Eduardo Rózsa-Flores: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Novija izmjena →
Bot: Automatski unos stranica
 
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite web +{{Citiranje weba)
Redak 9: Redak 9:
Početkom [[Domovinski rat|Domovinskog rata]], Rózsa-Flores je, tada pod imenom Jorge Eduardo Rózsa, radio kao dopisnik za barcelonske novine ''[[La Vanguardia]]'' i za španjolsku jedinicu [[BBC World Service]]a. U Hrvatsku je stigao lipnja 1991. godine. Nakon nekoliko mjeseci se odlučio priključiti hrvatskim snagama te je postao pripadnik jedinice poznate kao Prvi internacionalni vod (PIV), koju su činili međunarodni dobrovoljci. Rozsa-Flores je u ratu djelovao na ratištu oko Osijeka kao snajper i stekao čin pukovnika. Njegov ratni put je vezan uz kontroverze i optužbe da je mučio i ubio švicarskog dobrovoljca Christiana Wurtemberga pod sumnjom da je srpski špijun, a potom likvidirao britanskog novinara Paula Jenksa koji je istraživao Wurtembergovu smrt. Svoj ratni put je opisao u niz knjiga te autobiografskom filmu Chico gdje je tumačio samog sebe. Idućih je par godina sudjelovao u nekoliko bitaka u istočnoj Hrvatskoj, uključujući obranu [[Laslovo|Laslova]], gdje je uspostavio prvu međunarodnu postrojbu hrvatske vojske.
Početkom [[Domovinski rat|Domovinskog rata]], Rózsa-Flores je, tada pod imenom Jorge Eduardo Rózsa, radio kao dopisnik za barcelonske novine ''[[La Vanguardia]]'' i za španjolsku jedinicu [[BBC World Service]]a. U Hrvatsku je stigao lipnja 1991. godine. Nakon nekoliko mjeseci se odlučio priključiti hrvatskim snagama te je postao pripadnik jedinice poznate kao Prvi internacionalni vod (PIV), koju su činili međunarodni dobrovoljci. Rozsa-Flores je u ratu djelovao na ratištu oko Osijeka kao snajper i stekao čin pukovnika. Njegov ratni put je vezan uz kontroverze i optužbe da je mučio i ubio švicarskog dobrovoljca Christiana Wurtemberga pod sumnjom da je srpski špijun, a potom likvidirao britanskog novinara Paula Jenksa koji je istraživao Wurtembergovu smrt. Svoj ratni put je opisao u niz knjiga te autobiografskom filmu Chico gdje je tumačio samog sebe. Idućih je par godina sudjelovao u nekoliko bitaka u istočnoj Hrvatskoj, uključujući obranu [[Laslovo|Laslova]], gdje je uspostavio prvu međunarodnu postrojbu hrvatske vojske.


Službeno je demobiliziran 31. srpnja 1994. godine. Dobio je hrvatsko državljanstvo<ref>{{Cite web|title=Osnovana radna skupina za Boliviju|publisher=[[Nova TV]]|date=24. travnja 2009.|url=http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/brzi-jandrokovic-osnovana-radna-skupina-za-boliviju.html|accessdate=20. svibnja 2012.}}</ref><ref>{{Cite web|last=Ponoš|first=Tihomir|title=Bolivijski predsjednik Morales htio tužiti Hrvatsku zbog Chica|pages=|publisher=[[Novi list]]|date=4. siječnja 2011.|url=http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bolivijski-predsjednik-Morales-htio-tuziti-Hrvatsku-zbog-Chica|accessdate=20. svibnja 2012.}}</ref><ref>{{Cite web|last=Premec|first=Tina|title='Zaljubio se u rakiju i kulen'|publisher=[[Jutarnji list]]|date=17. travnja 2009.|url=http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=202274|accessdate=20. svibnja 2012.|archiveurl=https://web.archive.org/web/20160303234307/http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=202274|archivedate=3. ožujka 2016.}}</ref>
Službeno je demobiliziran 31. srpnja 1994. godine. Dobio je hrvatsko državljanstvo<ref>{{Citiranje weba|title=Osnovana radna skupina za Boliviju|publisher=[[Nova TV]]|date=24. travnja 2009.|url=http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/brzi-jandrokovic-osnovana-radna-skupina-za-boliviju.html|accessdate=20. svibnja 2012.}}</ref><ref>{{Citiranje weba|last=Ponoš|first=Tihomir|title=Bolivijski predsjednik Morales htio tužiti Hrvatsku zbog Chica|pages=|publisher=[[Novi list]]|date=4. siječnja 2011.|url=http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bolivijski-predsjednik-Morales-htio-tuziti-Hrvatsku-zbog-Chica|accessdate=20. svibnja 2012.}}</ref><ref>{{Citiranje weba|last=Premec|first=Tina|title='Zaljubio se u rakiju i kulen'|publisher=[[Jutarnji list]]|date=17. travnja 2009.|url=http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=202274|accessdate=20. svibnja 2012.|archiveurl=https://web.archive.org/web/20160303234307/http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=202274|archivedate=3. ožujka 2016.}}</ref>


Po završetku rata se vratio u Mađarsku, gdje je bio povezan sa krajnjom desnicom, ali 2003. godine izazvao veliku pažnju svojim preobraćenjem na islam.
Po završetku rata se vratio u Mađarsku, gdje je bio povezan sa krajnjom desnicom, ali 2003. godine izazvao veliku pažnju svojim preobraćenjem na islam.

Inačica od 11. studeni 2021. u 04:48

»Chico« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Chico (razdvojba).

Eduardo Rózsa-Flores (Santa Cruz de la Sierra, Bolivija, 6. ožujka 1960. - Santa Cruz de la Sierra, Bolivija 16. travnja 2009.) bio je bolivijsko-hrvatsko-mađarski novinar, glumac, plaćenik i navodni tajni agent židovskog podrijetla. U Mađarskoj je bio znan kao Rózsa-Flores Eduardo ili Rózsa György Eduardo.

Životopis

Eduardo Rózsa-Flores rodio se 1960. godine u Santa Cruzu de la Sierri u Boliviji.

Njegov otac György Obermayer Rózsa bio je mađarski slikar i sveučilišni profesor koji je 1948. godine napustio Mađarsku, preselio u Pariz i 1952. otišao u Boliviju s francuskom etnografskom misijom, uzevši ime Jorge.[1] Ondje je predavao umjetnost te se oženio s Nelly Flores Arias, katalonskom useljenicom i učiteljicom na višoj školi. 1960. dobili su sina Eduarda. Kao predani komunist, otac mu se je s obitelji preselio u Čile da bi izbjegao diktaturu Huga Banzera, sljedeće godine je emigrirala u Švedsku, nakon što je Augusto Pinochet došao na vlast. a 1979. preselili su se u Mađarsku. Tako je Eduardo Rózsa-Flores srednju školu završio u Budimpešti. Nakon što je odslužio obvezni vojnik rok, pošao je na kratku obavještajnu naobrazbu u KGB-ovu akademiju Feliks Dzeržinski u SSSR. Poslije se pridružio mađarskim obavještajnim službama. Pohađao je sveučilište Eötvös Loránd (ELTE), gdje je diplomirao 1991. godine. Bio je zadnjim tajnikom komunističke mladeške organizacije na ELTE-u 1990. godine. Navodno je surađivao s mađarskim tajnim službama kao student. Njegov prvi novinarski uradak bio je za kubansku Prensu Latinu. Kasnih 1980-ih navodno se je pridružio Opus Deiju.[2]

Početkom Domovinskog rata, Rózsa-Flores je, tada pod imenom Jorge Eduardo Rózsa, radio kao dopisnik za barcelonske novine La Vanguardia i za španjolsku jedinicu BBC World Servicea. U Hrvatsku je stigao lipnja 1991. godine. Nakon nekoliko mjeseci se odlučio priključiti hrvatskim snagama te je postao pripadnik jedinice poznate kao Prvi internacionalni vod (PIV), koju su činili međunarodni dobrovoljci. Rozsa-Flores je u ratu djelovao na ratištu oko Osijeka kao snajper i stekao čin pukovnika. Njegov ratni put je vezan uz kontroverze i optužbe da je mučio i ubio švicarskog dobrovoljca Christiana Wurtemberga pod sumnjom da je srpski špijun, a potom likvidirao britanskog novinara Paula Jenksa koji je istraživao Wurtembergovu smrt. Svoj ratni put je opisao u niz knjiga te autobiografskom filmu Chico gdje je tumačio samog sebe. Idućih je par godina sudjelovao u nekoliko bitaka u istočnoj Hrvatskoj, uključujući obranu Laslova, gdje je uspostavio prvu međunarodnu postrojbu hrvatske vojske.

Službeno je demobiliziran 31. srpnja 1994. godine. Dobio je hrvatsko državljanstvo[3][4][5]

Po završetku rata se vratio u Mađarsku, gdje je bio povezan sa krajnjom desnicom, ali 2003. godine izazvao veliku pažnju svojim preobraćenjem na islam.

Krajem 2000-ih se vratio u rodnu Boliviju, gdje se u pokrajini Santa Cruz razvio pokret protiv ljevičarske vlade predsjednika Eva Moralesa i za secesiju pokrajine. U bolivijskim medijima se često tvrdilo da je Rozsa-Flores angažiran od strane tamošnjih desničarskih političara i secesionista na čelu s Brankom Marinkovićem kako bi, koristeći svoja ratna iskustva, organizirao paravojne formacije u slučaju ustanka ili oružanog sukoba.

16. travnja 2009. bolivijske su specijalne policijske snage izvele raciju na hotel Las Americas u Santa Cruz de la Sierra gdje je, prema službenoj verziji, došlo do oružanog sukoba u kome su poginuli Rozsa-Flores, irski državljanin Michael Martin Dwyer i mađarski državljanin Árpád Magyarosi. Bolivijski državni mediji su potom prikazali trupla poginulih, tvrdeći da su pripremali atentat na predsjednika Moralesa.[6] U mađarskoj i dijelu bolivijske javnosti se takva verzija osporava, odnosno tvrdi da je Rozsa-Flores likvidiran, a dokazi protiv njega namješteni kako bi se opravdala represija protiv Moralesovih protivnika.

Filmovi

  • Bolse Vita (1996.),
  • Vizualizáció (1997.), glavna uloga
  • Kisváros (1997.)
  • Chico (2001.)

Izvori

  1. ↑ "Hungarian Painter in Santa Cruz". Nuevodia.glradio.com. http://nuevodia.glradio.com/versiones/20070412_007063/nota_246_413372.htm Pristupljeno 25. studeni 2009. 
  2. ↑ "El Deber interview with Ricardo Herrera in Spanish". Eldeber.com.bo. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2011.. http://www.eldeber.com.bo/2009/2009-04-12/vernotaahora.php?id=090416211200 Pristupljeno 25. studenoga 2009. 
  3. ↑ "Osnovana radna skupina za Boliviju". Nova TV. 24. travnja 2009.. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/brzi-jandrokovic-osnovana-radna-skupina-za-boliviju.html Pristupljeno 20. svibnja 2012. 
  4. ↑ Ponoš, Tihomir (4. siječnja 2011.). "Bolivijski predsjednik Morales htio tužiti Hrvatsku zbog Chica". Novi list. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bolivijski-predsjednik-Morales-htio-tuziti-Hrvatsku-zbog-Chica Pristupljeno 20. svibnja 2012. 
  5. ↑ Premec, Tina (17. travnja 2009.). "'Zaljubio se u rakiju i kulen'". Jutarnji list. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2016.. http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=202274 Pristupljeno 20. svibnja 2012. 
  6. ↑ Atentat na Moralesa planirali i hrvatski državljani? Deutsche Welle pristupljeno 22. siječnja 2020.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Eduardo_Rózsa-Flores&oldid=318303"