WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-07-27T08:54:40Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Znanstvenik
| ime = Svante August Arrhenius
| slika = Arrhenius2.jpg
| slika_širina = 200px
| naslov =
| datum_rođenja = [[19. veljače]] [[1859.]]
| mjesto_rođenja = [[Vik]] kod [[Uppsala|Uppsale]], Švedska
| datum_smrti = [[2. listopada]] [[1927.]]
| mjesto_smrti = [[Stockholm]], [[Švedska]]
| prebivalište =
| državljanstvo =
| narodnost = [[Šveđani|Šveđanin]]
| etnicitet =
| polje = [[Kemija]], [[fizika]]
| radna_institucija = Ravnatelj Nobelova instituta za fizikalnu kemiju u Stockholmu
| alma_mater = Sveučilište u [[Uppsala|Uppsali]] Sveučilište u [[Stockholm]]u
| doktorski_mentor =
| doktorski_studenti =
| poznat_po = [[Elektrolitska disocijacija]]
| autor_kratica_bot =
| autor_kratica_zoo =
| nagrade = [[Nobelova nagrada za kemiju]] ([[1903.]]) Član [[Kraljevsko društvo za unaprjeđenje prirodnih znanosti|Kraljevskog društva]] (1910.)
| religija =
| fusnote =
}}

[[datoteka:Daniellov članak 2.png|mini|desno|300px|[[John Frederic Daniell|Daniellovog]] članak: [[elektrolitska disocijacija]] je uzrok [[Električna vodljivost|električnoj vodljivosti]] [[Otopine|otopina]] i dobivanju [[električna struja|električne struje]] kod [[Galvanski elementi|galvanskih članaka]].]]

'''Svante August Arrhenius''' ili '''Svante Arrhenius''' ([[Vik]] kod [[Uppsala|Uppsale]], [[19. veljače]] [[1859.]] - [[Stockholm]], [[2. listopada]] [[1927.]]), [[Švedska|švedski]] [[Fizika|fizičar]] i [[Kemija|kemičar]], dobitnik [[Nobelova nagrada za kemiju|Nobelove nagrade za kemiju]] [[1903.]] Jedan je od osnivača [[Fizikalna kemija|fizikalne kemije]]. [[Profesor]] fizike i ravnatelj Nobelova instituta za [[fizikalna kemija|fizikalnu kemiju]] u Stockholmu. Poznat po svojoj [[ion]]skoj teoriji [[Elektrolitska disocijacija|elektrolitske disocijacije]], za koju je 1903. dobio [[Nobelova nagrada za kemiju|Nobelovu nagradu za kemiju]]. Proučavao [[astrofizika|astrofiziku]] i problem razvoja [[svemir]]a. Napisao udžbenik teoretske [[elektrokemija|elektrokemije]] (1900.). <ref> '''Arrhenius, Svante August''', [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=3993] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.</ref>

== Elektrolitska disocijacija ==
{{glavni|Elektrolitska disocijacija}}

'''Elektrolitska disocijacija''' je rastavljanje [[elektrolit]]a na [[ion]]e [[otapanje]]m ili [[taljenje]]m, što je uzrok [[Električna vodljivost|električnoj vodljivosti]] njihovih [[Otopine|otopina]] ili talina. [[Disocijacija]] takozvanih '''pravih elektrolita''' ili ionofora ([[Grčki jezik|grč]]. nosioci iona), koji se i prije disocijacije sastoje od iona (ionski [[kristal]]i), događa se samo otapanjem, a na rastavljenim se ionima nakupljaju [[molekule]] otapala (solvatacija). Ako se takva [[kristalna rešetka]] razori grijanjem, to jest ako se pravi [[elektrolit]] rastali, dobije se [[tekućina]] koja se sastoji samo od iona, te je stoga električki vodljiva. Tako na primjer kristal [[Natrijev klorid|natrijeva klorida]] NaCl ([[kuhinjska sol]]) tvore ioni [[natrij]]a Na+ i [[klor]]a Cl–, no čvrsti kristal NaCl ne provodi električnu struju jer se ioni ne mogu kretati kroz kristal. Djelovanjem vode [[kristal]] se otapa, ioni natrija i klora razdvajaju se i [[Hidratacija|hidratiziraju]] (okružuju se [[molekula]]ma [[voda|vode]]), a nastala vodena otopina može voditi [[električna struja|električnu struju]]. Međutim, disocijacija takozvanih '''potencijalnih elektrolita''' ili ionogena (grč. proizvoditelji iona), koji se prije disocijacije ne sastoje od iona, događa se tek [[kemijska reakcija|kemijskom reakcijom]] njihovih molekula s molekulama otapala. Potencijalni elektroliti jesu kemijski spojevi koji se i u čvrstom i u tekućem (rastaljenom) stanju sastoje od neutralnih molekula sastavljenih od atoma među sobom vezanih u biti [[Ionska veza|neionskim vezama]], te stoga, kad su čisti, ni rastaljeni ne vode električnu struju, ali otopljeni u pogodnom [[Otapalo|otapalu]] reagiraju s njime uz postanak električki nabijenih čestica, iona. Tako na primjer plin klorovodik HCl u kemijskoj reakciji s vodom daje hidronijev ion H3O+ i ion klora Cl–.

Ako imamo posudu s [[Destilirana voda|destiliranom vodom]] i u nju se postave dvije [[platina|platinske]] pločice spojene s [[Proizvodnja električne energije|izvorom struje]], [[električna žarulja]] koja se nalazi u [[strujni krug|strujnom krugu]] će svijetliti ako se pločice od platine dodiruju, a ugasit će se čim se pločice rastave. To znači da je destilirana voda [[električni izolator]] jer ne provodi električnu struju. Međutim ako ulijemo u destiliranu vodu malo [[Sumporna kiselina|sumporne kiseline]], žarulja će odmah zasvijetliti iako su pločice rastavljene. Voda je sada postala [[električni vodič]] i na platinskim su se pločicama pojavili mjehurići [[plin]]a. Ploča koja je spojena s plus polom izvora struje zove se [[anoda]], a ona koja je spojena s minus polom naziva se [[katoda]]. Anoda i katoda su zajedničkim imenom [[elektroda|elektrode]]. Mjesto sumporne kiseline mogli smo u vodu staviti i neke druge tvari, na primjer [[Natrijev klorid|natrijevu sol]], [[Dušična kiselina|dušičnu kiselinu]] i druge, pa bismo vidjeli da otopine tih tvari provode električnu struju.

Električnu struju u [[metal]]ima stvara gibanje slobodnih [[elektron]]a, pa se metali zovu i električni vodiči prvog reda. Vodene otopine kiselina, baza i soli koje provode električnu struju zovu se električni vodiči drugog reda ili [[elektrolit]]i.

Prolaz električne struje kroz tekućine protumačio je švedski kemičar S. A. Arrhenius svojom [[hipoteza|hipotezom]] o električnoj disocijaciji. Prema toj hipotezi raspadaju se molekule elektrolita već kod otapanja u vodi u [[Električni naboj|električki nabijene čestice]] koje se slobodno gibaju. Ti djelići materije koji nose električne naboje zovu se [[ion]]i. Ovo raspadanje molekula na ione prilikom otapanja zove se elektrolitička disocijacija. U svakom je elektrolitu jedan dio otopljene tvari disociran, a drugi nije. Nedisocirani dio sadrži u otopini cijele molekule koje nemaju nikakvog električnog naboja i zovu se neutralne molekule. Disocirani dio sadrži električki nabijene čestice, to jest ione.

Ione privlače protivno nabijene elektrode, oni putuju do elektroda i tamo predaju svoj [[električni naboj]]. Ioni koji putuju na katodu nabijeni su pozitivno i zovu se [[kation]]i, a ioni koji putuju na anodu nabijeni su negativno i zovu se [[anion]]i. Katione označujemo oznakom +, a anione oznakom -. Tako na primjer u otopini [[kuhinjska sol|kuhinjske soli]] NaCl ima oznake Na+ i Cl-. Na elektrodama se naboj iona izjednači s protivnim nabojem elektrode ili točnije iz kovne elektrode izađe slobodni elektron i spoji se s pozitivnim kationom u neutralni atom. Negativni se anion nautralizira tako da s njega prijeđe jedan elektron na kovnu anodu. <ref> Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.</ref>

== Izvori ==
{{izvori}}

{{Nobelova nagrada za kemiju}}

{{GLAVNIRASPORED:Arrhenius, Svante August}}
[[Kategorija:Dobitnici Nobelove nagrade za kemiju]]
[[Kategorija:Švedski fizičari]]
[[Kategorija:Švedski kemičari]]

Svante August Arrhenius - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica