Vanja Ilić (plivač) - Povijest promjena

Suradnik10 u (test) 23:55, 8. ožujak 2026.

2026-03-08T23:55:01Z

←Starija inačica		Inačica od 8. ožujak 2026. u 23:55
Redak 16:		Redak 16:
	[[Kategorija:Plivanje u Splitu]]		[[Kategorija:Plivanje u Splitu]]
	[[Kategorija:Životopisi, Brač]]		[[Kategorija:Životopisi, Brač]]
			[[Kategorija:Sutivan]]

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{Citiranje web |' u '{{citiranje weba|'

2025-09-14T04:58:54Z

Zamjena teksta - '{{Citiranje web |' u '{{citiranje weba|'

←Starija inačica		Inačica od 14. rujan 2025. u 04:58
Redak 2:		Redak 2:

	== Životopis ==		== Životopis ==
	Rodio se u Rijeci 1927. godine u obitelji podrijetlom sa Sutivana na otoku Braču. Početkom ljeta 1947. godine otišao je u splitski [[Plivački klub Jadran Split\|Jadran]], tada pod imenom Hajduk. Prije goa nije se prethodno bavio nikakvim športom. Volio je knjigu. Bio je izvrstan učenik i govorio je nekoliko jezika. Bio je daroviti plivač. U tek dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem došao je u vrh hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Već godinu nakon početka aktivnog bavljenja plivanjem, 1948. godine osvojio je naslov državnog prvaka na [[plivanje 200 m slobodno\|200]] (2:16,3) i [[plivanje 400 m slobodno\|400 metara slobodno]] (4:56,7). S plivačima Jadrana iste godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Sjajnu plivačku karijeru okrunio je i nastupom na Olimpijskim igrama u Londonu [[Plivanje na OI 1948.\|1948.]] godine gdje je bio član štafete koja je u disciplini [[plivanje 4 x 200 m slobodno\|4 x 200 metara slobodno]] osvojila 5. mjesto<ref name="Gizdić"/> (ostali članovi bili su Hrvati [[Janko Puhar]] i [[Branko Vidović]] te Slovenac [[Ciril Pelhan]])<ref name="SportsRef">{{~~Citiranje web~~ \|language=eng.\|url=https://www.sports-reference.com/olympics/summer/1948/SWI/mens-4-x-200-metres-freestyle-relay.html \|title=Swimming at the 1948 London Summer Games: Men's 4 × 200 metres Freestyle Relay \|accessdate=19 September 2016 \|work=Sports Reference}}</ref>. Natjecavši se u disciplini [[plivanje 1500 m slobodno\|1500 metara]] završio je u kvalifikacijama. Velike zasluge za Ilićev meteorski brzi uspon u plivanju pripadaju njegovom treneru [[Renato Vučetić\|Renatu Vučetiću]] - Splići, koji ga je u malo vremena uvježbao u dvostrukog prvaka države. Hrvatskom športu neviđeni talent Ilić nije dospio ostaviti mnogo više, jer je emigrirao iz Hrvatske. Iskoristio je prigodu za napustiti komunističke okove 1950. godine prigodom sudjelovanja jugoslavenske reprezentacije na [[Europsko prvenstvo u plivanju 1950.\|Europskom prvenstvu]] u Beču. Odluku je donio zbog situacije u društvu koja je vladala početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Bio je svjestan da se kao stručnjak nikada u domovini neće moći do kraja usavršiti, te je „trbuhom za kruhom“ otišao u inozemstvo, što je onda bio rizičan pothvat, jer se za to onda moglo izgubiti život. I u inozemstvu se pokazao sposobnim športašem i gospodarstvenikom. Ostao je u Austriji. Neko je vrijeme proveo u Beču pa otišao u Čile gdje je dobio državljanstvo te se još bavio plivanjem. Čileu je dao novi rekord otplivavši ga na [[plivanje 400 m slobodno\|400 slobodno]]. Nije dugo ostao u plivanje niti u Čileu. Životni ga je put odnio u SAD gdje se smjestio u New York gdje je višegodišnji direktor tvrtke „Cook“ koja se bavila proizvodnjom [[spavaća kola\|spavaćih kola]]. Bio je vrstan stručnjak u ekonomiji pa je bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Zatim je živio u Italiji, a ljeti je redovito boravio u Hrvatskoj, u Sutivanu. Premda je boravio u dalekoj tuđini, ostao je u svezi s matičnim klubom. Srećom po njega nije bio na crnoj listi tako da je smio komunicirati i posjetiti domovinu. Svezu je držao preko svog velikog prijatelja i športaša, pokojnog [[Toni Petrić\|Tonija Petrića]], koji mu je bio trajni izvor informacija o plivanju, športu, Splitu i Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj također nastavio redovito dolaziti ljeti. Predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora su ga posjetili u Sutivanu 2014. te mu kao najstarijem hrvatskom olimpijcu uručili knjigu „Hrvatski olimpijci i odličnici“. Živo se zanimao za situaciju u hrvatskom olimpizmu i bio posebno sretan s deset hrvatskih medalja na [[XXXI. Olimpijske igre - Rio de Janeiro 2016.\|Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.]] Malo poslije posjetio je po osobnoj želji posjetio je i splitski [[HNK Hajduk Split\|Hajduk]], vrativši se u pričama u dane djetinjstva i Split kojega više nema. Umro je u New Yorku, gdje mu je bio pokop. <ref name="Gizdić"/>		Rodio se u Rijeci 1927. godine u obitelji podrijetlom sa Sutivana na otoku Braču. Početkom ljeta 1947. godine otišao je u splitski [[Plivački klub Jadran Split\|Jadran]], tada pod imenom Hajduk. Prije goa nije se prethodno bavio nikakvim športom. Volio je knjigu. Bio je izvrstan učenik i govorio je nekoliko jezika. Bio je daroviti plivač. U tek dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem došao je u vrh hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Već godinu nakon početka aktivnog bavljenja plivanjem, 1948. godine osvojio je naslov državnog prvaka na [[plivanje 200 m slobodno\|200]] (2:16,3) i [[plivanje 400 m slobodno\|400 metara slobodno]] (4:56,7). S plivačima Jadrana iste godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Sjajnu plivačku karijeru okrunio je i nastupom na Olimpijskim igrama u Londonu [[Plivanje na OI 1948.\|1948.]] godine gdje je bio član štafete koja je u disciplini [[plivanje 4 x 200 m slobodno\|4 x 200 metara slobodno]] osvojila 5. mjesto<ref name="Gizdić"/> (ostali članovi bili su Hrvati [[Janko Puhar]] i [[Branko Vidović]] te Slovenac [[Ciril Pelhan]])<ref name="SportsRef">{{citiranje weba\|language=eng.\|url=https://www.sports-reference.com/olympics/summer/1948/SWI/mens-4-x-200-metres-freestyle-relay.html \|title=Swimming at the 1948 London Summer Games: Men's 4 × 200 metres Freestyle Relay \|accessdate=19 September 2016 \|work=Sports Reference}}</ref>. Natjecavši se u disciplini [[plivanje 1500 m slobodno\|1500 metara]] završio je u kvalifikacijama. Velike zasluge za Ilićev meteorski brzi uspon u plivanju pripadaju njegovom treneru [[Renato Vučetić\|Renatu Vučetiću]] - Splići, koji ga je u malo vremena uvježbao u dvostrukog prvaka države. Hrvatskom športu neviđeni talent Ilić nije dospio ostaviti mnogo više, jer je emigrirao iz Hrvatske. Iskoristio je prigodu za napustiti komunističke okove 1950. godine prigodom sudjelovanja jugoslavenske reprezentacije na [[Europsko prvenstvo u plivanju 1950.\|Europskom prvenstvu]] u Beču. Odluku je donio zbog situacije u društvu koja je vladala početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Bio je svjestan da se kao stručnjak nikada u domovini neće moći do kraja usavršiti, te je „trbuhom za kruhom“ otišao u inozemstvo, što je onda bio rizičan pothvat, jer se za to onda moglo izgubiti život. I u inozemstvu se pokazao sposobnim športašem i gospodarstvenikom. Ostao je u Austriji. Neko je vrijeme proveo u Beču pa otišao u Čile gdje je dobio državljanstvo te se još bavio plivanjem. Čileu je dao novi rekord otplivavši ga na [[plivanje 400 m slobodno\|400 slobodno]]. Nije dugo ostao u plivanje niti u Čileu. Životni ga je put odnio u SAD gdje se smjestio u New York gdje je višegodišnji direktor tvrtke „Cook“ koja se bavila proizvodnjom [[spavaća kola\|spavaćih kola]]. Bio je vrstan stručnjak u ekonomiji pa je bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Zatim je živio u Italiji, a ljeti je redovito boravio u Hrvatskoj, u Sutivanu. Premda je boravio u dalekoj tuđini, ostao je u svezi s matičnim klubom. Srećom po njega nije bio na crnoj listi tako da je smio komunicirati i posjetiti domovinu. Svezu je držao preko svog velikog prijatelja i športaša, pokojnog [[Toni Petrić\|Tonija Petrića]], koji mu je bio trajni izvor informacija o plivanju, športu, Splitu i Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj također nastavio redovito dolaziti ljeti. Predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora su ga posjetili u Sutivanu 2014. te mu kao najstarijem hrvatskom olimpijcu uručili knjigu „Hrvatski olimpijci i odličnici“. Živo se zanimao za situaciju u hrvatskom olimpizmu i bio posebno sretan s deset hrvatskih medalja na [[XXXI. Olimpijske igre - Rio de Janeiro 2016.\|Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.]] Malo poslije posjetio je po osobnoj želji posjetio je i splitski [[HNK Hajduk Split\|Hajduk]], vrativši se u pričama u dane djetinjstva i Split kojega više nema. Umro je u New Yorku, gdje mu je bio pokop. <ref name="Gizdić"/>

	== Izvori ==		== Izvori ==

WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje web)

2021-12-08T11:01:22Z

Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje web)

←Starija inačica		Inačica od 8. prosinac 2021. u 11:01
Redak 2:		Redak 2:

	== Životopis ==		== Životopis ==
	Rodio se u Rijeci 1927. godine u obitelji podrijetlom sa Sutivana na otoku Braču. Početkom ljeta 1947. godine otišao je u splitski [[Plivački klub Jadran Split\|Jadran]], tada pod imenom Hajduk. Prije goa nije se prethodno bavio nikakvim športom. Volio je knjigu. Bio je izvrstan učenik i govorio je nekoliko jezika. Bio je daroviti plivač. U tek dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem došao je u vrh hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Već godinu nakon početka aktivnog bavljenja plivanjem, 1948. godine osvojio je naslov državnog prvaka na [[plivanje 200 m slobodno\|200]] (2:16,3) i [[plivanje 400 m slobodno\|400 metara slobodno]] (4:56,7). S plivačima Jadrana iste godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Sjajnu plivačku karijeru okrunio je i nastupom na Olimpijskim igrama u Londonu [[Plivanje na OI 1948.\|1948.]] godine gdje je bio član štafete koja je u disciplini [[plivanje 4 x 200 m slobodno\|4 x 200 metara slobodno]] osvojila 5. mjesto<ref name="Gizdić"/> (ostali članovi bili su Hrvati [[Janko Puhar]] i [[Branko Vidović]] te Slovenac [[Ciril Pelhan]])<ref name="SportsRef">{{~~cite~~ web \|language=eng.\|url=https://www.sports-reference.com/olympics/summer/1948/SWI/mens-4-x-200-metres-freestyle-relay.html \|title=Swimming at the 1948 London Summer Games: Men's 4 × 200 metres Freestyle Relay \|accessdate=19 September 2016 \|work=Sports Reference}}</ref>. Natjecavši se u disciplini [[plivanje 1500 m slobodno\|1500 metara]] završio je u kvalifikacijama. Velike zasluge za Ilićev meteorski brzi uspon u plivanju pripadaju njegovom treneru [[Renato Vučetić\|Renatu Vučetiću]] - Splići, koji ga je u malo vremena uvježbao u dvostrukog prvaka države. Hrvatskom športu neviđeni talent Ilić nije dospio ostaviti mnogo više, jer je emigrirao iz Hrvatske. Iskoristio je prigodu za napustiti komunističke okove 1950. godine prigodom sudjelovanja jugoslavenske reprezentacije na [[Europsko prvenstvo u plivanju 1950.\|Europskom prvenstvu]] u Beču. Odluku je donio zbog situacije u društvu koja je vladala početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Bio je svjestan da se kao stručnjak nikada u domovini neće moći do kraja usavršiti, te je „trbuhom za kruhom“ otišao u inozemstvo, što je onda bio rizičan pothvat, jer se za to onda moglo izgubiti život. I u inozemstvu se pokazao sposobnim športašem i gospodarstvenikom. Ostao je u Austriji. Neko je vrijeme proveo u Beču pa otišao u Čile gdje je dobio državljanstvo te se još bavio plivanjem. Čileu je dao novi rekord otplivavši ga na [[plivanje 400 m slobodno\|400 slobodno]]. Nije dugo ostao u plivanje niti u Čileu. Životni ga je put odnio u SAD gdje se smjestio u New York gdje je višegodišnji direktor tvrtke „Cook“ koja se bavila proizvodnjom [[spavaća kola\|spavaćih kola]]. Bio je vrstan stručnjak u ekonomiji pa je bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Zatim je živio u Italiji, a ljeti je redovito boravio u Hrvatskoj, u Sutivanu. Premda je boravio u dalekoj tuđini, ostao je u svezi s matičnim klubom. Srećom po njega nije bio na crnoj listi tako da je smio komunicirati i posjetiti domovinu. Svezu je držao preko svog velikog prijatelja i športaša, pokojnog [[Toni Petrić\|Tonija Petrića]], koji mu je bio trajni izvor informacija o plivanju, športu, Splitu i Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj također nastavio redovito dolaziti ljeti. Predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora su ga posjetili u Sutivanu 2014. te mu kao najstarijem hrvatskom olimpijcu uručili knjigu „Hrvatski olimpijci i odličnici“. Živo se zanimao za situaciju u hrvatskom olimpizmu i bio posebno sretan s deset hrvatskih medalja na [[XXXI. Olimpijske igre - Rio de Janeiro 2016.\|Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.]] Malo poslije posjetio je po osobnoj želji posjetio je i splitski [[HNK Hajduk Split\|Hajduk]], vrativši se u pričama u dane djetinjstva i Split kojega više nema. Umro je u New Yorku, gdje mu je bio pokop. <ref name="Gizdić"/>		Rodio se u Rijeci 1927. godine u obitelji podrijetlom sa Sutivana na otoku Braču. Početkom ljeta 1947. godine otišao je u splitski [[Plivački klub Jadran Split\|Jadran]], tada pod imenom Hajduk. Prije goa nije se prethodno bavio nikakvim športom. Volio je knjigu. Bio je izvrstan učenik i govorio je nekoliko jezika. Bio je daroviti plivač. U tek dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem došao je u vrh hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Već godinu nakon početka aktivnog bavljenja plivanjem, 1948. godine osvojio je naslov državnog prvaka na [[plivanje 200 m slobodno\|200]] (2:16,3) i [[plivanje 400 m slobodno\|400 metara slobodno]] (4:56,7). S plivačima Jadrana iste godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Sjajnu plivačku karijeru okrunio je i nastupom na Olimpijskim igrama u Londonu [[Plivanje na OI 1948.\|1948.]] godine gdje je bio član štafete koja je u disciplini [[plivanje 4 x 200 m slobodno\|4 x 200 metara slobodno]] osvojila 5. mjesto<ref name="Gizdić"/> (ostali članovi bili su Hrvati [[Janko Puhar]] i [[Branko Vidović]] te Slovenac [[Ciril Pelhan]])<ref name="SportsRef">{{Citiranje web \|language=eng.\|url=https://www.sports-reference.com/olympics/summer/1948/SWI/mens-4-x-200-metres-freestyle-relay.html \|title=Swimming at the 1948 London Summer Games: Men's 4 × 200 metres Freestyle Relay \|accessdate=19 September 2016 \|work=Sports Reference}}</ref>. Natjecavši se u disciplini [[plivanje 1500 m slobodno\|1500 metara]] završio je u kvalifikacijama. Velike zasluge za Ilićev meteorski brzi uspon u plivanju pripadaju njegovom treneru [[Renato Vučetić\|Renatu Vučetiću]] - Splići, koji ga je u malo vremena uvježbao u dvostrukog prvaka države. Hrvatskom športu neviđeni talent Ilić nije dospio ostaviti mnogo više, jer je emigrirao iz Hrvatske. Iskoristio je prigodu za napustiti komunističke okove 1950. godine prigodom sudjelovanja jugoslavenske reprezentacije na [[Europsko prvenstvo u plivanju 1950.\|Europskom prvenstvu]] u Beču. Odluku je donio zbog situacije u društvu koja je vladala početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Bio je svjestan da se kao stručnjak nikada u domovini neće moći do kraja usavršiti, te je „trbuhom za kruhom“ otišao u inozemstvo, što je onda bio rizičan pothvat, jer se za to onda moglo izgubiti život. I u inozemstvu se pokazao sposobnim športašem i gospodarstvenikom. Ostao je u Austriji. Neko je vrijeme proveo u Beču pa otišao u Čile gdje je dobio državljanstvo te se još bavio plivanjem. Čileu je dao novi rekord otplivavši ga na [[plivanje 400 m slobodno\|400 slobodno]]. Nije dugo ostao u plivanje niti u Čileu. Životni ga je put odnio u SAD gdje se smjestio u New York gdje je višegodišnji direktor tvrtke „Cook“ koja se bavila proizvodnjom [[spavaća kola\|spavaćih kola]]. Bio je vrstan stručnjak u ekonomiji pa je bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Zatim je živio u Italiji, a ljeti je redovito boravio u Hrvatskoj, u Sutivanu. Premda je boravio u dalekoj tuđini, ostao je u svezi s matičnim klubom. Srećom po njega nije bio na crnoj listi tako da je smio komunicirati i posjetiti domovinu. Svezu je držao preko svog velikog prijatelja i športaša, pokojnog [[Toni Petrić\|Tonija Petrića]], koji mu je bio trajni izvor informacija o plivanju, športu, Splitu i Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj također nastavio redovito dolaziti ljeti. Predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora su ga posjetili u Sutivanu 2014. te mu kao najstarijem hrvatskom olimpijcu uručili knjigu „Hrvatski olimpijci i odličnici“. Živo se zanimao za situaciju u hrvatskom olimpizmu i bio posebno sretan s deset hrvatskih medalja na [[XXXI. Olimpijske igre - Rio de Janeiro 2016.\|Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.]] Malo poslije posjetio je po osobnoj želji posjetio je i splitski [[HNK Hajduk Split\|Hajduk]], vrativši se u pričama u dane djetinjstva i Split kojega više nema. Umro je u New Yorku, gdje mu je bio pokop. <ref name="Gizdić"/>

	== Izvori ==		== Izvori ==

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-11-03T03:52:51Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''Vanja Ilić''' ([[Rijeka]], [[10. veljače]] [[1927.]] - [[New York]], [[10. studenoga]] [[2018.]]), hrvatski [[plivač]]. Kad je umro 2018. godine bio je najstariji hrvatski živući olimpijac.<ref name="Gizdić">[https://issuu.com/hrvatskiolimpijskiodbor/docs/olimp-69-2018 Issuu.com] Jurica Gizdić: In memoriam Vanja Ilić, str. 11., Olimp broj 69, prosinca 2018. ISSN 1331-9523 (pristupljeno 20. siječnja 2019.)</ref>

== Životopis ==
Rodio se u Rijeci 1927. godine u obitelji podrijetlom sa Sutivana na otoku Braču. Početkom ljeta 1947. godine otišao je u splitski [[Plivački klub Jadran Split|Jadran]], tada pod imenom Hajduk. Prije goa nije se prethodno bavio nikakvim športom. Volio je knjigu. Bio je izvrstan učenik i govorio je nekoliko jezika. Bio je daroviti plivač. U tek dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem došao je u vrh hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Već godinu nakon početka aktivnog bavljenja plivanjem, 1948. godine osvojio je naslov državnog prvaka na [[plivanje 200 m slobodno|200]] (2:16,3) i [[plivanje 400 m slobodno|400 metara slobodno]] (4:56,7). S plivačima Jadrana iste godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Sjajnu plivačku karijeru okrunio je i nastupom na Olimpijskim igrama u Londonu [[Plivanje na OI 1948.|1948.]] godine gdje je bio član štafete koja je u disciplini [[plivanje 4 x 200 m slobodno|4 x 200 metara slobodno]] osvojila 5. mjesto<ref name="Gizdić"/> (ostali članovi bili su Hrvati [[Janko Puhar]] i [[Branko Vidović]] te Slovenac [[Ciril Pelhan]])<ref name="SportsRef">{{cite web |language=eng.|url=https://www.sports-reference.com/olympics/summer/1948/SWI/mens-4-x-200-metres-freestyle-relay.html |title=Swimming at the 1948 London Summer Games: Men's 4 × 200 metres Freestyle Relay |accessdate=19 September 2016 |work=Sports Reference}}</ref>. Natjecavši se u disciplini [[plivanje 1500 m slobodno|1500 metara]] završio je u kvalifikacijama. Velike zasluge za Ilićev meteorski brzi uspon u plivanju pripadaju njegovom treneru [[Renato Vučetić|Renatu Vučetiću]] - Splići, koji ga je u malo vremena uvježbao u dvostrukog prvaka države. Hrvatskom športu neviđeni talent Ilić nije dospio ostaviti mnogo više, jer je emigrirao iz Hrvatske. Iskoristio je prigodu za napustiti komunističke okove 1950. godine prigodom sudjelovanja jugoslavenske reprezentacije na [[Europsko prvenstvo u plivanju 1950.|Europskom prvenstvu]] u Beču. Odluku je donio zbog situacije u društvu koja je vladala početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Bio je svjestan da se kao stručnjak nikada u domovini neće moći do kraja usavršiti, te je „trbuhom za kruhom“ otišao u inozemstvo, što je onda bio rizičan pothvat, jer se za to onda moglo izgubiti život. I u inozemstvu se pokazao sposobnim športašem i gospodarstvenikom. Ostao je u Austriji. Neko je vrijeme proveo u Beču pa otišao u Čile gdje je dobio državljanstvo te se još bavio plivanjem. Čileu je dao novi rekord otplivavši ga na [[plivanje 400 m slobodno|400 slobodno]]. Nije dugo ostao u plivanje niti u Čileu. Životni ga je put odnio u SAD gdje se smjestio u New York gdje je višegodišnji direktor tvrtke „Cook“ koja se bavila proizvodnjom [[spavaća kola|spavaćih kola]]. Bio je vrstan stručnjak u ekonomiji pa je bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Zatim je živio u Italiji, a ljeti je redovito boravio u Hrvatskoj, u Sutivanu. Premda je boravio u dalekoj tuđini, ostao je u svezi s matičnim klubom. Srećom po njega nije bio na crnoj listi tako da je smio komunicirati i posjetiti domovinu. Svezu je držao preko svog velikog prijatelja i športaša, pokojnog [[Toni Petrić|Tonija Petrića]], koji mu je bio trajni izvor informacija o plivanju, športu, Splitu i Hrvatskoj. U samostalnoj Hrvatskoj također nastavio redovito dolaziti ljeti. Predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora su ga posjetili u Sutivanu 2014. te mu kao najstarijem hrvatskom olimpijcu uručili knjigu „Hrvatski olimpijci i odličnici“. Živo se zanimao za situaciju u hrvatskom olimpizmu i bio posebno sretan s deset hrvatskih medalja na [[XXXI. Olimpijske igre - Rio de Janeiro 2016.|Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.]] Malo poslije posjetio je po osobnoj želji posjetio je i splitski [[HNK Hajduk Split|Hajduk]], vrativši se u pričama u dane djetinjstva i Split kojega više nema. Umro je u New Yorku, gdje mu je bio pokop. <ref name="Gizdić"/>

== Izvori ==
{{izvori}}

{{GLAVNIRASPORED:Ilić, Vanja}}
[[Kategorija:Životopisi, Rijeka]]
[[Kategorija:Životopisi, Split]]
[[Kategorija:Hrvatski plivači]]
[[Kategorija:Čileanski športaši]]
[[Kategorija:Hrvati u Čileu]]
[[Kategorija:Hrvati u SAD-u]]
[[Kategorija:Plivanje u Splitu]]
[[Kategorija:Životopisi, Brač]]