Progon vještica u Hrvatskoj

Progon vještica u Hrvatskoj doživio je veliku prekretnicu u kao i u zapadnim europskim zemljama sredinom 15. stoljeća kada su crkvena inkvizicija i sudstvo svjetovne vlasti počeli masovno progoniti žene, koje su nazivane vješticama. Teritorijalno proširenje masovnih progona vještica razvijalo se postepeno. Najprije do njega dolazi u alpskim krajevima Švicarske, Italije i Francuske, a zatim se širi na ostale europske zemlje. Krajem 17. stoljeća, kada se činilo da progoni u većem dijelu Europe jenjavaju, na sjeveru je lov na vještice ozbiljno zahvatio Švedsku, a na jugu Hrvatsku.

Početkom 17. stoljeća u hrvatskim se procesima protiv vještica javilo tadašnje europsko shvaćanje da su vještice udružene u tajnu sektu te da povremeno održavaju velike sastanke na koje lete namazane čarobnom mašću. Sastanci su se održavali noću, a kao mjesta sastajanja se u spisima najčešće spominju raskršća puteva i obližnje planine (u Hrvatskoj su to najčešće Medvednica i Klek). Na sastancima su se vještice gostile raznim jelima i pićima, naročito gibanicom, a neke od njih su na strahovitoj torturi priznale čak da su jele i ljudsko meso. Vjerovalo se da tim gozbama prisustvuje i sam đavao, s kojim žene u izuzetnim slučajevima (na sabat) i spolno opće. Đavao je opisan kao muškarac, a na torturama se navode i neka od njegovih brojnih imena: Primus, Matić, Markaj, Lucifer, Kralj, Silnjak, Gasperl itd.

Kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka u ovim su krajevima vodile tri vrste sudova: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca. Sudovi slobodnih kraljevskih gradova bili su istovjetni s gradskim poglavarstvom, a sačinjavali su ga gradski sudac i prisežnici. Županijskim sudovima predsjedavao je podžupan, a sudsko su vijeće činili plemićki suci i podsuci županije te ostali županijski funkcioneri. Vlastelinskim su sudovima upravljali suci postavljeni od feudalnog gospodara. U slučaju čarobnjaštva samo je javni tužilac (fiškal) bio ovlašten svojom tužbom pokrenuti postupak pred sudom.

Prestanak progona vještica u Hrvatskoj

Marija Terezija

Mariji Tereziji je dodijeljena nezaslužena slava da je jednim svojim dekretom jednostavno ukinula procese protiv vještica u Hrvatskoj, no to se nije moglo dogoditi zato što je ona sama doista vjerovala u postojanje vještica i čarobnjaka te njihovih zločina. Međutim, vjerovala je da u tom lovu na vještice stradava i mnogo nevinih ljudi. U Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku 1768. godine Marija Terezija se žestoko obara na narodno praznovjerje koje smatra odgovornim za luđačke progone ljudi te njime nastoji spriječiti da još nevinih osoba bude kažnjeno. U skladu s tim načelom, zakon je predvidio mnoge mjere opreza ne bi li zbog čarobnjaštva stradali krivi ljudi.

Još 1740. Marija Terezija izdala je opću odredbu za sve austrijske zemlje, prema kojoj su se sve izrečene presude morale njoj osobno podnijeti na potvrdu. No ta odredba nije vrijedila u Hrvatskoj i Ugarskoj, iako se sama kraljica ubrzo počela zanimati za hrvatske procese protiv vještica, u kojima su se vršile brojne zloporabe i nezakonitosti. Kraljica je 1756. godine za područje Hrvatske izdala odredbu sličnu onoj koja je već 16 godina vrijedila za austrijske nasljedne zemlje. Prema toj su odredbi hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude nisu mogli izvršavati prije kraljičine potvrde. Tu je odredbu Hrvatski sabor ozakonio člankom VI. iz 1756., čime je Marija Terezija stekla kontrolu nad tim procesima u Hrvatskoj, a 1758. godine je donijela novu odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj i Slavoniji nemaju uopće prava voditi procese protiv čarobnjaštva bez posebne kraljičine dozvole. Nakon 1758. godine u spisima i raznim dokumentima više se ne susrećemo s procesima protiv zločina čarobnjaštva na hrvatskom tlu. Ti su procesi na taj način kod nas posve zamrli a da nisu bili formalno ukinuti i zabranjeni.

Oblici torture

Najstrašnije mučilo što su ga rabili progonitelji vještica u Hrvatskoj bile su tzv. ljestve, a njihova strahota sastojala se u tome što su omogućavale silno rastezanje ljudskoga tijela. Sudske komisije za obavljanje torture nisu poštivale nikakva pravila o ograničavanju mučenja nego su okrivljenicu (najčešće su mučene žene-vještice) tako strašno i tako dugo mučili dok nije priznala ono što se od nje tražilo. Kad bi optuženica u strahovitim mukama priznala zločin, iako ga najčešće nije ni bilo, često bi je snašla i smrt u obliku lomače. Većina vještica osuđenih na smrt bila je prije spaljivanja pogubljena, bilo da im je prije odsječena glava ili su užetom ugušene, no mnoge su žene i žive spaljene.