Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Dekadencija: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Bot: Automatski unos stranica
 
m brisanje nepotrebnih znakova
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Dekadencija'''-->'''Dekadencija''' (iz [[Francuski jezik|francuskoga jezika]]: ''décadence''; ([[Latinski jezik]]: ''de-'' „od“, ''cadere'' „pasti“) opisuje stanje opadanja [[kultura|kulture]].
'''Dekadencija''' (iz [[Francuski jezik|francuskoga jezika]]: ''décadence''; ([[Latinski jezik]]: ''de-'' „od“, ''cadere'' „pasti“) opisuje stanje opadanja [[kultura|kulture]].
Pojam podrazumijeva postojanje objektivno ''boljega'' ili ''poželjnijega'' stanja u društvu ili kulturi.  Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.<ref>{{Citiranje knjige|title=Sociološki leksikon|author=Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić|authorlink=|coauthors=|origdate=1982.|origyear=1982.|date=|chapter=|chapterurl=|editor=Nikola Rašić|url=|format=|edition=Prvo|language=hrvatski|pages=62.|publisher=Savremena administracija|location=Beograd, SFRJ|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref> Dekadencija se kao pojam uvijek promatra kroz povijest, a zatim kroz jezičku upotrebu. Ona se različito tumači i definira. To se odnosi na vrijeme i mjesto u kojem se dekadencija manifestira kao pojava. Kao pojam, dekadencija zahtjeva duboko promišljanje i stavljanje u jedan kontekst iz kojeg se izdvaja kao proces ili stanje. Dekadenciju karakterizira odstupanje od već usvojenih normativa načina života, a kao takvu susrećemo je u filozofiji, književnosti, sociologiji i umjetnosti. Ona ima svoje pozitivne i negativne karakteristike koje je neophodno determinirati.<ref name=":0">{{Citiranje knjige|title=Dekadencija ljudskosti u novom milenijumu-Studija slučaja: Migrantska kriza|author=Alen Albinović|first=Alen|last=Albinović|authorlink=|coauthors=|origdate=30. rujan 2018.|origmonth=rujan|origyear=2018. godina|date=22. listopad 2020.|chapter=Drugo poglavlje|chapterurl=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf|editor=|url=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf|format=Pdf.|edition=Prvo|language=hrvatski|pages=|publisher=Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu|location=Sarajevo, Bosna i Hercegovina|others=|quote=|accessdate=22. listopada 2020.|isbn=|id=}}</ref>
Pojam podrazumijeva postojanje objektivno ''boljega'' ili ''poželjnijega'' stanja u društvu ili kulturi.  Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.<ref>{{Citiranje knjige|title=Sociološki leksikon|author=Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić|authorlink=|coauthors=|origdate=1982.|origyear=1982.|date=|chapter=|chapterurl=|editor=Nikola Rašić|url=|format=|edition=Prvo|language=hrvatski|pages=62.|publisher=Savremena administracija|location=Beograd, SFRJ|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref> Dekadencija se kao pojam uvijek promatra kroz povijest, a zatim kroz jezičku upotrebu. Ona se različito tumači i definira. To se odnosi na vrijeme i mjesto u kojem se dekadencija manifestira kao pojava. Kao pojam, dekadencija zahtjeva duboko promišljanje i stavljanje u jedan kontekst iz kojeg se izdvaja kao proces ili stanje. Dekadenciju karakterizira odstupanje od već usvojenih normativa načina života, a kao takvu susrećemo je u filozofiji, književnosti, sociologiji i umjetnosti. Ona ima svoje pozitivne i negativne karakteristike koje je neophodno determinirati.<ref name=":0">{{Citiranje knjige|title=Dekadencija ljudskosti u novom milenijumu-Studija slučaja: Migrantska kriza|author=Alen Albinović|first=Alen|last=Albinović|authorlink=|coauthors=|origdate=30. rujan 2018.|origmonth=rujan|origyear=2018. godina|date=22. listopad 2020.|chapter=Drugo poglavlje|chapterurl=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf|editor=|url=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf|format=Pdf.|edition=Prvo|language=hrvatski|pages=|publisher=Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu|location=Sarajevo, Bosna i Hercegovina|others=|quote=|accessdate=22. listopada 2020.|isbn=|id=}}</ref>



Posljednja izmjena od 13. ožujak 2022. u 21:18

Dekadencija (iz francuskoga jezika: décadence; (Latinski jezik: de- „od“, cadere „pasti“) opisuje stanje opadanja kulture. Pojam podrazumijeva postojanje objektivno boljega ili poželjnijega stanja u društvu ili kulturi. Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.[1] Dekadencija se kao pojam uvijek promatra kroz povijest, a zatim kroz jezičku upotrebu. Ona se različito tumači i definira. To se odnosi na vrijeme i mjesto u kojem se dekadencija manifestira kao pojava. Kao pojam, dekadencija zahtjeva duboko promišljanje i stavljanje u jedan kontekst iz kojeg se izdvaja kao proces ili stanje. Dekadenciju karakterizira odstupanje od već usvojenih normativa načina života, a kao takvu susrećemo je u filozofiji, književnosti, sociologiji i umjetnosti. Ona ima svoje pozitivne i negativne karakteristike koje je neophodno determinirati.[2]

Pozitivne karakteristike dekadencije:

  • Otvara nove i šire poglede na svijet.
  • Daje prostor novom načinu razmišljanja.
  • Zatvara učmale krugove i kreira nove otvorenije.
  • Svijet čini naprednijim mjestom za život.
  • Eliminira svaki oblik predrasude.

Negativne karakteristike dekadencije:

  • Postupno i postepeno propadanje pojedinca, organizacije, kulture, društva ili civilizacije izazvano nekom promjenom ili pretjeranom uživanju u luksuzu.
  • Gubitak nekadašnjih moralnih i elementarnih načela.
  • Opadanje neke konstante društva.
  • Promjena mišljenja i načina života koji odstupaju od već ustaljenih moralnih normi življenja i ponašanja.
  • Pad vladavine, odnosno raspad carstva.
  • Nazadovanje društvene zajednice.
  • Poricanje vrijednosti koje je čovjek izgradio.
  • Gubitak vjere u Boga, sebe i ljude.
  • Odstupanje od vjerozakona i šikaniranje religije podupirući sekularizam.

Jezično korištenje

U sadašnjim korištenju pojam dekadencija se u velikoj mjeri izjednačava s pojmom dekadentnoga ponašanja ili oholnosti, pohlepe i »razbacivanja« ili svega prekomjernoga u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog i uobičajenog načina života.

Često se pojam kritički primjenjuje na ponašanje ljudi koji bi trebali imati ulogu uzora, odnosno osobe u javnom životu, medijske zvijezde, itd. Noviji supojam dekadencije je dekadencija ljudskosti [3], a koji označava opadanje (propadanje) ljudskih vrijednosti ili pad humanosti kod čovjeka kao humanog bića (Alen Albinović).

Povijest

U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava (Jean Bodin,Charles-Louis de Secondat Montesquieu, Anne Robert Jacques Turgot, Immanuel Kant,Nicolas de Condorcet,Auguste Comte) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od Ibn Haldun, David Humea i osobito, Oswald Spenglera dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije.

Dekadenciju najprije treba promatrati kroz prizmu historijskog aspekta. Pad ili napredak jedne civilizacije se uvijek pripisuje njenim velikim promjenama u određenom prostornom i vremenskom okviru. Jednostavno, nezamislivo je da civilizacije nisu imale svoj „dekadentni pečat“. Historija je izuzetno važna jer je njena dimenzija u višemilenijskom rasponu zabilježila mnogobrojne promjene, procese i stanja čovjeka i društva općenito. Te promjene su uvijek inicirane ljudskom potrebom za nečim potpuno novim i drugačijim. U 8. stoljeću p. n. e.., u antičkoj Grčkoj dolazi do velikih promjena. Nastupa period velike kolonizacije kada se Grci šire prema zapadnom Sredozemlju, prije svega na Siciliju i južnu Italiju, sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. Svaka kolonizacija predstavlja dekadenciju. Međutim, pored kolonizacije, primjer dekadencije u antičkoj Grčkoj je Peloponeski rat do kojeg je došlo zbog rastućeg suparništva između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile.[4] Primjer dekadencije je i posljednja kraljica helenističkog Egipta Kleopatra VII. Filopator. Kleopatra se, zbog svog načina života smatrala dekadentnom ličnošću tog doba. Ona je, zbog vlastitih interesa i sigunosti svoje vladavine bila spremna na sve i to dokazuju mnogobrojni historijski podaci. Iako je bila izuzetno obrazovana, njena mudrost u spašavanju Egipta, načinila ju je preljubnicom i opasnom ženom koja je sa svog trona izdala naredbe o smaknuću mnogih koji su joj stali na put. Tako je uspjela ukloniti oba mlađa brata, Ptolomeja XIII. i XIV. s kojima je zakonski tada bila vjenčana, što je u to vrijeme bila normalna pojava. Vodila se isključivo svojim interesom i nije marila za druge. Imala je čudne rituale, a ostala je upamćena kao kraljica koja se voljela iživljavati nad slabima. Njena propast leži u činjenici da je njen suprug Marko Antonije izgubio pomorsku bitku kod Akcija u rimskom građanskom ratu 31. godine p. n. e. od Oktavijana koji će godinu kasnije Egipat učiniti rimskom provincijom. Taj događaj i kasnije samoubistvo ponižene Kleopatre VII. Filopator, označit će kraj helenističkih država i doba helenizma. Za primarni antički primjer dekadencije, uvijek se uzima moćno Rimsko carstvo. Historičari su tragali za uzrocima pada Rimskog carstva iz različitih pravaca i s velikim interesom. Tako su nastale teorije o „opadanju i padu“ carstva, odnosno dekadenciji Rimskog carstva. Pristalice ovih teorija, ubjeđeni su da su stari Rimljani lično krivi za propast carstva iz dva raloga, vođenja loše politike i dekadencije vrline predaka.[2]

Srednji vijek je često nazivan i kao Mračno doba. On, također ima refleksije dekadencije. One se ogledaju u totalnom nazadovanju već etabliranih civilizacija i kultura na zapadu, kome su doprinijele velike migracije naroda na tlu Evrope. U 5. stoljeću, kolaps Zapadnog Rimskog carstva je doveo do kaotičnih demografskih, političkih i ekonomskih posljedica, te kulturnog nazadovanja što će dovesti do svrgavanja zapadno-rimskog carstva ukidanjem posljednje antičke filozofske škole. Muslimanska osvajanja sredinom 7. stoljeća, dovela su do kolapsa trgovine na Mediteranu, samim tim i do kolapsa ekonomije, nazadovanja u tehnološkom smislu i društvu općenito. Stalna borba između svjetovnog i duhovnog, navela je Europljane tog doba da počnu uređivati svoj svjetovni život. Kasni srednji vijek, obilježit će mnogobrojni ratovi, bitke, velika glad i dvije bolesti kuga i crna smrt što će dovesti do sveopće dekadencije tadašnjih društava. Početak Prvog svjetskog rata, donijet će novu refleksiju dekadencije u evropskom društvu. Sam povod ratu, teroristički akt Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju na Latinskoj ćupriji u Sarajevu 28. juna 1914. godine na Vidovdan je iskonski primjer dekadencije, nazadovanja društva i krajnje destrukcije kulture. Rat će donijeti mnogobrojne žrtve i razaranja društava, počevši od baznih postulata, razaranjem porodica. Ljudski gubici će premašiti broj od 16,5 miliona, a ozljeđenih će biti više od 21 milion. Kraj Prvog svjetskog rata obilježio je i kraj novog vijeka.[3]


U umjetnosti

U studiju umjetnosti dekadencija je općenit naziv za pojave u procesu umjetničkog ili moralnog propadanja. Češće označava skupinu francuskih pjesnika i kritičara okupljenu oko časopisa La Nouvelle Rive gauche i Le Décadent, koja, s osloncem na Charles Baudelairea, oko 1885. programski prihvaća ideju dekadencije i utire put simbolističkoj koncepciji (Arthur Rimbaud, Paul Verlaine, Stéphane Mallarmé), a potom i analogne pojave u drugim europskim književnostima. Krajem 19. stoljeća, rađa se dekadentni pokret u Francuskoj koji se proširio na Evropu i Sjedinjene Američke Države. On je bio umjetničkog i književnog karaktera. Likovno djelo umjetnice Félicien Rops iz 1878. godine „Pornokratès“ i roman Joris-Karl Huysmans  "Protiv prirode“ iz 1884. godine, primjeri su dekadentnog pokreta. Glorificiranjem i kapitaliziranjem djela „Protiv prirode“, Anatole Baju 1866. godine osniva magazin „Le Décadent“ s ciljem definiranja i organiziranja praćenja kretanja dekadencije. Ovim magazinom, grupa pisaca nije željela samo izbjeći dosadu banalnosti, nego pokušati šokirati, zastrašiti i potkopati očekivanja i već stečene vrijednote društva. Čvrsto su vjerovali da sloboda i kreativno eksperimentisanje čine ljudskost boljom. [3]

Izvori

  1. Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić. Nikola Rašić. ed. Sociološki leksikon (Prvo ed.). Beograd, SFRJ: Savremena administracija. str. 62. 
  2. 2,0 2,1 Albinović, Alen (22. listopad 2020.) [2018. godina]. "Drugo poglavlje" (Pdf.). Dekadencija ljudskosti u novom milenijumu-Studija slučaja: Migrantska kriza (Prvo ed.). Sarajevo, Bosna i Hercegovina: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf Pristupljeno 22. listopada 2020. 
  3. 3,0 3,1 3,2 Alen Albinović (30. rujan 2018.). "Dekadencija ljudskosti u novom mileniju-Studija slučaja: Migrantska kriza". Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf Pristupljeno 22. listopada 2020. 
  4. Eduard Kale. Povijest civilizacija. Zagreb: Školska knjiga. str. 55.