WikiSysop: Zamjena teksta - '' u ''

2025-06-12T19:30:20Z

Zamjena teksta - '' u ''

←Starija inačica		Inačica od 12. lipanj 2025. u 19:30
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Srednjovjekovna Petrinja'''-->~~Smatra se da je [[Petrinja]] kao naselje postojala i prije prvog spominjanja [[ime]]na Petrinja iz [[1201.]] godine <ref name=TS> [[Tadija Smičiklas]], ''Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije'', [[Zagreb]], [[1905.]], br. 3, str. 10 </ref>, koje se ne odnosi na mjesto već na rijeku [[Petrinjčica\|Petrinjčicu]]. <ref name=TS/> Područje na kojem je utemeljena stara Petrinja naprije je pripadalo pod [[Sisačka biskupija\|sisačku biskupiju]]. Od [[1085.]], odnosno, [[1094.]] postaje posjed novoosnovane [[Zagrebačka biskupija\|zagrebačke biskupije]]. <ref> [[Lelja Dobronić]], ''Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika 1201.'', [[JAZU]], Zagreb, 1951., br. 983, str. 276-277 </ref> Krajem [[11. stoljeće\|11.]] i početkom [[12. stoljeće\|12. stoljeća]] petrinjski kraj postaje sastavni dio Gorske županije, dok je u širem administrativno-teritorijalnom, odnosno [[Regija\|regionalnom]], pogledu tijekom srednjeg vijeka smatran dijelom [[Slavonija\|Slavonije]]. <ref> Matija Filjak, ''Zrin - Zbornik za poviest i obnovu zavičaja'', Petrinja, 1942., br. 1, str. 31 </ref>		Smatra se da je [[Petrinja]] kao naselje postojala i prije prvog spominjanja [[ime]]na Petrinja iz [[1201.]] godine <ref name=TS> [[Tadija Smičiklas]], ''Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije'', [[Zagreb]], [[1905.]], br. 3, str. 10 </ref>, koje se ne odnosi na mjesto već na rijeku [[Petrinjčica\|Petrinjčicu]]. <ref name=TS/> Područje na kojem je utemeljena stara Petrinja naprije je pripadalo pod [[Sisačka biskupija\|sisačku biskupiju]]. Od [[1085.]], odnosno, [[1094.]] postaje posjed novoosnovane [[Zagrebačka biskupija\|zagrebačke biskupije]]. <ref> [[Lelja Dobronić]], ''Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika 1201.'', [[JAZU]], Zagreb, 1951., br. 983, str. 276-277 </ref> Krajem [[11. stoljeće\|11.]] i početkom [[12. stoljeće\|12. stoljeća]] petrinjski kraj postaje sastavni dio Gorske županije, dok je u širem administrativno-teritorijalnom, odnosno [[Regija\|regionalnom]], pogledu tijekom srednjeg vijeka smatran dijelom [[Slavonija\|Slavonije]]. <ref> Matija Filjak, ''Zrin - Zbornik za poviest i obnovu zavičaja'', Petrinja, 1942., br. 1, str. 31 </ref>

	== Osnivanje slobodnih kraljevskih gradova ==		== Osnivanje slobodnih kraljevskih gradova ==

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-17T06:30:17Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

Smatra se da je [[Petrinja]] kao naselje postojala i prije prvog spominjanja [[ime]]na Petrinja iz [[1201.]] godine <ref name=TS> [[Tadija Smičiklas]], ''Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije'', [[Zagreb]], [[1905.]], br. 3, str. 10 </ref>, koje se ne odnosi na mjesto već na rijeku [[Petrinjčica|Petrinjčicu]]. <ref name=TS/> Područje na kojem je utemeljena stara Petrinja naprije je pripadalo pod [[Sisačka biskupija|sisačku biskupiju]]. Od [[1085.]], odnosno, [[1094.]] postaje posjed novoosnovane [[Zagrebačka biskupija|zagrebačke biskupije]]. <ref> [[Lelja Dobronić]], ''Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika 1201.'', [[JAZU]], Zagreb, 1951., br. 983, str. 276-277 </ref> Krajem [[11. stoljeće|11.]] i početkom [[12. stoljeće|12. stoljeća]] petrinjski kraj postaje sastavni dio Gorske županije, dok je u širem administrativno-teritorijalnom, odnosno [[Regija|regionalnom]], pogledu tijekom srednjeg vijeka smatran dijelom [[Slavonija|Slavonije]]. <ref> Matija Filjak, ''Zrin - Zbornik za poviest i obnovu zavičaja'', Petrinja, 1942., br. 1, str. 31 </ref>

== Osnivanje slobodnih kraljevskih gradova ==
Iz pojedinih slavonskih naselja dugotrajnim [[Gospodarstvo|gospodarskim]], [[Društvo|društvenim]] i [[Pravo|pravnim procesima]] izrastaju gradovi, kao što se to događačo u cijeloj [[Srednja Europa|Srednjoj Europi]] tijekom srednjovjekovlja. Dio domaćeg stanovništva prestaje se baviti [[Poljoprivreda|poljoprivredom]] kao primarnom [[Djelatnost|djelatnosti]], počinju naseljavati važna prometna čvorišta na kojima nstaju prvi srednjovjekovni gradovi. Bitne povlastice kolonista ili novih naseljenika u povijesnim izvorima nazivani su ''hospites'' jesu: sloboda kretanja (''libera migracio'') i sloboda oporučivanja pokretne i nepokretne imovine. <ref> [[Nada Klaić]], ''Povijest Zagreba'', [[1982.]], 1, str.73 </ref> Tijekom [[13. stoljeće|13. stoljeća]] gradovi u Slavoniji ne nastaju samo na kraljevskom teritoriju, nego i sve više na [[Plemići|velikaškim]] i crkvenim ([[Biskupija|biskupskim]]) posjedima. <ref> Šematizam Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, [[1966.]] </ref> Iz gradskih povlastica, koje je tridestih godina 13. stoljeća dijele u Slavoniji kralj [[Bela IV.]] i njegov brat [[Koloman]], može se zaključiti da su sinovi [[Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo|hrvatsko-ugarskog kralja]] Andrije našli u slavonskim građanima vjerne saveznike. Davanjem povlastica i prije provala [[Tatari|Tatara]] gradovima [[Varaždin]]u ([[1209.]]) <ref name=iz5> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'', Zagreb, [[1976.]], str. 257.258 </ref>, [[Perna|Perni]] ([[1225.]]) <ref name=iz5/>, [[Vukovar]]u ([[1231.]]) <ref name=iz5/> , [[Virovitica|Virovitici]] ([[1234.]])<ref name=iz5/> i Petrinji ([[1240.]]) <ref> [[Dragutin Pavličević]], ''Gora - glavni grad srednjovjekovne Banije'', Jednistvo, [[Sisak]], 21./1971. </ref>, čime dolazi do naglašenijeg osamostaljivanja ovh gradova u odnosu prema slavonskim velikašima, crkvenim dostojantvenicima i samom banu Slavonije, ponajprije u privrednom i pravnom životu. Nesumnjivo, tu je riječ o gradovima koji kao naselja postoje otprije, samo što neke od njih upoznajemo tek u trenutku dobivanja povlastica [[Slobodni kraljevski grad|slobodniog kraljevskog grada]]. Kraljevske povalstice su svjesno dijeljene u odabranim, pograničnim naseljima. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb, [[1990.]], str. 259. </ref> [[Samobor]] i Varaždin su na samoj granici prema "Teutoniji" tj. [[Slovenija|slovenskim zemljama]], Perna i Petrinja su uz [[Petrova gora|Petrovu goru]], što znači na granici prema srednjovjekovnoj Hrvatskoj, dok je Vukovar važno naselje na [[Dunav]]u, istočnoj granici Slavonije. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb, 1990., str. 260-261. </ref> [[Herceg]] Koloman podjeljujući privilegije slobodnim kraljevskim gradovima, pa tako i Petrinji, vrlo je dobro znao kakve će uzajamne koristi imati ovo povezivanje vladara i građana protiv slavonskih velikaša. Zato u uvodnom dijelu svih povlastica ističe da ih izdaje, ne samo zato što je "dužan dijeliti pravdu, nego i zato što će varošani u [[budućnost]]i njemu pružati pomoć." <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', Zagreb, 1990., str. 302 </ref>

== Privilegije hercega Kolomana 1240. godine ==
[[Slika:Kalman herceg.jpg|desno|mini|Kralj i herceg [[Koloman (herceg)|Koloman]] posebnom poveljom daje povlastice ''hospitibus nostris in Petrina commorantibus'' ([[Hrvatski jezik|hrv.]] našim građanima koji borave u Petrinji)<ref name=tad/>]]
Oko [[1240.|1240. godine]] Petrinja je svakako već bila poznato gusto naseljeno mjesto sa znatnim udjelom stranaca (gosti ili ''hospites''), uglavnom [[obrtnik]]a i [[trgovac]]a. Upravo ti stranci zamoliše 1240. slavonskog hercega i [[Vojvoda|vojvodu]] Kolomana, brata hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. da ime podijeli "sloboštine, što ih svojim radom zaslužuju", što je odobrenjem kralja učinio. Posebno poveljom Koloman daje povlastice ''hospitibus nostris in Petrina commorantibus'' ([[Hrvatski jezik|hrv.]] našim građanima koji borave u Petrinji) <ref name=tad> Tadija Smičiklas, ''Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije'', Zagreb, 1905., br. 4, str. 123-125 </ref>, što je također dokaz već iznesenih činjenica kako je podjela ovih povlastica "samo određena faza u životu postojećih naselja...". <ref> Tadija Smičiklas, ''Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije'', Zagreb, 1905., br. 4, str. 302 </ref> Dobivanjem povlastica grad dobiva i širi teritorij od dosadašnjeg, a stanovnici tog izvangradskog područja (''terrestres'') smatrani su članovima [[Općina|gradske općine]] i uživali jednake povlastice kao i građani. <ref> [[Josip Adamček]], ''Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine 15. do kraja 17. st.'', Zagreb, 1980., str. 168-178 </ref> Petrinjske se privilegije u bitnim odrednicama gotovo ne razlikuju od povlastica [[Perna|Perne]] (1225.) i Samobora (1242,), iz razloga što su povlastice Perne korištene pri izradi petrinjskih, a ove kod davanja povlastica građanima Samobora. U petrinjskoj se ispravi točno navode prava i obveze Petrinjaca i njihova grada. Građani Petinje (''hospites de Petrina'') oslobađaju se sudbenosti svih kraljevskih sudaca i podvrgava ih se sudskoj vlasti njihova [[sudac|suca]] - [[načelnik]]a (''maior ville''), što ga sami slobodno biraju , a herceg potvrđuje. Nezadovljni presudama svoga suca-načelnika, imaju pravo priziva izravno kralju. Dužni su primiti na stan i pogostiti slavonskog [[ban]]a, za što im on treba nadoknaditi troškove svoga boravka, a svaku počinjenu štetu ban plaća stostruko. <ref> V.S.Dabić, ''Banska krajina - prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji'', [[Beograd]] - Zagreb, [[1975.]] </ref> Imaju sajamska prava; prema želji, slobodno i samostalno biraju petrinjskog [[župnik]]a, a s crkvenom desetinom raspolažu kako im najviše odgovara. Obveze Petrinjaca prema kralju, najvjerojatnije nastale oko 1240. godine, pretvaraju se u godišnji porez u paušalnom iznosu od 100 pensa za čitavo naselje. Ta ustupljeno, dotad vladarsko pravo trgovanja, hospiti će plaćati vladaru 30 pensa tržne pristojbe (''tributum fori''). Petrinja je i poput ostalih slobodnih kraljevskih gradova imala pravo na vlastiti [[grb]] i [[pečat]]. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', 1990., str. 260 </ref> Određuju se [[Granica|granice]] petrinjskog područja sa susjednim posjedima, čime se Petrinjcima pridružuje zemlja zvana Kneževo polje, za koje trebaju platiti 100 pensa. Valja reći, da su ostali slavonski gradovi, odnosno njihovi građani u pravilu zemlje ili [[Šuma|šume]] oko njihova naselja, dobivali kao dar "osnivača". <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'', 1990., str. 261 </ref> Hrvatski prijevod Kolomanove povelje prvi puta je objavljen [[1942.]], ali ne iz povelje, jer nije izvorno sačuvana, već iz nešto kasnije izdane potvrde kralja Bele IV. Tekst povelje glasi: {{citat|Koloman, po Božjoj milosti kralj Ukrajinaca i vojvoda cijele Slavonije, pozdravlja sve Kristove vjernike, do kojih dođe ovo pismo, u Onome, koji daje kraljevima zdravlje. Budući da smo po volji i odredbi Našega Kralja postavljeni zato, da pojedinim svojim podložnicima budemo, poput apostola, dužnici u pravdi, hoćemo da što prije i što ljepše izvršimo potpuno dužnu pravdu prema gradjanima , kako bi u budućnosti osjetili našu pomoć. Ovime Mi kako sadašnjem, tako budućem naraštaju hoćemo izjaviti, da našim građanima, koji borave u Petrinji, dajemo takvu slobodu, da ih ne smie suditi nijedan od naših sudaca, osim velikog sudca njihova grada, koga budu svojevoljno izabrali. Ako li se parbene stranke ne bi mogle zadovoljiti presudom svoga sudca, treba i mora njihov sudac, pozvan u stoj stvari, odgovarati u našoj nazočnosti i nikako drukčije. Pa ako bi inačedvoeli koga pred sudca glede kakve stvari, neka im sudi zakletva. Određujemo također, da ban, ako im nanese štetu od jedne marke, stostruko im vrati, jer banu nisu dužni ništa osim svoje kuće prigodom silaženja, a za bilo koje nužne stvari neka prime plaću. Ako li tko od njih ne bi imao djeteta, neka slbodno, bilo za života bilo na samrti, ostavi svoja dobra na uživanje komegod hoće. Ako li itko iz grada pretrpi od nekoga štetu glede konja ili vola, neka sebi, ukoliko bi se smio zakleti, nadoknadi štetu pred nazočnim svjedocima, i neka se stvar, za koju se parbilo, dade onome, koji je traži. Ako li bi se tko htio nastaniti u tome gradu, ima slobodno pravo proati sva svoja dobra, to jest svoje kuće i ostalo, što posjeduje, svima koji to znaju, a tko odilazi iz grada, neka to sito pravo zadrži. Određujemo, i da u svoju crkvu prime svećenika koga god hoće, a sa svojom desetinom neka rade, kako to drugdje običavaju građani. A zemlju Gergus i zemlju Waranik, koje su bez baštinika, te također zemlju Križara, koju imamo u zamjeni, a koja se pučki zove Haaco i Potok, a omedjena je sa svih strana, njima dajem. Njihove su medje, kako sam obaviešten od Našega čovjeka Andrije, ove: Prva medja počinje s južne strane od dvaju hrastova, odavde silazi do izvora do rijeke Dragvin i odatle se uzpinje do velike ceste i po njoj ide sve do drveta, koje se hrvatski zove oskoruš, odatle po dolini sve gore do vinograda Doluk, odatle po stazi vodi u duljini brda, sve dok ne sidje pod ribnjak. Odavde uzlazi sve do tromedje, odavle dolje do Petrinje i tako riekom Petrinjom uzlazi sve do rijeke Belipotok te po njemu uzlazi (i) po velikoj staroj cesti u Damasingran, a odavle spuštajući se silazi k drvetu trešnji, pa otle na brdo i po njemu dolazi na cestu, koja dolazi od Blyne i po njoj dolje u Precopu i odavle dolazi na zemljanu medju, a otale pod Strizichy prelazeći neku vodu dolazi do nekoag drveta trešnje i odatale ide u Conchinu i odavle do njezine glavice, a odavle preko brda ide na cestu, koja vodi u Ramni, te ondje svršavaju medje gore rečenih zemalja. Osim toga, jer želimo, da bi se taj grad na svaki način povećavao većim brojem gradjana, združili smo potpuno i zemlju, zvanu Kenesepola, posjeduju bez Zolu-e. No ovo ne ćemo prešutjeti, da su gore rečeno naši gradjani dužni svake godine platiti 100 penuza u ime kolekle i 30 penza u ime pijacovine te isto tako za prije rečenu u sumnju, odredili smo, uz suglasnosti i na savjet svih Naših jobagiona (plemića), to jest Nikole bana i magistra tavernika Dmitrija, magistra Dapifera i župana od Budruga, Arnolda, šimežkoga župnika, Martina, zaladskog župana i drugih, da se Naše pismo providi Našim pečatom. Dano preko magistra File, dragoga i vjernoga Našega zagrebačkog prepošta i kancelara Našeg kraljevskog dvora. Godine od utjelovljenja Gospodnjeg 1240. <ref> Matija Filjak, ''Zrin - Zbornik za poviest i obnovu zavičaja'', Petrinja, 1942., br. 1, str. 5-7 </ref>}} Kolomanova isprava datirana je samo godinom pa se pouzdano ne zna gdje je izdana. Moguće je da je to bilo u [[Čazma|Čazmi]], onovremenom hercegovom sjedštu. <ref> [[Emilij Laszowski]], ''700. godišnjica kraljevske potvrde slobodština grada Petrinje'', [[Nova Hrvatska]] 2 (1942.), br. 248 (od [[22. listopada]] [[1942.]]), str. 9 </ref>

== Bela IV. potvrđuje privilegije hercega Kolomana ==
[[Datoteka:Petrinjska listina.JPG|mini|desno|299px|Listina kojom hrvatsko-ugarski kralj [[Bela IV.]] potvrđuje [[Petrinja|Petrinji]] povlastice iz [[1240.]] od [[herceg]]a [[Koloman]]a]]
Tatarske provale već četrdesteih godina [[13. stoljeće|13. stoljeća]] donose probleme i pustoš po Srednjoj Europi, ponajprije [[Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo|Ugraskoj]]. Neznatan otpor Tatarima i potpuni poraz Bele IV. i njegovog brata Kolomana [[1241.]] godine na [[Rijeka (vodotok)|rijeci]] [[Šajo]], razlogom su što kralj i herceg poduzimaju jedino što im preostalo ; spas bijegom u Hrvatsku. Bela bježi kroz Hrvatsku tzv. "vojničkom cestom" (''via exercitualis'') od [[Koprivnica|Koprivnice]] preko [[Križevci|Križevaca]], Zagreba i [[Topusko]]g prema [[Dalmacija|Dalmaciji]], gdje se uspijeva spasiti na jednom otočiću kraj [[Trogir]]a. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Zagreba'', Zagreb, 1982., 1,str. 76 </ref> Ima mišljenja da su Tatari na svom putu prošli i pokraj Stare Petrinje, a njeni građani su se istaknuli u borbama protiv osvajača što im kralj Bela IV. ne zabotavlja, jer im uskoro potvrđuje dobivene povlastice. <ref> Matija Filjak, ''Zrin - zbornik za poviest i obnovu zavičaja'', 1942., str. 14 </ref> Prema nekim izvorima Tatari ne uspijevaju zauzeti i razoriti soldino i čvrsto utvrđenu i dobro branjenu Staru Petrinju "pa ju mimoilaze". <ref> D. Pavličević, ''Gdje se nalazila Stara Petrinja'', Generacije - časopis za kulturu i umjetnost, Petrinja, br. 3, [[rujan]] 1967., str. 3 </ref> Prema istom izvoru "navalni klin [[Mongoli|Mongola]] (Tatara) bio je usmjeren preko Petrinje i [[Bihać]]a na Dalmaciju, tako da nisu poduzimali jače bočne ispade, nego su se zadovoljavali paljenjem i pljačkom nezaštićenih okolnih naselja." <ref> Zvonimir Matagić, ''Građa za povijest Banije i grada Petrinje'', Rijeka, 1960., str. 38, strojopis, do [[Domovinski rat|rata]] u rujnu 1991. pohranjeno u Historijskom arhivu Sisak - Sabirni centar Petrinja </ref> Poslije odlaska Tatara kralj Bela IV., koji se na povratku s [[Jadransko more|Jadrana]] privremeno nalazi u Virovitici, 14. kolovoza 1242. Petrinjcima potvrđuje Kolomanove privilegije, a u potvrdi stoji: {{citat| Pošto hočemo da svi glasom ovoga pisma prime do znanja, da su k Nama došli gradjani Petrinje, iz slavonskih strana i donijeli nam pismo predragoga Našega bana Kolomana..., koji sadržava njihove slobodštine, te zamolili, da ga potvdimo svojim ugledom. Mi smo sklonjeni njihovim molbama, ovime odredili, da se to pismo od rieči do rieči prepiše i našim pečatom potvrdi... <ref> Matija Filjak, ''Zrin - zbornik za poviest i obnovu zavičaja, 1942., str. 15-17 </ref>}} Nedugo poslije ove potvrde Kolomanove povelje salvonski ban Dionizije smatra građane Petrinje tako vjerodostojnim osobama da ih, uz građane Perne, uzima kao svjedoke na raspravi koja se radi neke zemlje vodi između opatije Topsuko i [[Glina (grad)|Glinjana]]. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'', 1976., str. 303 </ref>

== Neuredno plaćanje crkvene desetine ==
Po svemu sudeći Petrinja je jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova koji počinje borbu sa zagrebačkim biskupima radi [[Razlomak|desetine]]. Kolonistima slobodnih gradova u Slavoniji, ptivilegijeom iz 1225., potvrđen je običaj (''prout most est'') prema kojem imaju pravo sami raspolagati sa svojom desetinom, a herceg Koloman u povelji izdanoj Petrinjcima 1240. ističe "da sa crkvenom desetinom neka rade kako to drugdje običavaju građani". Dio povlastice iz 1225. po svoj prilici treba "tumačiti kao pravo građana da sami određuju oblik u kojem će plaćati crkvenu desetinu". Stoga ponešto iznenađuje postupak zagrebačkog biskupa Filipa, koji [[1253.]] [[Izopćenje|izopćuje]] i proklinje Petrinjce (''homines de villa Petrina'') što mu odbijaju plaćati desetinu u naturi. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'', 1976., str. 303-304 </ref> Istom [[8. studenog]] [[1255.]] uz posredovanje trogirskog biskupa Kolumbana koji se našao poslom u Gorama i odsjeo u crkvi [[Sveti Klement|sv. Klementa]], Filip je građane Petrinje odriješio prokletstva. Oni mu zato svečano obećaše da će ubuduće kod svojih kuća (''apud domos suas'') svake godine do [[Martinje|Martinja]] s voljom i pošteno plaćati desetinu u [[Žito|žitu]], [[Vino|vinu]], [[Janjetina|janjcima]] i svim ostalim stvarima od kojih se običava davati desetina. Ne bude li tako biskupovi će ljudi prema "zemaljskim zakonima" (''iuxta consuetudinem terre'') ubirati "desetinske [[denar]]e". <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'', 1976., str. 302-303 </ref> Unatoč obostranom sporazumu između biksupa i građana Petrinje spor te 1255., još nije bio okončan. Nesuglasice glede davanja desetine nastavljaju se i u vrijeme biskupa Timoteja ([[1263.]] - [[1287.]]), kada ostaje zabilježen sličan takav spor tijekom [[1267.|1267. godine]]. Možda su se Petrinjci prigodom tog spora pozivali na kraljev orivilegij, pa je [[biskup]] zamolio pomoć [[Papa|pape]] [[Klement IV.|Klementa IV.]] koji [[24. rujna]] [[1268.]] dozvoljava Timoteju "da crkvenim kaznami... pritjera... odpornike na posluh". Nedugo potom [[općina]] ipak namiruje sve ono što je od nje traženo. <ref name=ivan> Ivan Tkalčić, ''Odpor i buna radi desetine u biskupiji zagrebačkoj u 14. vijeku'', Rad JAZU, Zagreb, [[1879.]], knjiga 49, str. 169 </ref> Budući da građani Petrinje i njihovi "varoški podložnici" nisu bili točni u svojim obvezama, ponovno [[1270.|1270. godine]] upadaju u kaznu [[Izopćenje|izopćenja]]. Spor uskoro dolazi pred [[ban]]a Henrika Gisingovca. Rasprava je održana [[6. ožujka]] [[1270.]] u [[Želin]]u, a petrinjski načelnik Petar, sin Rudolfov, svečano obećaje pred banom i biskupom Timotejom da će platiti zaostalo [[dug]]ovanje, da će desetinu ubuduće plaćati dijelom u [[novac|novcu]], a dijelom u naturi i da će od sada biti točni. <ref name=ivan/> Vjerojatno su Petrinjci i tada nastojali izboriti "prvotno pravo" plaćanja svih vrsta desetina u novcu. Spor je riješen na obostrano zadovoljstvo budući i da je biskup dijelom popustio. On zahtjeva da samo najvažnije desetine (od [[Žitarice|žitarica]], vina, janjaca, [[pčela]] i [[svinja]]) plaćaju u naturi, a za "male desetine" (''decimus minutas'', tj. [[Proso|prosa]], [[lan]]a i [[kokoš]]i) dopušta da građani Petrinje i njeni podlonici otkupljuju svojim novcem. <ref> Nada Klaić, ''Povijest grada Zagreba'', Zagreb, 1982., 1, str. 355 </ref> Iz ovih nesuglasica i sporova Petrinjaca sa zagrebačkim biskupom vidljiva su nastojanja slobodnih kraljevskih gradova za što potpunijim [[Neovisnost|osamostaljenjem]], oslanjanjem samo na vladara i od njega jednom dobivene povlastice. Prizivanje Petrinjaca na kraljeve povlastice tijekom vremena, ponajprije kod zagrebačkih biskupa, ima zanemariv značaj jer sve učestalije provode svoje zamisli, opravdavajući ih naglašenije nekadašnjim pravima na ta područja.

== Potvrde građanskih privilegija ==
[[Datoteka: Stepan5.jpg|220px|mini|desno|[[Stjepan V., hrvatsko-ugarski kralj]] potvrdio je privilegije građana Petrinje iz [[1242.]] godine.]]
Status Petrinje kao slobodnog kraljevskog [[grad|grada]] gotovo je neprimjetan zadnjih [[godina]] vladanja [[Bela IV.|Bele IV.]] Izbor Petrinje za održavanje rasprave između topuske opatije i [[stanovništvo|žitelja]] Blinje tijekom [[1266.]] glede Vinodola na [[Kupa|Kupi]], kada slavonski [[ban]] Ronaldo donosi presudu u korist opatije Topusko,<ref> CD V., Zagreb, 1907., str. 405.-407. </ref> mogli bismo shvatiti kako se Petrinji još uvijek pridaje određeni značaj, što je i primjeren [[Slobodni kraljevski grad|slobodnim kraljevskim gradovima]]. Smatra se da je možda [[smrt]] slavonskog hercega Bele ([[1269.]]), mlađeg kraljevog sina, utjecala na "otad najutjecajnijeg velikaša" Slavonije bana Henrika Gisingovca<ref> Nada Klaić, ''Koprivnica u srednjem vijeku'', [[Koprivnica]], 1987., str. 49 </ref> da prilikom mirenja građana Petrinje i biskupa ([[1270.]]) ne spominje Petrinji kao slobodni kraljevski grad, što , vjerojatno, potiče Petrinjce da od novog [[Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo|hrvatsko-ugarskog kralja]] [[Stjepan V., hrvatsko-ugarski kralj|Stjepana V.]] traže potvrdu privilegija iz 1240., odnosno 1242. godine. Stoga kralj Stjepan V. [[27. rujna]] [[1271.]] godine daje "svima" na znanje "da su naši gostoprimci iz Petrinje pred nas iznijeli privilegij gospodina Bele, slavnog kralja Ugarske, koji je jednom dan ustvari njihove slobode, s molbom, da ga se udostojimo potvrditi svojim privilegijom." Ovim aktom kralja Stjepana V. naznačeno je kako se privilegij iz 1241. potvrđuje od riječi do riječi, a protiv građana Petrinje ni u kom slučaju ne mogu se izvoditi strani svjedoci, nego se "poslovi" moraju zakonski obaviti zakletvom, kao što je to bio običaj i u drugih kraljevskih gostoprimaca..." što se mora poštivati. <ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom Srednjem vijeku'', Zagreb, 1976., str. 303 </ref> Iz ove kraljeve potvrde naslućuje se kako "[[Arpadovići]], bar Petrinju formalno ubrajaju građane Petrinje među svoje neposredne podanike..."<ref> CD VI, Zagreb, 1908., str. 100 </ref>, a Petrinju kao slobodni kraljevski grad. Kralja Stjepana V. već [[1272.]] nasljeđuje [[Ladislav IV. Napuljski, hrvatsko-ugarski kralj|Ladislav IV.]], umjesto kojega Hrvatskom vlada njegov mlađi brat Andrija. Oba ova vladara pod skrbništvom su majke Elizabete, pa uz nju stvarno Hrvatskom ([[Slavonija|Slavonijom]]) vlada ban [[Joakim Pektar]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47362 Joakim Pektar - Hrvatska opća enciklopedija]</ref> Petrinjci nastoje i dalje ostati dobri kraljevi saveznici, vjerojatno, pribojavajući se gubitka svojih povlastica. Tijekom [[1274.]] mole kralja Ladislava IV. Napuljskog potvrdu listine kralja Stjepana. Vladar molbu Petrinjaca prihvaća i potvrđuje im već dane privilegije budući da "pravni red i snaga jednakosti traže da se vladar povede za pravednim željama molbenika...samo da to što traže nije u suprotnosti s jednakošću i ne dolazi u [[suprotnost]] s tuđim pravom. Listinu kralja Stjepana IV. potrvđujem od riječi do riječi znakom...svog...dvostrukog pečata."<ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvatsa u razvijenom Srednjem vijeku, Zagreb 1976., str. 304.-305. </ref>

== Gospodari Petrinje od smrti Bele IV. (1272.) do vladanja kraljeva iz kuće Anžuvinaca 1301. ==
[[Slika:III Andras Thuroczy.jpg|200px|mini|desno|Smrću [[Andrija III. Mlečanin|kralja Andrije III. Mlečanina]] [[1300.]] u Hrvatskoj prestaje vlast Arpadovića, a dolazi do snažnog uspona velikaških obitelji [[Šubići|Šubića]], [[Gisingovci|Gisingovaca]], [[Babonići|Babonića]], zbog kojih su se Petrinjci uzalud pozivali na svoje kraljevske privilegije. ]]
U vrijeme kralja "dječaka" Ladislava IV., sve su očitije negativne posljedice Beline vladavine ([[1235.]] - [[1270.]]) i njegova sustava "trajne vlasti najvažnijih državnih dostojanstvenika" kada umjesto [[kralj]]a i njegove majke vanjsku politiku vode velikaši. Stranačke napetosti i razmirice stalno su prisutne, a napuljski kralj Karlo II. poziva sve velikaše i dostojanstvenike u Ugarskoj na vjernost njegovu zetu kralju Ladislavu. Budući da je sve očitije [[anarhija|bezvlašće]], Ladislav čini vrlo malo ili gotovo ništa pa mu cjelokupno stanje sve više izmiče kontroli.<ref> [[Ferdo Šišić|Šišić, Ferdo]], ''Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskog naroda'', prvi dio, str. 204. </ref> Posebno kada moćna slavonska velikaška [[obitelj]] Gisingovci dovode za slavonskog vojvodu vladareva protivnika [[Andrija III. Mlečanin|Andriju III. Mlečanina]]. Uskoro dolazi do ubojstva Ladislava [[1290.]] godine. S njegovim nasljednikom, kraljem Andrijom koji je vladao do [[1300.]] godine, prestaje u Hrvatskoj vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva iz kuće Arpadovića.<ref> Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., prvi dio, str. 205.-206.</ref> U vremenima nestabilnih kraljeva i snažnog uspona velikaških obitelji [[Šubići|Šubića]], [[Gisingovci|Gisingovaca]], [[Babonići|Babonića]] i dr. Petrinjci se uzalud pozivaju na svoje kraljevske privilegije. Poznato je da je Petrinja još u vrijeme kralja Ladislava, usprkos njegovoj potvrdi petrinjskih kraljevskih privilegija iz 1274., prelazi iz herceških ruku pod vlast slavonskih velikaša i najvjerojatnije od [[1362.]] godine gubi poseban položaj koji je do tada imala. Do [[1278.]] grad je bio u posjedu obitelji Gisingovaca, točnije Ivana, brata slavonskog bana Henrika. Uspostavom mira između zavađenih obitelji Gisingovaca i Babonića, Petrinja pripada Babonićima, kasnije prozvanih Blagajskim:<ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom Srednjem vijeku'', Zagreb, str. 347 </ref>

{{citat|Godine [[1278.]], dana [[20. travnja]], u Dubici su [[knez]]ovi [[Babonići]] Stjepan ban, sin župana Stjepana od Vodice, brat njegov Radoslav, pak Nikola sin Babonegov, Vuk i Vučeta sinovi Jelenka, te drugovi ovih sinovi Arnoldovi, Gardov, Irso i Grubiša sinovi Stjepana Lapačkoga sa braćom Ivanom, Nikolom banom i Henrikom Güssingovcima, međusobni mir, uzajamnu pomoć i savez u svrhu obrane od njihovih protivnika. Ovim su ugovorom dobili knezovi Babonići od Güssingovaca županije Pesetsku (Pezeth Krupa), Goričku (Guerce), Gaj, Drežnik (Dressnuk) i Novigrad (Novum castrum) te mjesto (villa) Petrinju.}}

Ovaj je ugovor zacijelo uslijedio po nagovoru kapetana Karla napuljskoga, a privolom hercega Andrije.<ref> Nada Klaić, ''Povijest Hrvata u razvijenom Srednjem vijeku'', str. 348-349 </ref> Rod Babonića, koji je već otprije bio imućan i jak, ovim ugovorom vrlo je ojačao i gotovo mu nije bilo premca u Hrvatskoj.<ref> Emilij Laszowski, ''Drežnik'', Zagreb, 1914., str. 5-6 </ref> Babonići, moćna hrvatska velikaška obitelj, nakon mira s Gisingovcima, nastoje proširiti svoje posjede između [[Gvozd]]a i [[Sava|Save]].<ref> CD VI., Zagreb, 1908., str. 240-242 </ref> Međutim, ban Stjepan i brat mu Radoslav, koji se od [[1288.]] također naziva "banom čitave Slavonije", dolaze u sukob;prvi podržava veze s budimskim, a drugi s napuljskim dvorom. Stoga, vjerojatno i proizlazi naklonost prema Radoslavu koju pokazuje kralj [[Andrija III. Mlečanin]] ([[1290.]] - [[1300.]]), pa mu tijekom [[1293.]] uz [[Vrbas]], Glaž, Vinodol na Kupi, Želin, [[Okić grad|Okić]], Podgorje i [[Samobor]] daruje i Petrinju.<ref> ''Povijest Zagreba'', Zagreb, [[1982.]], 1, str. 277 </ref> Zagrebački biskupi nastoje ponovno vratiti svoj nekadašnji utjecaj na posjede oko Petrinje i na samu Petrinju. Zauzimanjem kralja Karla Roberta, [[pismo]]m pisanim u Višegradu [[16. srpnja]] [[1326.]]<ref> CD VII, Zagreb, 1909., str. 151-152 </ref> nezakonito stečene posjede, Hrastovicu i Vinodol, Ivan Babonić otpušta [[Zagrebačka biskupija|zagrebačkom biskupu]] i [[Kaptol]]u. Po svemu sudeći iste godine zagrebački biskup Ladislav II. de Kobol ulazi u posjed Petrinje i cijele petrinjeske gospoštije, zajedno s [[Plemstvo|vlastelinstvo]]m Gradec, ali zakratko, jer uskoro ponovno prelaze u vlasništvo Babonića.<ref> Ljudevit Mikoč, ''Osnutak i razvitak Petrinje'', Izvješće o kralj. maloj realci u Petrinji za školsku godinu 1886./7., Petrinja, [[1887.]], str. 5-7 </ref>

== Petrinja u posjedu velikaških obitelji do konačne predaje zagrebačkom Kaptolu 1480. godine ==
Tijekom većine [[14. stoljeće|14. stoljeća]] Petrinja i petrinjski kraj nalazio se u posjedu velikaške obitelji Babonić, koja je te posjede svakako nastojala zadržati, i time otkloniti želju zagrebačkog biskupa, Kaptola i nekih drugih velikaških boitelji za posjedovanjem Petrinje. Vladari iz kuće Anžuvinaca vrlo dobro su znali za petrinjske privilegije, stoga su razmišljali o ponovnoj potvrdki njezinih povlastica i podizanju Petrinje na položaj što su ga imaju ostali slobodni kraljevski gradovi. To se naslućivalo već iz isprave kralja Karla Roberta ([[1301.]] - [[1342.]]) od [[17. lipnja]] [[1333.]] kada se, prigodom potvrde Beline povelje ([[1242.]]) gradu Samoboru, prvo prisjeća Kolomanovih povlastica danih "građanima naših slobodnih mjesta Petrinje..." ([[Latinski jezik|lat.]] ''liberalum villarum nostrarum Petrina, videlice Jastrabraczka...'').<ref> CD X, Zagreb, [[1912.]] str. 105.</ref> Zanimanje zagrebačkog Kaptola za Petrinju nije prestajalo. Naslućuje se to i kod kaptolskog prijepisa povlastica potvrđenih od kralja Ladislava [[1274.]] godine, usprkos tome što Kaptol u uvodu prijepisa naglašava kako utvrđivanjem godišnjih obaveza što ih Petrinjci Kaptolu trebaju davati njihov privilegij nije zakinut, već je "od riječi do riječi proveden...", i kaptolskim [[pečat]]om potvrđen "na osmi svečani rođendan blaženog Ivana Krstitelja godine Gospodnje [[1341.]]"<ref> CD X, Zagreb, 1912., str. 629.</ref>

== Agrarni odnosi na području Stare Petrinje u prvoj polovini 16. st. ==
U drugoj polovici [[15. stoljeće|15.]] i na početku [[16. stoljeće|16. stoljeća]] gotovo svako veće vlastelinstvo imalo je svoje gradsko naselje - trgovište (lat. ''oppidium''). Gradska su naselja, pa i Stara Petrinja u 15. stoljeću bila sastavni dio strukture vlastelinstva.<ref> Ljudevit Mikoč, Osnutak i razvitak Petrinje, 1886./87., Petrinja, str. 7 </ref>

== Izvori ==
<div style="height: 220px; overflow: auto; padding: 3px; border:1px solid #AAAAAA; reflist4" >
{{izvori}}
</div>

[[Kategorija:Petrinja]]
[[Kategorija:Hrvatska povijest]]

Srednjovjekovna Petrinja - Povijest promjena

WikiSysop: Zamjena teksta - '' u ''

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica