WikiSysop: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Ugarski i hrvatski kralj [[Bela IV. (1235. – 1270.)]] '''Splitsko-trogirski ratovi''', n...«.

2023-07-18T11:13:01Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »250px|desno|mini|Ugarski i hrvatski kralj [[Bela IV. (1235. – 1270.)]] '''Splitsko-trogirski ratovi''', n...«.

Nova stranica

[[Slika:Béla IV (Chronica Hungarorum).jpg|250px|desno|mini|Ugarski i hrvatski kralj [[Bela IV.]] (1235. – 1270.)]]
'''Splitsko-trogirski ratovi''', niz sukoba [[srednji vijek|srednjovjekovnih]] [[komuna]] [[Split]]a i [[Trogir]]a koji su se odvili u sredinom [[13. stoljeće|13. stoljeća]], nakon [[mongolski pohod na Europu|mongolske invazije]] na [[Kraljevina Ugarska|Kraljevinu Ugarsku]] i [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju]]. U pozadini sukoba bio je teritorijalni spor između Splita i Trogira, čija je eskalacija nastupila po dolasku [[hrvatski vladari|ugarsko i hrvatskog kralja]] [[Bela IV.|Bele IV.]] (1235. – 1270.) u [[Dalmacija|Dalmaciju]], kamo je stigao bježeći pred [[Mongoli|Mongolima]].

== Pozadina prvog sukoba Splita i Trogira ==

Godine [[1241.]] kralj [[Bela IV.]] povukao se s obitelji, dvorom i vojskom prema Hrvatskoj, strahujući od prodora mongolskih osvajača koji su ga slijedili. Iz [[Zagreb]]a je krenuo prema [[Jadransko more|jadranskoj obali]]. Ženu i djecu je poslao na sigurno u Split, ali su na nagovor takmaca uzeli [[kliška tvrđava|utvrdu Klis]] kao svoje utočište.<ref>Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 125.-126.</ref> Po kraljevu dolasku u Split, izbio je sukob između Bele IV. i Splićana, jer je kralj bio nezadovoljan brzinom gradnje broda kojeg je tražio te je kralj u srdžbi napustio Split i zaputio se prema Trogiru, odakle je prešao na otok [[Čiovo]].<ref>[https://hrvatski-vojnik.hr/splitsko-trogirski-sukobi-u-xiii-stoljecu/ Splitsko-trogirski sukobi u XIII. stoljeću – Hrvatski vojnik]</ref>

Mongolski vojskovođa [[Kadan]] je početkom [[ožujak|ožujka]] došao pred [[Klis]] i započeo opsadu grada. Kada su Mogoli shvatili da kralj Bela IV. nije u utvrdi okrenuli su vojsku prema Splitu i Trogiru. Budući da nisu mogli zarobiti kralja koji se krio na brodovima na moru, mongolska vojska se povukla preko [[Bosna|Bosne]], [[Srbija|Srbije]] i [[Bugarska|Bugarske]] prema [[Dunav]]u, a kralj Bela IV. se vratio u Ugarsku, dok je kraljica [[Marija Laskarina|Marija]] ostala još neko vrijeme u Klisu, gdje su joj za vrijeme opsade umrle dvije male kćeri, Katarina i Margarita, koje su potom prenesene u Split i bile pokopane u [[Splitska katedrala|Splitskoj katedrali]].<ref>Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 126.-127.</ref>

Srdit na Split koji je podbacio u pomoći kralju, Bela IV. je izdao niz privilegija Trogiru i Braču, kojeg je oduzeo Splićanima, ali nije potvrdio privilegije Splitu, kako bi kaznio Splićane. Sukob između Splita i Trogira imao je za okidač sporne teritorije koje je ugarski i hrvatski kralj [[Gejza II.]] potvrdio [[1151.]] godine Trogiranima, dok su Splićani krivotvorenom ispravom kralja [[Koloman]]a pokušavali dokazati da je taj prostor kojem je pripadala i vila [[Ostrog (Kaštel Lukšić)|Ostrog]] zapravo njihova svojima. Problematiku je produbio [[hrvatski herceg|herceg]] Andrija koji je [[1200.]] godine teritorij Sv. Vitala potvrdio Trogiru, a [[1207.]] godine to isto područje, koje je uključivalo selo Ostrog, potvrdio [[Dodatak:Popis splitskih biskupa i nadbiskupa|splitskom nadbiskupu]] [[Bernard iz Perugie|Bernardu I.]] (1196. – 1217.). Kasnije je Andrija opet sve zemljište potvrdio Trogiranima, da bi kralj Bela IV. privilegijem [[18. ožujka]] [[1242.]] godine potvrdio ispravu kralja [[Andrija II.|Andrije II.]] (1205. – 1235.) Trogiranima.<ref>Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 132.-133.</ref>

== Prvi splitsko-trogirski rat (1243.) ==

Nezadovoljni kraljevim odlukama i predajom spornog zemljišta Trogiranima, splitski potestat [[Bernard iz Trsta]] (1243. – 1244.) poveo je skupinu naoružanih ljudi prema Trogira te je zarobio 50 Trogirana i odveo ih u Split, gdje ih je bacio u tamnicu. Kako ne bi izbio veći sukob, u riješenje se uključio [[franjevci|fra]] Girardo iz Mutine, čijim je posredovanjem došlo do pregovora i sporazuma između Splita i Trogira [[11. rujna]] [[1243.]] godine, po kojemu je selo Ostrog pripalo splitskom nadbiskupu, dok su teritoriji Sv. Vitala i [[Bijaći|Bijaća]] ostali pod vlašću Trogira.

Riješenjem spora nisu bili zadovoljni ni Splićani, ni Trogirani, ali su Splićani ipak pustili sve trogirske zarobljenike i prihvatili uvjete mira. Međutim, Trogirani nisu željeli prepustiti Splićanima Ostrog pa su zatražili od kralja Bele IV. da poništi sporazum iz 1243. godine. On je to učinio i potvrdio raniji privilegij Trogiranima iz 1242. godine.<ref>Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 133.</ref>

== Drugi splitsko-trogirski rat (1243.) ==

Splitski potestat Bernard nije želio prihvatiti takvo riješenje pa je počeo spremati vojsku i graditi bojne sprave za rat protiv Trogira. Na to su Trogirani ponudili Splićanima nagodbu i sklapanje mira, ali Splićani su odbili ponudu i krenuli s brodovima prema Trogiru. Kada su se akvatoriju između Splita i Trogira susrelo splitko i trogirsko brodovlje, Trogirani su uvidjeli da je njihovo brodovlje slabije pa su se povukli prema Trogiru. Pred Trogirom se zametnula pomorska bitka koja je trajala do noći kada su se Splićani povukli prema Splitu, a Trogirani su proslavili pobjedu i zarobljavanje gotovo 40 Splićana.<ref>Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 134.</ref>

Nakon pobijede, Trogirani su udružili snage s nekim hrvatskim velikašima te su stali napadati i pljačkati splitski teritorij. Ovoga puta su Splićani zatražili mir, ali su ga Trogirani odbili. Nakon toga, Splićani su za svog gradskog kneza izabrali [[Banovina Bosna|bosanskog bana]] [[Matej Ninoslav|Ninoslava]], koji je došao s jakom vojskom, udružio je sa splitskim odredima i potom napao i pljačkao trogirsko polje. U međuvremenu je kliški knez Butko Julijanov pomagao Trogiranima, zbog čega je Matej Ninoslav provodio vojne operacije ne samo protiv Trogira, već i protiv Klisa. Budući da nije uspio u naumu, povukao se s većinom svoje vojske natrag u Bosnu, a grad je ostavio pod upravom šurjaka Rikarda i jednog svog sina s jednom četom konjanika.

Kako bi što više ojačali svoju stranu, Splićani su našli i druge saveznike, poput [[Humska zemlja|humskog kneza]] Andrije, Brativoja, Vukšana i [[Poljica|Poljičane]], dok su Trogirane za saveznike odabrali hrvatskog kneza [[Stjepko II. Šubić Bribirski|Stjepka Bribirskog]], [[Nelipac II. Nelipčić|Nelipca II. Nelipčića]] te Danijela, Kristofora i Krajnika.

Sukob se zaoštrio, a Trogirani nisu željeli pristati na mir očekujući pomoć kralja Bele IV. za kojeg su znali da nije prijateljski raspoložen prema Splićanima. Kralj im je poslao u pomoć slavonskog bana Dionizija, biskupa Bartolomeja i kneza Mihajla sa zadaćom da kazne Splićane. Istovremeno, kralj Bela je poslao drugu vojsku protiv bosanskog bana Ninoslava koji je pomagao Splićanima u sukobu. U međuvremenu su Splićani poslali svoju delegaciju na kraljev dvor i zatražili mir. Kralj Bela IV. im je savjetovao da za nadbiskupa izaberu [[čazma]]nskog [[prepošt]]a [[Hugrin]]a, ali nije želio odustati od kažnjavanja Splita. Kada je ban Dionizije došao na jug, utaborio se u [[Solin]]u s velikom vojskom. Splićani su poslali izazlanstvo na pregovore s banom, ali Dionizije je zahtjevao taoce i veliku novčanu otkupninu. To je razljutilo Splićane koji se nisu htjeli odreći svoje autonomije i privilegija pa su se odlučili na borbu.

Dana [[12. srpnja]] [[1243.]] godine, Dionizije je s vojskom potppomognutom trogirskim četama napao Split, ali su Splićani pružili jak otpor. Unatoč tome, neprijateljska vojska je opustošila i spalila gradska predgrađa, zbog čega su Splićani zatražili sklapanje mira, što je Dionizije odbio. Ipak, sutradan su se Splićani povukli iza gradskih bedema te je Dionizije uvidio da neće lako osvojiti grad, zbog čega je pristao na pregovore o miru. Mir je sklopljen [[19. srpnja]] 1243. godine i bio je veoma težak za Splićane. Izgubili su pravo biranja stranca za kneza, morali su priznati Trogiranima pravo na Ostrog i odreći se svih privatnih posjeda na trogirskoj strani te su morali platiti 600 maraka srebra u kraljevu blagajnu i dati šest mladih plemića za taoce kao garanciju provedbe mirovnog sporazuma. Istodobno, Trogirani su se odrekli svih svojih posjeda na splitskoj strani.<ref>Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 135.-136.</ref>

== Treći splitsko-trogirski rat (1277.) ==

== Bilješke ==
{{izvori}}

== Literatura ==

* ''Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Škuna, Split, 2005.'' {{ISBN|953-97861-7-7}}

== Vanjske poveznice ==

* [https://hrvatski-vojnik.hr/splitsko-trogirski-sukobi-u-xiii-stoljecu/ Splitsko-trogirski sukobi u XIII. stoljeću – Hrvatski vojnik]

[[Kategorija:Povijest Splita]]
[[Kategorija:Povijest Trogira]]
[[Kategorija:Hrvatski srednjovjekovni ratovi]]
[[Kategorija:Povijest Hrvatske (1102. – 1527.)]]
[[Kategorija:Povijest Dalmacije]]

Splitsko-trogirski ratovi - Povijest promjena

WikiSysop: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Ugarski i hrvatski kralj [[Bela IV. (1235. – 1270.)]] '''Splitsko-trogirski ratovi''', n...«.