je podcjenjivanjem Hrvata. Okrutni zločini, za koje su iz vrha tzv. ABiH angažirali kriminalce, samo su nagnali Hrvate još odlučnije braniti svoje domove.

U nedjelju 3. listopada 1993. helikopteri muslimanskih snaga prevozili su granate za Glogovu. Granate su kupili od četnika. Streljivo je dopremljeni iz konjičkog Igmana. U prvi sumrak iz baze u Donjoj Jablanici zaputili su se muslimanski borci koji su sutradan trebali sudjelovati u borbama na Vrdima i dalje ka Mostaru. Većina ih prije nekoliko dana sudjelovala u borbama za zadržavanje Pisvira. Muslimanskim vojnim postrojbama pridružili su se i dobrovoljci iz MUP-a. Zadaća muslimanskih snaga bila je probiti put za Mostar. Pred odlazak govor im je održao Edib Šarić. Po odlasku boraca na teren, muslimanski zapovjednici vratili su se u zapovjedništvo postrojbe Zulfikar. Sefer Halilović im je obećao pozlaćene pištolje ako Vrdi padnu. Iznio je tezu da je bitka odlučujuća za daljnji tijek borbe u BiH. Smatrao je da očekuje poraz od HVO-a na Vrdima i prodor sve dalje do Neuma jer "Vrdi su kapija ulaska u Mostar i zapadnu Hercegovinu i odlaska prema plavom Jadranu" te propast Herceg-Bosne. da je Sutradan su muslimanski izviđali borbe sa topničkog položaja na obroncima Prenja. Tu su bili Sefer Halilović, Zuka, Safet Ćibo, Nihad Bojadžić i dr.

Muslimanski napad počeo je 4. rujna rano ujutro. Napad je bio ka Vrdima i anteni Jelici i ostalim kotama na tom pravcu. Muslimanske postrojbe u napadu bile su Odred za posebne namjene Zulfikar (u čijem sastavu su nekakva "Handžar-divizija" i Silver Fox), Igmanski vukovi, Bataljon Drežnica. Isprva su muslimanski izviđači javljali o dobrom odvijanju. No izvrsna hrvatska elektronska izviđanja napravila su izvrstan učinak. Ušao je u šifru muslimanskim snagama, tako da je muslimansko topništvo gađalo po svojim postrojbama. Zbog toga je sva daljnja navođenja paljbe navodio Nihad Bojadžić zbog prepoznatljiva glasa. Oko 15 sati muslimanski su izvori dojavljivali da se primiču Vrdima i da su navodno zauzeli antenu Jelicu i Arapovo brdo i da su čak stigli do seoskog groblja. HVO je u borbe uveo pričuve. Na to su i muslimanske snage uvele pojačanje. Stigle su informacije da hrvatski civili bježe iz Vrda. Krajem prvog dana bitke muslimanski izvori javljali su da se primiču k središtu Vrda. Zbog borbi na Pisviru, nije bilo moguće Muslimanima poslati izvješće novinstvu u Sarajevo, nego su ih upućivali na zgradu Hidroelektrane na Neretvi, gdje je GŠ tzv. ARBiH imao centar veze. Muslimanska medijska izvješća bila su uljepšana, prikazivali su ono što nisu uspjeli zauzeti i citirali tobožnje zapovijedi njihovih zapovjednika da se ne dira civile. Na Vrdima je intervenirala bojna Zrinski.

Dana 6. rujna 1993. počinje žestoki napad na HVO na pravcu Vrda. Vojnici HVO-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije BiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.

Hrvatske položaje branili su junaci iz Gruda, Širokog Brijega, Tomislavgrada, Konjica... Odlučujuća bitka između tzv. Armije BiH potpomognute ratnicima s Bliskog Istoka i HVO-a zametnula se na blagdan svetog Franje i dan poslije. Tzv. ABiH razbila se kao mjehur od sapunice na crti HVO u zoni odgovornosti grudske brigade Viteza Ranka Bobana. Hrvatske snage imale su osamnaest poginulih i nekoliko teže ozlijeđenih. Iz brigade Vitez Ranko Boban poginuli su Damir Logara, Vice Paradžik, Goran Spajić, Miro Spajić, Nediljko Barić, Gordan Milićević i Davor Šimić, iz HVO-a Tomislavgrad Stjepan Šapina, iz HVO-a Široki Brijeg, Damira Anića iz HVO-a Konjic, Denisa Jozića i drugih velikana.

Bitka je bila sudbonosna za opstojnost Hrvata u Hercegovini i šire. Kao dio osvajačke operacije elitnih postrojbi tzv. ARBiH Neretva '93. koja je imala za cilj protjerati Hrvate i ovladati područjem gdje žive Hrvati. Usprsko velikim težnjama nisu uspjeli, te je HVO sačuvao višestoljetne prostore. Da bi se izborio goli opstanak, poginulo je više od 20 pripadnika HVO-a, najviše iz Gruda i Širokog Brijega i samih Vrda.

Kasnije interpretacije tzv. ABiH svog neuspjeha bile su uveličavanje svojih osvajanja, hvalili su se da su razbili prednji dio HV-a i izišli na samo 8 km od Širokog Brijega te da je samo intervencija Alije Izetbegovića čija je zapovijed spasila HVO, a sve jer je navodno Šefko Omerbašić intervenirao kod Alije Izetbegovića. Istina je da su borbe bile vrlo teške i da su se hrvatske snage žestoko se oduprle. Muslimanske snage nisu mogle ostvariti laku dominaciju kao u Srednjoj Bosni, jer nisu mogle postići faktor iznenađenja, branitelji su ovog puta bili pripremljeni za napad s te strane, a ne kao u Srednjoj Bosni gdje je bilo sve otvoreno ka njima kao saveznicima. Muslimanske snage morale su se suočiti s realnosti da su zinule više nego što mogu progutati i da je došao kraj lakim osvajanjima. Hercegovina se pokazala tvrdim orahom i ostalo im je samo bijes iskaliti na izoliranim hrvatskim enklavama Srednje Bosne.

Na prijevoju Vrdima je spomenik poginulim braniteljima. Na obljetnicu stradanja branitelja na Vrdima obilježava se svečano velika hrvatska pobjeda. 2013. godine u zahvalu hrvatskim braniteljima postavljen je križ kod groblja na Vrdima. Križ je blagoslovljen na obljetnicu listopada 2013., a blagoslovio ga je vojni biskup Tomo Vukšić. Na OV-u Širokog Brijega dogovoreno je da se cesta prema Vrdima proglasi cestom Hrvatskih Branitelja HVO-a. U spomen se na dan obilježavanja održava maraton. Natjecatelji kreću iz Gruda, ispred spomenika do Vrda, na relaciji Grude - Široki Brijeg - Vrdi.

Vanjske poveznice

• Kamenjar.com Fotografije spomen obilježja
• Kamenjar.comVečernji list DIREKTIVA SEFERA HALILOVIĆA: Očistiti prostor od sumnjivih osoba