Razlika između inačica stranice »Dalmatinski gradovi-države«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (brisanje nepotrebnih znakova) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[File:Dalmatian language map bgiu.jpg|thumb|right|500px|Područje ''Dalmatinskih gradova-država'' s vlastitim dijalektima, prikazujući Veglia "Vegljotski" and Ragusu for the "Raguški" dijalekt]] | |||
'''Dalmatinske gradovi-države''' bili su [[Dalmacija|dalmatinski]] lokaliteti gdje su prevladavali lokalni [[romanski jezici]] među stanovništvom koji su preživjeli [[Seoba naroda|Seobu naroda]] nakon pada [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog Carstva]] od. kraja 3. do sredine 6. stoljeća. 8 malih gradova koji su stvorili autohtoni stantovnici koji su održavali političke veze sa [[Bizantsko Carstvo|Bizantskim Carstvom]] (koji su za obranu svojjih gradova dopuštali njihovu trgovinu).<ref>[https://archive.org/stream/dalmatiaquarnero01jackuoft#page/14/mode/2up Thomas Jackson: Recovery of Roman municipalities. p. 14-16], pristupljeno 5. travnja, 2019.</ref> Izvorna imena dalmatinskih gradova su bili ''[[Jadera]] ([[Zadar]]), [[Spalatum]] ([[Split]]), [[Crespa]] ([[Cres]]), [[Arba]] ([[Rab]]), [[Tragurium]] ([[Trogir]]), [[Vecla]] ([[Krk]]), [[Ragusium]]'' ([[Dubrovnik]]) i ''[[Cattarum]] ([[Kotor]])''. Njihov jezik i njihovi zakoni su, u početku bili [[Latinski jezik|latinski]], ali nakon nekoliko stoljeća oni su sami razvili svoj neolatinski jezik ("[[Dalmatski jezik|dalmatski]]"), koji je trajao sve do 19. stoljeća. Gradovi su bili glavna pomorska središta sa uglavnom velikom trgovinom sa gradovima [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]] i rastućom [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]]. | '''Dalmatinske gradovi-države''' bili su [[Dalmacija|dalmatinski]] lokaliteti gdje su prevladavali lokalni [[romanski jezici]] među stanovništvom koji su preživjeli [[Seoba naroda|Seobu naroda]] nakon pada [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog Carstva]] od. kraja 3. do sredine 6. stoljeća. 8 malih gradova koji su stvorili autohtoni stantovnici koji su održavali političke veze sa [[Bizantsko Carstvo|Bizantskim Carstvom]] (koji su za obranu svojjih gradova dopuštali njihovu trgovinu).<ref>[https://archive.org/stream/dalmatiaquarnero01jackuoft#page/14/mode/2up Thomas Jackson: Recovery of Roman municipalities. p. 14-16], pristupljeno 5. travnja, 2019.</ref> Izvorna imena dalmatinskih gradova su bili ''[[Jadera]] ([[Zadar]]), [[Spalatum]] ([[Split]]), [[Crespa]] ([[Cres]]), [[Arba]] ([[Rab]]), [[Tragurium]] ([[Trogir]]), [[Vecla]] ([[Krk]]), [[Ragusium]]'' ([[Dubrovnik]]) i ''[[Cattarum]] ([[Kotor]])''. Njihov jezik i njihovi zakoni su, u početku bili [[Latinski jezik|latinski]], ali nakon nekoliko stoljeća oni su sami razvili svoj neolatinski jezik ("[[Dalmatski jezik|dalmatski]]"), koji je trajao sve do 19. stoljeća. Gradovi su bili glavna pomorska središta sa uglavnom velikom trgovinom sa gradovima [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]] i rastućom [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]]. | ||
Trenutačna izmjena od 13:14, 13. ožujka 2022.
Dalmatinske gradovi-države bili su dalmatinski lokaliteti gdje su prevladavali lokalni romanski jezici među stanovništvom koji su preživjeli Seobu naroda nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva od. kraja 3. do sredine 6. stoljeća. 8 malih gradova koji su stvorili autohtoni stantovnici koji su održavali političke veze sa Bizantskim Carstvom (koji su za obranu svojjih gradova dopuštali njihovu trgovinu).[1] Izvorna imena dalmatinskih gradova su bili Jadera (Zadar), Spalatum (Split), Crespa (Cres), Arba (Rab), Tragurium (Trogir), Vecla (Krk), Ragusium (Dubrovnik) i Cattarum (Kotor). Njihov jezik i njihovi zakoni su, u početku bili latinski, ali nakon nekoliko stoljeća oni su sami razvili svoj neolatinski jezik ("dalmatski"), koji je trajao sve do 19. stoljeća. Gradovi su bili glavna pomorska središta sa uglavnom velikom trgovinom sa gradovima Apeninskog poluotoka i rastućom Mletačkom Republikom.
Povijest
Dalmacija nakon pada Rimskog Carstva sastojala se od skupine autohtonih obalnih gradova koji su funkcionirali kao gradovi-države, sa velikom autonomijom, ali bez kontrole nad ruralnim zaleđem koje kontroliraju slavenska plemena koja su došla nakon 640.[2]
Etnički, Dalmacija je debitirala kao jedna od regija Rimskog Carstva, sa rimskom kulturom koja se počela razvijati samostalno, formirajući sada izumrli "dalmatski jezik". Pa su ovi gradovi bili obilježeni zajedničkim zakonima na latinskom jeziku, katoličkoj vjeri, istim romanskim jezikom, zajedničkom trgovinom i istim političko-administrativnim strukturama and entitetima.
Osam gradova-država su bile:
- Jadera, kasnije preimenovan u "Zara" u talijanskom i "Zadar" u hrvatskom jeziku). Izvorno je mali otok u srednjoj Dalmatinskoj obali.
- Spalatum, talijanski: "Spalato" i hrvatski: "Split". Inicijalno kreirano unutar Dioklecijanove palače
- Crespa, talijanski: "Cherso" i hrvatski: "Cres". Otok u sjevernoj Dalmaciji
- Arba, talijanski: "Arbe" ai hrvatski: "Rab". Mali otok ispred Sjevernog Velebita.
- Tragurium, talijanski: "Trau" and hrvatski: "Trogir". Mali otok nedaleko od Salone
- Vecla, it: "Veglia" and cr: "Krk". In an island near the northern Dalmatia coast
- Ragusium, talijanski: "Ragusa" and hrvatski: "Dubrovnik". Originally a small island in southern Dalmatia
- Cattarum, talihanski: "Cattaro' and hrvatski: "Kotor". Koji se danas nalazi u Crnoj Gori.
Kasnije su nastali i drugi gradovi u sjevernoj i središnjoj Dalmaciji kao Sebenicum (današnja Šibenik), Flumen (današnja Rijeka) i Pagus (danas Pag).
Izvori
- ↑ Thomas Jackson: Recovery of Roman municipalities. p. 14-16, pristupljeno 5. travnja, 2019.
- ↑ Giovanni Cattalinich. "Storia della Dalmazia" V chapter, pristupljeno 5. travnja 2019.