Suradnik10 u (test) 23:34, 17. lipanj 2023.

2023-06-17T23:34:47Z

←Starija inačica		Inačica od 17. lipanj 2023. u 23:34
Redak 2:		Redak 2:

	== Životopis ==		== Životopis ==
	Rodio se je u Sinju. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Uspostavu NDH Tihomil je dočekao kao trinaestogodišnji učenik, pristupivši naivno i idealistički [[Ustaška mladež\|Ustaškoj mladeži]]. Komunisti su ga zbog toga kao šesnaestogodišnjaka osudili na desetogodišnju robiju. Kazna mu je preinačena u 8 godina, a izdržavao ju je u Lepoglavi i Staroj Gradiški, gdje je bio sadistički mučen. Teško oboljevši nakon više od 7 godina robijanja izlazi na ono što neki političari u Hrvatskoj i danas nazivaju slobodom, ali ona to nije bila, jer režim je Tihomila i na studiju prava kinjio gdje god je mogao, poglavito tijekom boravka u Sinju, gdje ga je stigma „reakcionara“ pratila na svakom koraku, kod nekih i donedavna. Stoga je pobjegao u Austriju.		Rodio se je u Sinju. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Uspostavu NDH Tihomil je dočekao kao trinaestogodišnji učenik, pristupivši naivno i idealistički [[Ustaška mladež\|Ustaškoj mladeži]]. Komunisti su ga zbog toga kao šesnaestogodišnjaka osudili na desetogodišnju robiju. Kazna mu je preinačena u 8 godina, a izdržavao ju je u [[Kaznionica Lepoglava\|Lepoglavi]] i Staroj Gradiški, gdje je bio sadistički mučen. Teško oboljevši nakon više od 7 godina robijanja izlazi na ono što neki političari u Hrvatskoj i danas nazivaju slobodom, ali ona to nije bila, jer režim je Tihomila i na studiju prava kinjio gdje god je mogao, poglavito tijekom boravka u Sinju, gdje ga je stigma „reakcionara“ pratila na svakom koraku, kod nekih i donedavna. Stoga je pobjegao u Austriju.
	Dobivši mršavu stipendiju odlazi na studij u Švicarsku, gdje da bi preživio ipak mora kulučiti kao građevski radnik u alpskim visinama. Završio je studij političke ekonomije u Fribourgu, gdje je i doktorirao (tezom ''Les Critères des Investissements et l'Experience Yougoslave d'Apres-Guerre'', 1965.<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012.) Pristupljeno 13. svibnja 2019.</ref>), a dio toga odradio je i na glasovitoj londonskoj School of Economics.		Dobivši mršavu stipendiju odlazi na studij u Švicarsku, gdje da bi preživio ipak mora kulučiti kao građevski radnik u alpskim visinama. Završio je studij političke ekonomije u Fribourgu, gdje je i doktorirao (tezom ''Les Critères des Investissements et l'Experience Yougoslave d'Apres-Guerre'', 1965.<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012.) Pristupljeno 13. svibnja 2019.</ref>), a dio toga odradio je i na glasovitoj londonskoj School of Economics.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-23T01:35:29Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''Tihomil Rađa''' ([[Sinj]], [[2. ožujka]] [[1928.]] {{--}} [[Sion]], [[19. ožujka]] [[2002.]]) - hrvatski novinar, [[publicist]], ekonomist, književni kritičar i [[političar]].

== Životopis ==
Rodio se je u Sinju. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Uspostavu NDH Tihomil je dočekao kao trinaestogodišnji učenik, pristupivši naivno i idealistički [[Ustaška mladež|Ustaškoj mladeži]]. Komunisti su ga zbog toga kao šesnaestogodišnjaka osudili na desetogodišnju robiju. Kazna mu je preinačena u 8 godina, a izdržavao ju je u Lepoglavi i Staroj Gradiški, gdje je bio sadistički mučen. Teško oboljevši nakon više od 7 godina robijanja izlazi na ono što neki političari u Hrvatskoj i danas nazivaju slobodom, ali ona to nije bila, jer režim je Tihomila i na studiju prava kinjio gdje god je mogao, poglavito tijekom boravka u Sinju, gdje ga je stigma „reakcionara“ pratila na svakom koraku, kod nekih i donedavna. Stoga je pobjegao u Austriju.
Dobivši mršavu stipendiju odlazi na studij u Švicarsku, gdje da bi preživio ipak mora kulučiti kao građevski radnik u alpskim visinama. Završio je studij političke ekonomije u Fribourgu, gdje je i doktorirao (tezom ''Les Critères des Investissements et l'Experience Yougoslave d'Apres-Guerre'', 1965.<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012.) Pristupljeno 13. svibnja 2019.</ref>), a dio toga odradio je i na glasovitoj londonskoj School of Economics.

Veći dio života proveo je kao [[disident|politički emigrant]] u Švicarskoj. Doktorirao političke znanosti u [[Fribourg]]u. Ekonomist u [[Fédération Horlogère Suisse]] (1965. – 1993.). Pisao za [[Financial Times]] u Londonu i njemački [[Frankfurter Allgemeine Zeitung]]. Utemeljitelj londonske [[Nova Hrvatska|Nove Hrvatske]], osnivač [[Poruka slobodne Hrvatske|Poruke slobodne Hrvatske]], glavni urednik [[Slobodni dom|Slobodnoga doma]] (1988. – 1990.). Surađivao je i u drugim listovima hrvatske [[hrvatska politička emigracija|političke emigracije]] poput [[Hrvatska revija|Hrvatske revije]].

Uspješno kretao u ekonomiji, politici i literaturi, pokazujući veliku znatiželju, snažnu moć zapažanja i izbrušen stil lijepoga hrvatskoga jezika. Izvrsno poznavajući ekonomske teme, znanstveno je opovrgavao česte inozemne tvrdnje, ničim potvrđene, o t.zv. jugoslavenskom „privrednom čudu“. Rađa je temeljem činjenica pokazao da je „''jugo-država do kraja nesposobna rješavati krupne gospodarske probleme''“, i to osnažuje pomanjkanjem financijskih sredstava, povećanjem svakojakih poreza i davanja, sukobima oko deviza, golemom birokracijom i zaustavljanjem iseljavanja u gastarbajterske zemlje. Osvrćući se na najpropulzivniju granu hrvatskoga gospodarstva, turizam, Rađa uočava njegove slabosti kao „betoniranje“ obale, slab prometni priključak na inozemstvo, igranje na kartu „kruha i igara“ bez domaćih kulturnih sadržaja i jasno davanje prednosti „političkom turizmu“, u kojemu sudjeluju partijski moćnici. Kritizirao je američku političku sljepoću zbog njezine beskritične financijske i vojne pomoći komunističkoj Jugoslaviji. Na to je zaključio: „''Amerikanci pak kao da ne vide da se Jugoslavija danas nalazi ondje gdje je bila krajem četrdesetih godina (...) To nije politika, nego srljanje u maglu, a svakako je zločinstvo naoružavati do zubiju jednu diktatorsku i skroz nesigurnu partiju koja će tim oružjem i dalje ugnjetavati ljude i narode, da bi ga konačno uperila protiv same Amerike''“; SAD su SFRJ dostavile samo 1978. najsuvremenije oružje u vrijednosti od jedne milijarde i 400 tisuća milijuna dolara. I to i sva ina američka pomoć, nije spasila Jugoslaviju, politički projekt koji je od početka bio osuđen na propast. <ref name="Borić"/>

Prepoznao je sebeljublje i umišljenost jugoslavenske vanjske politike, koja je bila napuhana, jer se Beograd zamjerio „''svemu i svakome, a najviše neposrednim susjedima''", što se pokazalo proročanski točnim, jer Jugoslaviji kad se raspadala nitko nije pomogao, nego štoviše, bilo je obratno, odnemogao joj je.<ref name="Borić"/>

Pisanjem u emigrantskom tisku radio je na povezivanju svih slojeva hrvatske emigracije, posvješćivanje iseljenika, jer u domovini nije bilo „jednog općenarodnog vodstva“, zbog čega je zadaća demokratske emigracije bila biti „neka vrsta katalizatora ili posrednika“ među različitim skupinama i društvenim slojevima domovine i iseljeništva, pri čemu je valjalo analizirati slabosti zajedničkoga neprijatelja, koji se nalazio u Savezu komunista sa svim njegovim ničim zasluženim povlasticama. Rađa je prepoznavao neslogu hrvatskih emigrantskih i domovinskih pokreta, jer su mnogi ondašnji hrvatski pokreti i stranke u domovini i emigraciji patili od isključivosti. Premda je domovina praktično bila pod okupacijom, nedostajalo je sloge među Hrvatima glede glavnih ciljeva svoje politike.<ref name="Borić"/>

Prepoznao je važnost da Hrvati ne misle samo na sebe, nego i na druge potlačene narode. Isticao je da Hrvati ne smiju voditi „sebičnu“ politiku za svoje osamostaljenje, nego da moraju isto tražiti i za ostale narode u Jugoslaviji, što su neki politički analfabeti u izbjeglištvu krivo shvatili kao „jugoslavenstvo“. <ref name="Borić"/>

U književnoj kritici skrenuo je pozornost na činjenicu u članku Putokazi hrvatske uzničke književnosti da je u Jugoslaviji rekordan broj političkih zatvorenika, a istovremeno je takva nesloboda govorad da je manjak svake mogućnosti da se njihove sudbine odraze u književnim djelima. Tek tu i tamo pojavili su se autori sa zapisima i romanima o robiji ([[Jozo Vrbić]], [[Mladen Bošnjak]], [[Mirko Vidović]], [[Vesna Biga]]), što je premalo. Pisao je i o hrvatskim književnicima koji su bili u nemilosti režima i onima koji su djelima (ne)uvijeno kritizirali jugorežim kao što su [[Dubravko Horvatić]], [[Zvonimir Majdak]], [[Petar Šegedin]], [[Ranko Marinković]], [[Antun Šoljan]] (bio metom napada pjesnika Gorana Babića u udbaškom Oku, a Babić je, kao što je znano, već na početku Domovinskoga rata pobjegao u Beograd, gdje i danas djeluje kao pristaša velikosrpske ideologije), [[Pavao Pavličić]], [[Ivan Supek]] (za kojeg tvrdi da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir), [[Nedjeljka Luetić Tijan]], fra [[Predrag Kordić]] i dr.<ref name="Borić"/>

Obnašao je visoke dužnosti u [[HSS]]-u u inozemstvu i domovini, sudjelujući u demokratskim promjenama početkom 1990-ih. Nakon povratka u domovinu nastavio je s publicističkim radom kao kolumnist [[Nedjeljna Dalmacija|Nedjeljne Dalmacije]] i [[Vijenac (časopis)|Vijenca]]. Pisao je priloge s područja ekonomije i politike te [[književna kritika|književne kritike]] i [[prikaz]]e.<ref name="Borić">[[Gojko Borić]]: [http://www.matica.hr/vijenac/500/%C5%A0to%20je%20Hrvatskoj%20Tihomil%20Radja%3F/ Sjećanje na Tihomila Radju (1928–2002). Što je Hrvatskoj Tihomil Radja?], Vijenac br. 500/2. svibnja 2013. </ref>
Uredio je ove kulturno-političke knjige, sabrane radove većinom s istoimenih simpozija: <ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca"/>

* ''Hrvatski razgovori o slobodi (suurednik)'', Barcelona, 1972.

* ''Hrvatska seljačka stranka u službi hrvatskog naroda'', Toronto, 1987.

* ''Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske'', Bruxelles, 1988.

* ''Hrvatska seljačka stranka, što je, što nudi, kome se obraća'', (priredio s V.Orikinom), Bern, 1990.

== Izvori ==
{{izvori}}
{{matica hrvatska}}

== Vanjske poveznice ==
*[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=51517 Enciklopedija.hr]
*[http://www.hrvati.ch/index.php/hrvati-u-svicarskoj/hrvati-svicarska/522-dr-tihomil-ra Dr. Tihomil Rađa u Hrvati.ch]
{{mrva-biog}}

{{GLAVNIRASPORED:Rađa, Tihomil}}
[[Kategorija:Životopisi, Sinj]]
[[Kategorija:Hrvati u Švicarskoj]]
[[Kategorija:Hrvatski publicisti]]
[[Kategorija:Hrvatski novinari]]
[[Kategorija:Hrvatski ekonomisti]]
[[Kategorija:Hrvatski književni kritičari]]
[[Kategorija:Hrvatska politička emigracija (1945.-1989.)]]
[[Kategorija:Hrvatska seljačka stranka]]

Tihomil Rađa - Povijest promjena

Suradnik10 u (test) 23:34, 17. lipanj 2023.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica