WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-25T02:53:10Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''Vladimir Filipović''' ([[Ludbreg]], [[26. srpnja]] [[1906.]] – [[Silba]], [[26. lipnja]] [[1984.]]), hrvatski [[Filozofija|filozof]].

==Životopis do 1945.==
Otac Stjepan bio je državni službenik. Majka mu je Ivka rođena Kon. Osnovnu školu pohađao u [[Novska|Novskoj]], gimnaziju u [[Bjelovar]]u i Zagrebu, gdje maturira [[1925.]] Studira [[Filozofija|filozofiju]] i [[Slavistika|slavistiku]] u Zagrebu, a [[1926.]] – [[1927.]] u [[München]]u i [[Berlin]]u. Diplomira [[1929.]], a [[1930.]] kod [[Albert Bazala|A. Bazale]] brani doktorsku dizertaciju ''Problem vrijednosti – Historijska i kritičko-sistematska rasprava''.

Radi na gimnazijama u [[Karlovac|Karlovcu]] i [[Korenica|Korenici]], a [[1932.]] postaje asistent na [[Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu|Katedri za filozofiju]] [[Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu|Filozofskog fakulteta u Zagrebu]], na kojoj će ostati sljedeće 44 godine. Tajnik je '''Pučkog sveučilišta''', osnovanog na inicijativu [[Albert Bazala|A. Bazale]]. Godine [[1939.]] postaje docent.

Za vrijeme [[NDH]], za razliku od profesora [[Albert Bazala|Bazale]] i docenta [[Pavao Vuk-Pavlović|Pavla Vuk-Pavlovića]], zadržava položaj sveučilišnog nastavnika.

==Djelovanje 1945.-1984.==
Godine [[1945.]] Bazala i Vuk-Pavlović su vraćeni na [[Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu|Odsjek za filozofiju]]. Međutim, [[Albert Bazala|Bazala]] umire [[1947.]], a [[Pavao Vuk-Pavlović|Vuk-Pavlović]] krajem te godine dirigiranom akcijom studenata-[[skoj]]evaca biva otjeran s fakulteta. Tako Filipović ostaje jedini nastavnik na Odsjeku, u osjetljivoj poziciji prema obaveznoj [[marksizam|marksističkoj]] dogmi ([[Dijalektički i historijski materijalizam]]), nastojeći očuvati koliko je moguće od duha istinske [[Filozofija|filozofije]]. Godine [[1952.]] postaje izvanredni, a [[1957.]] redovni profesor. Predaje do odlaska u mirovinu [[1976.]].

Njegovo pedagoško, strukovno, izdavačko i organizacijsko djelovanje od golemog je značaja za dalji razvoj filozofije u Hrvatskoj (pa i u drugim dijelovima tadašnje [[Druga Jugoslavija|Jugoslavije]]).

===Nastava i organizacija===
Filipović je organizirao nastavu, predavao razne kolegije (povijest filozofije, logiku, ontologiju, spoznaju teoriju), obučavao svoje asistente i kasnije nastavnike. Preko svojih poznanstava u Njemačkoj, uređuje im studijske boravke u Njemačkoj, naročito preko [[Zaklada Alexander von Humboldt|Humboldtove zaklade]]. Pod njegovim vodstvom, '''Katedra za filozofiju''' izrasla je u [[Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu|Odsjek za filozofiju]] sa devet katedri i 19 nastavnika i asistenata 1980-ih godina (tijekom 1990-ih broj je smanjen).

Značajan događaj, u kojem je Filipović sudjelovao, bilo je osnivanje [[Hrvatsko filozofsko društvo|Hrvatskog filozofskog društva]] [[8. prosinca]] [[1957.]]. Bio je prvi predsjednik Upravnog odbora HFD ([[1958.]] – [[1959.]]), te ponovno [[1962.]] – [[1963.]])

Na njegovu inicijativu godine [[1961.]] pokrenut je [[Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru]], gdje je i predavao. Nakon umirovljenja [[1976.]] predavao je na postdiplomskom studiju u ([[Međusveučilišni centar Dubrovnik|Međusveučilišnom centru Dubrovnik]], na [[Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru|Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru]] te na Akademiji za kazališnu umjetnost, koje je jedan od osnivača ([[1950.]]), gdje predaje [[Psihologija|psihologiju]], s osobitim obzirom na psihologiju glumačkog stvaralaštva, te [[Filozofija umjetnosti|filozofiju umjetnosti]].

===Prijevodi i izdavaštvo===
Prirađuje niz hrvatskih prijevoda klasičnih filozofskih djela ([[Lukrecije]], [[Immanuel Kant|Kant]], [[Hegel]], [[Fichte]], [[Max Scheler|Scheler]]) s vlastitim predgovorima ili pogovorima. Priređuje dvojezična izdanja (latinski i hrvatski) kapitalnih djela starije hrvatske filozofije: ''Teorija prirodne filozofije'' [[Josip Ruđer Bošković|Josipa Ruđera Boškovića]] i ''Nova sveopća filozofija'' [[Frane Petrić|Frane Petrića]]. Uređuje vrlo značajnu ''Filozofsku hrestomatiju'' u 12 svezaka, od čega je sam pripremio tri, koja je doživjela tri izdanja. Uređuje ''Filozofijski rječnik'' ([[1965.]]).

===Istraživanje hrvatske filozofske baštine===
U poznijim godinama okreće se proučavanju povijesti hrvatske filozofije (odnosno "hrvatske filozofske baštine"). Pokrenuo je osnivanje [[Institut za filozofiju|Instituta za filozofiju]] ([[1967.]]) i vodio ga kao ravnatelj od [[1968.]] do smrti [[1984.]] Okuplja tim mlađih istraživača i vanjskih suradnika na čelu s [[Kruno Krstić|Krunom Krstićem]]. Bio je glavni urednik časopisa ''[[Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine]]'' od njegovog pokretanja [[1975.]] do [[1984.]]

==Filozofske koncepcije: aksiologija, kultura, pedagogija==
U svojoj dizertaciji ''Problem vrijednosti'', nasuprot ekonomističkim i [[Psihologizam|psihologističkim]] teorijama vrijednosti, Filipović nalazi uzor u filozofiji vrijednosti [[Hermann Lotze|Hermanna Lotzea]] ([[1817.]] – [[1881.]]), utjecajnog njemačkog filozofa koji je u nastojanju oko sinteze [[metafizika|metafizike]] [[Klasični njemački idealizam|njemačkog idealizma]] i [[Egzaktne znanosti|egzaktnih prirodnih znanosti]] u usponu, uviđajući bitnu razliku prirodne zbilje konstituirane na uzročnosti i ljudske zbilje usmjerene na smisao i svrhu, digao problem vrijednosti i [[Etika|etike]] općenito na rang i dostojanstvo fundamentalne [[Filozofija|filozofije]], tj. [[Metafizika|metafizike]]. Lotzeovu ideju Filipović međutim ne razvija dalje u smislu [[Neokantovstvo|Badenske škole]] koja se nastavlja na Lotzea (po kojoj postoji apsolutna, [[transcendentalno|transcendentalna]] sfera u kojoj se temelje vrednote). Filipovićevo je razmatranje u skladu sa [[Franz Brentano|Brentanovom]] teorijom [[intencionalnost|intencionalno-predmetno]] ustrojene svijesti, uz utjecaj [[Max Scheler|M. Schelera]] i [[Nicolai Hartmann|N. Hartmanna]]; on razvija [[Fenomenologija|fenomenologijsku]] filozofiju vrijednosti. Vrijednosna predmetna intencija jest "primarna funkcija svijesti". Čini vrednovanja, odnosno "intencionalni vrijednosni akti", jesu ujedno "po teleologijskoj udešenosti svijesti i voljni akti". ''(Zenko, str. 27)''

Tako utemeljena [[aksiologija]] ide po Filipoviću ruku po ruku s filozofijom kulture. Iz povijesti i raznolikosti kultura ne slijedi nužno vrijednosni relativizam. Kulture predstavljaju različite sustave objektivnih, nadindividualnih, "nadvremenskih", "apsolutnih" vrednota; mijenja se samo čovjekov odnos prema njima. Taj pristup primjenjuje u raspravi ''Pedagogija i aksiologija'' (1934.): Učitelji su odgojitelji, moraju imati osviješten sustav vrijednosti, što ga trebaju prenijeti mladeži koju im povjeravaju roditelji i cijela nacionalna zajednica. ''(Zenko, str. 28)'' Pri tome moraju biti svjesni da djeluju u određenom vremenu i sredini, u okviru svoga naroda i njegove kulturne tradicije, posebno preuzimajući i razvijajući njegovu filozofsku baštinu. ''(Zenko, str. 474)''

Nakon rata ne nastavlja aksiološka istraživanja, koja novi režim odbacuje kao izdanak [[Idealizam|idealističke]] filozofije. Ograničava se na nastavu, prevođenje, uređivanje, organiziranje. Iako više nije objavljivao teorijske članke o filozofskom zasnivanju takvog djelovanja, očito je da je do kraja života slijedio navedena načela.

==Utjecaj i ocjene==
Filipovićevo značenje za razvoj filozofije u Hrvatskoj u razdoblju nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], kao nastavnika, prevoditelja, izdavača i organizatora, neprocjenjivo je. »Nastojao je biti i bio je naš nacionalni (možda posljednji) prosvjetitelj u najširem i najeminentnijem "svjetskom građanskom" smislu: u duhu novovjekovnog ideala slobode.« ''(Zenko, str. 475)''

===Sačuvan duh slobodnog mišljenja===
[[Branko Despot]] piše da je, radeći s novim generacijama studenata, nasuprot agresivnosti marksističke ortodoksije ([[Dijalektički i historijski materijalizam]]) »sačuvao i tradirao duh Odsjeka koji je vladao od njegova osnutka« ''(Despot, str. 376)'' Taj duh jest duh slobode, što je vidljivo u završnim rečenicama njegove dizertacije ''Problem vrijednosti'', gdje ističe načela koje je njegov učitelj [[Albert Bazala]] iznio u svojim radovima ''Metalogički korijen filozofije'' i ''Problem ličnosti'': »Čovjek nije individualitet po prirodnoj poziciji ili racionalno postavljenom formularu, nego po vlastitom činu«, te »Ličnost nije nešto što imamo od prirode nego nešto, što si moramo izvojštiti vlastitim radom.« ''(Zenko, str. 473)''

===Utjecaj na odbacivanje marksističkog dogmatizma===
Nastojao je, piše [[Franjo Zenko]], "prosvjetiteljski" djelovati na prvu generaciju akademski školovanih [[marksizam|marksista]], ranih 1950-ih, upućujući ih na [[klasični njemački idealizam]] kao filozofijski izvor [[Karl Marx|Marxove]] misli. U tome je imao mnogo uspjeha i bitno je pridonio da oni odbace dogmatizam ([[dijalektički i historijski materijalizam]] i posebno [[Teorija odraza|teoriju odraza]]). »Na neki je način plod toga prosvjećivanja bila i skupina filozofa koja je 1964. godine pokrenula [[Praxis (časopis)|časopis ''Praxis'']] [[neomarksizam|(neo)marksističke]] orijentacije.« ''(Zenko, str. 467)'' Formulacije o čovjekovoj slobodi i stvaralaštvu koje daju "praksisovci", pozivajući se na "mladog [[Karl Marx|Marxa]]" ''(vidi članak [[Rani radovi (Marx i Engels)]])'', nastavljaju se na one Bazale i Filipovića ([[Milan Kangrga]]: »Čovjek nije dan, nego zadan«. [[Gajo Petrović]]: istinski socijalizam je »kult ličnosti«, tj. omogućuje i potiče slobodni i svestrani razvoj svakog pojedinca.) ''(Vidi članak [[Praxis filozofija]].)''

[[Praxis filozofija]] danas više nije aktualna, ali je 1960-ih i 1970-ih imala značajnu percepciju i na svjetskom nivou. Ti su mislioci stupili u kontakt i dijalog sa drugim aktualnim ne-marksističkim filozofskim strujanjima ([[fenomenologija]], [[egzistencijalizam]], [[logički pozitivizam]], [[Martin Heidegger|Heidegger]] idr.), pa i sa kršćanstvom ([[Branko Bošnjak]]). Bili su solidno filozofski "potkovani" i njihovo samooznačavanje kao "stvaralačkih marksista" bilo je opravdano, iako je njihovo mišljenje imalo i ozbiljnih nedostataka. Mnogi mlađi filozofi, od 1960-ih nadalje, od kojih neki postaju i sveučilišni nastavnici, više ni formalno nisu [[marksizam|marksisti]], nego traže druge misaone putove. Filipović kao filozof nije dao originalna djela i nije se osobno angažirao u stremljenjima za "ozbiljenje filozofije" (odnosno za društveni i politički utjecaj), ali njegov je utjecaj kao učitelja neprocjenjiv.

==Djela==
Objavljene knjige:
*''Filozofija i život'', Zagreb, 1938.
*''Logika za srednje škole'', Zagreb, 1941.
*''Filozofija renesanse i odabrani tekstovi filozofa'', Zagreb: Matica Hrvatska, 1956.
*''Klasični njemački idealizam i odabrani tekstovi filozofa'', Zagreb: Matica Hrvatska, 1962.
*''Novija filozofija zapada i odabrani tekstovi'', Zagreb: Matica Hrvatska, 1968.

==Literatura==
*[[Branko Despot|Despot, Branko]]: ''Filozofija?'', Zagreb: Demetra, 2000.
*[[Franjo Zenko|Zenko, Franjo]]: ''Novija hrvatska filozofija'', Zagreb: Školska knjiga, 1995.

{{GLAVNIRASPORED:Filipović, Vladimir}}
[[Kategorija:Hrvatski filozofi]]
[[Kategorija: Filozofi 20.-21. stoljeća]]
[[Kategorija:Životopisi, Ludbreg]]

Vladimir Filipović - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica