WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-29T08:11:07Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infokvir zrakoplov
|subtemplate=
|ime=Tu-16 "Badger"
|tip=Strateški [[bombarder]]
|proizvođač=[[Tupoljev]]
|slika= Image:Tu-16 Badger E.jpg
|opis slike= Tupoljev Tu-16
|dizajn=
|probni let= [[27. travnja]] [[1952.]]
|uveden u uporabu= [[1954.]]
|proizveden=
|povučen=
|status=
|prvotni korisnik=[[SSSR]]
|više korisnika=[[Egipat]], [[Indonezija]], [[Irak]]
|broj primjeraka=1509
|pojedinačna cijena=
|ostale inačice=
|teh_kar_inačica =
|shema =
|najveća brzina=
|ekonomska brzina=
|promjer rotora=
|razmah krila=
|površina krila=
|dužina=
|visina=
|dolet=
|težina zrakoplova=
|maksimalna težina=
|motor=
}}

'''[[Tupoljev]] Tu-16''' ([[NATO]] naziv "Badger") bio je [[SSSR|sovjetski]] dvomotorni strateški bombarder. Zahvaljujući Tu-16, Tupoljev je osigurao neosporno mjesto prvog i skoro jedinog isporučitelja bombardera [[Sovjetsko ratno zrakoplovstvo|sovjetskom ratnom zrakoplovstvu]]. 
[[Kina|Kineska]] kopija [[Xian H-6]] se još uvijek nalazi u operativnoj uporabi u [[Kinesko ratno zrakoplovstvo|kineskom ratnom zrakoplovstvu.]]

== Razvoj ==
Prvi sovjetski strateški, što znači nuklearni, bombarder bio je [[Tupoljev Tu-4]], koji je zapravo bio vjerna kopija [[SAD|američkog]] bombardera Boeing [[B-29 Superfortress]]. Iako je prvi prototip prvi put poletio tek [[19. svibnja]] [[1947.]], Tu-4 je već tada bio zastario. Zbog toga ne čudi da je Tupoljev odmah pokrenuo razvoj njegova nasljednika. I to ne samo jednog već čak dva. Jedan je bio Tu-16 a drugi [[Tu-95]]. 
Od samog je početka bilo jasno da je Tu-4 tek privremeno rješenje, te da sovjetsko ratno zrakoplovstvo hitno treba strateški bombarder pokretan turbomlaznim motorima. Na njegovom je razvoju posebno inzistirao i [[Staljin|Jozef Staljin]] koji je želio odgovarajući strateški bombarder za novorazvijene sovjetske [[Nuklearna bomba|nuklearne bombe]]. Tupoljev je razvoj Tu-16 započeo i prije nego je Tu-4 prvi put poletio. Pritom su projektanti intenzivno radili na usvajanju svih [[Aerodinamika|aerodinamičnih]] rješenja i tehnologija do kojih su došli nakon osvajanja istočnih dijelova [[Njemačka|Njemačke]]. U početku se razvoj usredotočio na puku zamjenu klipnih motora turbomlaznim.
[[Slika:McDonnell F-4B VF-114 intercepting Tu-16 1963.jpg|minijatura|lijevo|200px|Tu-16 u pratnji američkog [[F-4 Phantoma II]]]]
No to se ubrzo pokazalo "slijepom ulicom" te se razvoj usmjerio na kombinaciju turbomlaznih motora i [[Strijela krila|strelastih krila]]. Da bi do kraja shvatili primjenu strelastih krila u projektnom su uredu Tupoljev krajem četrdesetih godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]] napravili čitavu seriju testnih letjelica. Ubrzanje na razvoju novog strateškog bombardera sa strelastim krilima došla su iz dva smjera. Prvi je bio činjenica da je u to vrijeme [[Iljušin]] preoteo primat u isporuci bombardera, te činjenica da je [[20. kolovoza]] 1949. uspješno testirana prva sovjetska nuklearna bomba BCF-1. 
U tom trenutku osim zastarjelog B-29 sovjetske oružane snage nisu imale ni jednu drugu platformu koja bi mogla dopremiti nuklearnu bojnu glavu do Sjedinjenih Američkih Država. Zbog toga je Tupoljev odlučio da će iskoristiti novonastalo stanje da se definitivno etablira kao, ako ne jedini, a onda glavni projektant sovjetskih bombardera.

Prvi konkretni povod za to došao je već u lipnju [[1950.]] kad je sovjetsko ministarstvo obrane objavilo zahtjev za novim strateškim bombarderom opremljenim kombinacijom turbomlaznih motora i strelastih krila kako bi mogao postizati visoke podzvučne brzine. Morao je imati borbeni polumjer djelovanja od 8000 km te nosivost od najmanje 5000 kg bombi, te nekoliko [[top]]ova malog kalibra za samoobranu. Tupoljev je odmah predložio svoj '''Projekt 86''', koji je poslije prerastao u '''Projekt 88'''. Očito je sam projekt bio u visokom stupnju razvoja jer je dozvola za početak izrade prototipova dana već [[5. srpnja]] [[1951.]], tek nešto više od godine dana nakon objave zahtjeva. 
Projekt 88, koji se ponekad u zapadnim izvorima pogrešno označava i kao Tu-88, od početka je bio napredan avion u kojeg su projektanti ukomponirali najsuvremeniju tehnologiju. Osim što je sigurno jedan od najelegantnijih bombardera svih vremena, odlikovao se naprednom aerodinamikom i odličnim letnim mogućnostima. Po svim je odlikama bio napredniji od američkog [[B-47 Stratojet]]a i tek nešto slabiji od [[B-52 Stratofortress]]a.
[[Slika:Tu-16badger 2.jpg|minijatura|desno|200px|]]
Prvi prototip novog sovjetskog strateškog bombardera, koji je u međuvremenu dobio službenu oznaku '''Tu-16''', prvi je put poletio [[27. travnja]] [[1952.]] Službena testiranja započela su u studenom iste godine, a okončana su u ožujku [[1953.]] Iako će poslije [[Andrej Tupoljev]] priznati da su ga prva letna testiranja razočarala, Tu-16 je u skoro svemu zadovoljio očekivanja ratnog zrakoplovstva. Doduše, maksimalna brzina je bila "samo" 800 km/h, a borbeni polumjer djelovanja ne baš zadovoljavajućih 3010 km. Unatoč tomu odluka o početku serijske proizvodnje, a u skladu s tadašnjom sovjetskom tradicijom, donesena je već u prosincu 1952. 
Poboljšanje letnih odlika i otklanjanje uočenih nedostataka, te prilagođavanje aviona uporabi nuklearnog oružja, trebalo se obaviti na drugom prototipu koji je prvi put poletio [[6. travnja]] 1953. Drugi je prototip dobio olakšanu konstrukciju, povećane spremnike za [[gorivo]] te produženi nos. Letna testiranja uspješno su okončana u travnju [[1954.]], a preporuka za uvođenje u operativnu uporabu dana je u svibnju iste godine.
[[Slika:A-6E VA-95 Tu-16 1982.jpeg|minijatura|desno|200px|Tu-16 u pratnji američkog A-6E Intrudera 1982.]]
Prvi serijski Tu-16 dovršen je već [[29. listopada]] 1953., dok su još trajala intenzivna testiranja drugog prototipa. U međuvremenu je zaustavljen projekt razvoja [[Il-46|Iljušinovog Il-46]], te je Tupoljev ponovno "zagospodario" isporukom bombardera. Iako će Iljušin predložiti i svoje projekte Il-30 i Il-54, oni nikad neće preći "papirnatu" fazu. Tu-16 je javnosti prvi put prikazan [[1. svibnja]] 1954. kad je devet primjeraka preletjelo preko [[Crveni trg|Crvenog trga]]. Već u kolovozu iste godine tijekom izložbe na Tušinovu u formaciji je letjelo čak 40 primjeraka. [[NATO]] je novom sovjetskom bombarderu dodijelilo kodnu oznaku ''Badger''. Nakon dolaska novih inačica prvi su primjerci označeni kao ''Badger-A''.

== Opis ==
=== Inačice ===
Sovjetsko je ratno zrakoplovstvo uskoro otkrilo da se Tu-16 može prilagoditi širokom spektru zadaća, te je započeo intenzivni razvoj novih modela i inačica. Uz osnovni bombarderski razvijen je model za nošenje vođenih projektila zrak-zemlja, torpedni bombarder, za protupodmorničku borbu, za izviđanje i nadzor [[More|mora]], za elektroničko djelovanje, [[leteća cisterna]], za traganje i spašavanje, te za obuku posada i testiranje novih sustava. Velika većina ih je dovršena kao bombarderi, te su naknadno prilagođeni novim namjenama. Serijska je proizvodnja trajala do [[1963.]] do kada je isporučeno 1509 primjeraka. Iz operativne su uporabe povučeni tek početkom devedesetih godina 20. stoljeća.
==== Tu-16A ====
U skladu s tadašnjom sovjetskom tradicijom prvi serijski primjerci zapravo su bili tek svojevrsni testni avioni namijenjeni otkrivanju nedostataka i njihovu otklanjanju. Tako je bilo i u slučaju Tu-16. Prva serija, koju je NATO označio kao Badger-A, a koja je nosila oznaku Tu-16, bila je opremljena motorima AM-3 potiska 66,2 [[Njutn|kN]]. No, već iduća serija, označena kao Tu-16A, dobila je motore AM-3M (RD-3M) potiska 93,2 kN. Poslije su ti motori ugrađeni i u sve Tu-16. Osim toga svi su Tu-16A opremljeni sustavima za nošenje nuklearnih bombi. Iako im je osnovna namjena bila nošenje nuklearnih bombi, opremljeni su i za konvencionalno bombardiranje. Tako su mogli ponijeti do 16 klasičnih bombi [[FAB-250]] (250 kg) ili 12 [[FAB-500]] (500 kg). Potkraj šezdesetih godina, kad su drugi bombarderi, ali i interkontinentalni balistički projektili preuzeli ulogu nositelja nuklearnog oružja, svi su operativni Tu-16A dobili mogućnost nošenja 24 FAB-250 ili 18 FAB-500. Sve su se bombe nosile u velikom spremniku u [[Trup zrakoplova|trupu]] na sredini aviona. Spremnik je bio dovoljno velik da se u njega smjesti i bomba [[FAB-9000]]. Tu-16A dobili su i potkrilne nosače, ali su se oni isključivo rabili za nošenje vođenih projektila i/ili izvidničke opreme. Na njima su se nosile i radioupravljive bombe UB-2F Čaika (4940 kg) ili još veće radioupravljive bombe UB-5 Kondor (5100 kg). Ukupno je napravljeno 453 Tu-16A. 
Za samoobranu naoružani su sa sedam topova [[Nudelman-Rihter NR-23|NR-23]] kalibra 23 mm. Jedan je top fiksiran u staklenom nosu te je njegova paljba usmjeravana letom aviona. Kako je Tu-16 bio prevelik i pretrom za takvu vrstu paljbe, na većini drugih inačica taj je top uklonjen. Ostali su topovi postavljeni u dvocijevne barbete. Jedna je bila na gornjoj strani aviona odmah iza [[Kokpit|pilotske kabine]], jedna na donjoj strani između [[Krilo zrakoplova|krila]] i [[Repne površine zrakoplova|vodoravnih stabilizatora]], a dva su se topa nalazila u repu. Tamo se nalazio i prostor za topnika koji je rabio [[radar]]ski ciljnik.
[[Slika:Tu-16 rear.jpg|minijatura|lijevo|200px|Stražnji dio sovjetskog Tu-16]]
Posadu je činilo sedam članova: [[pilot]], kopilot, ciljatelj/navigator, navigator, topnik, radiooperater i topnik u repu. Cijeli prostor za posadu bio je pod natpritiskom. Ciljatelj/navigator sjedio je u velikom staklenom nosu a na raspolaganju je imao optički ciljnik i navigacijsko/ciljnički radar PRS-1AG Argon. Pilot i kopilot sjedili u oklopljenoj kabini na katapultirajućim sjedalima. No, na Tu-16 sjedala su se katapultirala prema dolje, što baš i nije bilo najzgodnije ako se avion nalazio na maloj visini. Ostali članovi posade morali su se sami snaći tijekom iskakanja iz aviona.
[[Slika:Tu-16, museum, Togliatti, Russia-7.JPG|minijatura|desno|200px|Repna kupola]]
Naknadno je 59 bombardera opremljeno sustavom za [[Nadopuna goriva tijekom leta|dopunu gorivom u zrak]]u te su označeni kao '''Tu-16ZA'''. Na osnovi Tu-16A razvijena je podinačica '''Tu-16KSR-2-5''' opremljena za nošenje protubrodskih vođenih projektila. Tu-16A intenzivno su rabljeni tijekom [[Sovjetsko-afganistanski rat|rata u Afganistanu]] u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Tako je [[1984.]] izveden masovni napad sa čak 24 bombardera koji su nosili od 24 do 40 bombi FAB-250. Puno su češći bili napadi s osam do deset Tu-16A. Na osnovi Tu-16A razvijena je inačica '''Tu-16B''', koja je trebala dobiti motore M-16-15 (RD16-15). Dostupni ruski izvori navode samo da je razvoj ove inačice zaustavljen, vjerojatno zbog problema s razvojem motora. 
Tu-16A je iskorišten i za razvoj inačice Tu-16V. Jedina razlika u odnosu na izvornik bila je u prilagodbi nošenju hidrogenske bombe. Navodno su napravljena samo tri Tu-16V. No, pod oznakom Tu-16V se veže i uz navodnu inačicu namijenjenu letenju na vrlo velikim visinama, čiji je razvoj prekinut prije izrade prvog prototipa.

==== Tu-16Z (leteće cisterne) ====
Operativna je uporaba potvrdila da je Tu-16 pouzdan bombarder relativno jednostavan za letenje. No najveći je nedostatak ostao nedostatni borbeni polumjer djelovanja. Kako je Tu-16 bio brz bombarder, znatno brži od tadašnjih transportnih aviona, odlučeno je da se dio "šestnaestica" pretvori u leteće cisterne. Taj je proces konverzije još ubrzan nakon što su početkom šezdesetih godina 20. stoljeća u operativnu uporabu počeli ulaziti interkontinentalni balistički projektili. 
Jedini pravi način da se Tu-16 poveća borbeni polumjer djelovanja je bio dopuna gorivom u letu. Odluka o početku razvoja takvog sustava donesena je 1953., a prva su testiranja obavljena na Tu-16Z 1955. Novi je sustav u operativnu uporabu uveden [[1958.]] Iako su u početku ovim sustavom opremani nuklearni bombarderi Tu-16AZ, naknadno su ga dobili i svi Tu-16A.
[[Slika:USS Ranger CV-61 with Tu-16 1989.jpg|minijatura|desno|200px|Sovjetski Tu-16 pokraj američkog nosača zrakoplova [[USS Ranger (CV-61)|USS Ranger]]]]
Sovjetski su stručnjaci razvili najkompliciraniji sustav za dopunu gorivom na svijetu, koji je teško i opisati. Leteća cisterna je na vrhu desnog krila imala spremnik za crijevo za pretakanje goriva. Crijevo se prije početka pretakanja moralo izvući te je slobodno letjelo. Avion, primjerice Tu-16AZ, na vrhu lijevog krila imao je kuku kojom su piloti morali zakvačiti crijevo. Nakon toga ono bi se automatski privuklo vrhu krila i uglavilo u priključak za pretakanje. Već je uporaba ovog sustava danju bila "noćna mora", a noću je više ovisila o sreći nego o vještini pilota. Kako bi piloti uopće vidjeli gdje se nalazi vrh crijeva, na desni potkrilni spremnik stajnog trapa ugrađen je reflektor za njegovo osvjetljavanje. Cijeli je način pretakanja goriva bio toliko opasan da je učestalo dovodio do nesreća, često i s tragičnim posljedicama. Zbog toga ne čudi da su Sovjeti vrlo brzo odustali od njega i već su početkom šezdesetih godina prekopirali zapadni sustav hose-and-drogue sustava (cijev koja na vrhu ima sustav za stabilizaciju i priključak za prekrcaj goriva). Tankeri opremljeni novim sustavom dobili su oznaku '''Tu-16ZA'''. Zanimljivo je da jedan izvor navodi kao oznaku za tanker '''Tu-16Yu'''.
==== Tu-16T ====
Jedna od značajnijih inačica bila je i Tu-16T, tj. [[torpedo|torpedni]] bombarder. Ne zbog toga što je kao takav imao ikakvu uporabnu vrijednost, već zbog toga što je odlično poslužio da se [[Sovjetska ratna mornarica|sovjetska ratna mornarica]] upozna s novim bombarderom, te postupno uvede veći broj inačica namijenjenih mornaričkoj uporabi. Zbog toga ne čudi da je napravljeno samo 76 Tu-16T, koji su u osnovi bili identični Tu-16, osim što su mogli nositi do deset torpeda te do dvanaest mina. 
U trenutku nastanka Tu-16T koncept torpednog bombardera već je bio zastario, zbog čega ne čudi da je već 1962. započela njihova prenamjena u avione za protupodmorničku borbu. Tako je nastao '''Tu-16PL'''. Kako su već bili prilagođeni nošenju torpeda, još su im samo ugradili sustav Baku i spremnik za 40 sonarnih plutača. Zanimljivo je da su u početku Tu-16PL nosili [[Dubinske bombe|dubinske bombe]], jer razvoj prvih sovjetskih samonavođenih protupodmorničkih torpeda još nije bio dovršen. U operativnoj su uporabi ostali do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su ih zamijenili namjenski projektirani protupodmornički avioni, kao što je [[Iljušin Il-38]].

==== Tu-16KS (Badger-B) ====
Ubrzani razvoj nadzvučnih [[Lovački zrakoplovi|lovačkih aviona]] i vođenih projektila zemlja-zrak učinio je uporabu nuklearnih bombi jako rizičnom, gotovo nemogućom zadaćom. Zbog toga su sve nuklearne sile započele razvoj nuklearnih vođenih projektila zrak-zemlja kojima je cilj bio da se bombarderima omogući napad na dobro branjene ciljeve i prije nogo što uđu u branjenu zonu. Povrh toga sovjetska je vojska još krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina 20. stoljeća, na osnovama njemačkih tehnoloških dostignuća, započela s intenzivnim razvojem protubrodskih vođenih projektila čija je osnovna namjena bila potapanje američkih [[Nosač zrakoplova|nosača zrakoplova]].
[[Slika:P2280218.JPG|minijatura|lijevo|200px|Projektil KS-1 na desnom krilu indonezijskog Tu-16]]
No, ti su prvi vođeni projektili bili veliki i teški, te su ih morali nositi bombarderi. Skoro savršenim za tu namjenu pokazao se upravo Tu-16. Prvi sovjetski protubrodski vođeni projektil koji je ušao u operativnu uporabu bio je Raduga [[KS-1 Komet]] (AS-1 Kennel), koji se često opisuje kao mini [[MiG-15]]. U naoružanje Tu-16 uveden je 1954. Kako je bio prevelik da bi se nosio u trupu, pod svako je krilo postavljen po jedan nosač za projektil. Komet je bio opasan projektil, barem u trenutku ulaska u operativnu uporabu. Imao je bojnu glavu mase 600 kg, učinkovit domet 90 km i maksimalnu brzinu od 0,9 Macha. Sredinom pedesetih godina XX. stoljeća na zapadnim brodovima nije bilo topničkog i raketnog sustava koji ga je mogao učinkovito zaustaviti. Potkraj pedesetih godina Raduga je razvila poboljšanu inačicu dometa 105 km. Avioni prilagođeni nošenju Kometa dobili su oznaku Tu-16KS, a navodno je prenamijenjeno 107 primjeraka. 
Najveći nedostatak KS-1 je bila potreba da avion-lanser navodi projektil na cilj tijekom srednjeg dijela leta, kako bi radar mogao zahvatiti cilj. Ni domet, a poslije ni [[brzina]] nisu baš bili zadovoljavajući. Zbog toga je ubrzo na osnovama KS-1 započeo razvoj [[KSR-2]] (AS-5 Kelt) projektila koji je imao domet od 170 km i nešto veću brzinu. No, i KSR-2 je zadržao jednaki neodgovarajući sustav navođenja s KS-1. Za novi je projektil napravljena i nova inačica '''Tu-16KSR-2''', a mogao se lansirati i s inačice Tu-16KSR-16. Tu-16KSR-2 u operativnu je uporabu uveden [[30. prosinca]] [[1961.]]
[[Slika:Tu-16 Badger G.jpg|minijatura|desno|200px|Sovjetski Tu-16 s projektilom KSR-5 ispod lijevog krila.]]
Iako je u odnosu na KR-1 KSR-2 bio znatno poboljšanje, ni jedan nije u potpunosti zadovoljio zahtjeve sovjetske ratne mornarice. Zbog toga je potkraj šezdesetih godina Raduga razvila još napredniji protubrodski vođeni projektil [[KRS-5]] (AS-6 Kingfish), koji je u operativnu uporabu uveden [[1970.]] I ovaj put na bombarderima Tu-16, tj. inačice '''Tu-16KSR-2-5-11''', '''Tu-16K-26''' i '''Tu-16KSR-2-5-11'''. Ovisno o visini lansiranja domet mu je bio od 300 do 700 km, a maksimalna brzina 3,5 Macha. Bojna glava je mogla biti nuklearna (350 kT) ili klasična mase 1000 kg. Zapadni izvori tvrde da je zadnji ruski KRS-5 povučen iz operativne uporabe [[1994.]]

==== Tu-16K-10 (Badger-C) ====
Još 1950. projektni uredi [Mikojan] i Tupoljev započeli su zajednički rad na prvom sovjetskom strateškom projektilu zrak-zemlja. Kao osnova uzet je Radugin projektil [[Raduga K-10|K-10]], te je razvijen (po mjerilima iz pedesetih godina 20. stoljeća) dalekometni projektil C-10U. Zanimljivo je da se danas u zapadnoj literaturi takav projektil isključivo označava kao K-10S. Namjena mu je bila da omogući uništavanje dobro branjenih ciljeva, kao što su [[Nosač zrakoplova|nosači zrakoplova]]. Zbog toga bi ga bombarder ispustio 190 km prije cilja, nakon čega bi se aktivirao turbomlazni motor. Iako je prvobitna ideja bila da se C-10U rabi za uništavanje ciljeva na kopnu, ipak je na kraju razvijen kao protubrodski vođeni projektil. No, nakon okončanja razvoja, C-10U/K-10S je bio dugačak 9,75 m i težak 4533 kg (940 kg bojne glave). Maksimalni domet mu je bio od 325 do 110 km, a maksimalna brzina 2030 km/h. Kao takav nije se mogao nositi ni u trupu ni pod krilima Tu-16. Zbog toga je Tupoljev na brzinu razvio novu inačicu '''Tu-16K-10''' kod koje je odstranjen prostor za nošenje bombi u trupu, već je postavljen veliki podtrupni nosač za projektil C-10U/K-10S. Zanimljivo je da Tu-16K-10 nisu dobiveni konverzijom postojećih aviona, već je svih 216 namjenski napravljeno. Tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća svi su prilagođeni i za nošenje projektila KSR-2 i KSR-5.

==== Ostale inačice ====
Dodavanjem sustava za dopunu gorivom u zraku Tu-16 je dobio dovoljni borbeni polumjer djelovanja da ga se rabi i za izvidničke zadaće. Posebno je često rabljen iznad sjevernog [[Atlantik]]a i sjevernog [[Pacifik]]a za praćenje američkih i [[NATO]] brodova. Prva izvidnička inačica '''Tu-16R''' (''Badger-E'') postala je operativna 1957. Osim većeg broja kamera opremljena je i sustavima za elektroničko izviđanje. Napravljeno je 75 aviona ove inačice. 
Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća desetak je Tu-16R pretvoreno u izvidničke avione namijenjene otkrivanju i navođenju Badgera naoružanih protubrodskim vođenim projektilima. Označeni su kao '''Tu-16RM-2''' te su dobili dodatne spremnike za gorivo u prostoru za bombe. Kako je napredovao razvoj sovjetskih protubrodskih vođenih projektila tako su i Tu-16RM-2 dobivali nove radarske i druge sustave. 
Veći broj Badgera s vremenom je modificiran u avione za elektroničko djelovanje. Tako je 1955. 42 Tu-16 opremljeno sustavom SPS-1, a 1957. još 102 naprednijim sustavom SPS-2. Zbog toga su ovi avioni označeni kao '''Tu-16SPS'''. Posebna inačica bila je '''Tu-16E-XP''' namijenjena ABK izviđanju. 
Kako su se pokazali sigurnim letjelicama, veći broj Tu-16 je naknadno modificiran za potrebe najrazličitijih testiranja, te su ponekad označeni kao '''Tu-16LL''' (leteći laboratorij).

== Operativna uporaba ==
[[Slika:Tu-16 Egyptian.jpg|minijatura|desno|200px|Dva egipatska Tu-16 1980.]]
Sovjetske snage Tu-16 intenzivno rabile tijekom rata u Afganistanu. Jedan od prvih stranih kupaca Tu-16 bio je [[Egipat]]. Egipatsko je ratno zrakoplovstvo dobilo Tu-16 neposredno prije početka [[Šestodnevni rat|Šestodnevnog rata]] 1967. Tijekom iznenadnog napada na egipatske aerodrome prema nekim izvorima, uništeno je 30, prema nekima, tek tucet egipatskih Tu-16, ovisno o podacima o isporuci. Nakon toga Egipat je dobio nove "šesnaestice", ovog puta Tu-16K naoružane projektilima KSR-2. Intenzivno su rabljeni tijekom [[Jomkipurski rat|Yom Kippurskog rata]] 1973., kad su na [[izrael]]ske ciljeve lansirali 25 projektila, od čega trinaest KSR-2 i dvanaest KSR-11. 
Iračko ratno zrakoplovstvo svoje je Tu-16 prvi put rabilo [[1974.]] u borbama protiv [[Kurdi|kurdskih]] pobunjenika. Rabljeni su i tijekom [[Iračko-iranski rat|Iračko-iranskog rata]], ponekad napadajući i ciljeve u [[Teheran]]u. Svi su irački Tu-16 uništeni [[1991.]] godine. 
[[Indonezija]] je [[1961.]] kupila 25 Tu-16KS, ali je prekid političkih odnosa sa SSSR-om [[1965.]] uvjetovao da su svi avioni ubrzo povučeni iz operativne uporabe.

No, Tu-16 je još uvijek u operativnoj uporabi, i to u velikom broju. Naime, 1957. Kina je kupila licenciju za Tu-16, pa je već 1959. poletio prvi H-6. No, zbog mnogobrojnih tehničkih problema serijska je proizvodnja započela tek 1968. H-6 ne samo da je još uvijek u operativnoj uporabi već se još uvijek i proizvodi. Najnovija je inačica H-6K namijenjena nošenju krstarećeg projektila DH-10.

[[Slika:Tupolev Tu-16 BADGER.png|minijatura|desno|250px|Shematski prikaz Tu-16]]
{{Infookvir teh. karakteristike zrakoplova
|izvori =<ref>Hrvatski vojnik br. 256</ref>
|inačica =Tu-16A
|posada =7
|kapacitet =
|dužina =34,8 m
|raspon krila =33 m
|promjer rotora =
|površina krila =164,65 m2
|strijela krila =
|visina =10,4 m
|širina trupa =
|aeroprofil =
|težina zrakoplova =37.200 kg
|maksimalna dozvoljena težina zrakoplova =
|maksimalna težina uzlijetanja =
|korisni teret =
|najveća brzina =1050 km/h
|ekonomska brzina =850 km/h
|dolet =7200 km
|borbeni dolet =3150 km (borbeni polumjer djelovanja)
|brzina penjanja =
|maksimalna visina leta =12.300 m
|omjer potisak/težina=
|specifično opterećenje krila =
|motor =2 x RD-3M
|snaga motora = 93,1 kN potiska
|propeler =
|naoružanje =
|defanzivne mjere =
}}

== Bilješke ==
{{Izvori}}
=== Literatura ===
{{Hrvatski vojnik}}

{{Tupoljev}}

[[Kategorija:Sovjetski i ruski bombarderi]]
[[Kategorija:Vojni zrakoplovi 1946.-1960.]]
[[Kategorija:Tupoljev|Tu-16]]

Tupoljev Tu-16 - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica