WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-25T04:57:21Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{slično|sekularizmu kao društvenoj promjeni, sekularizaciji|sekularne pojave, događaje i jednadžbe|sekularno}}
[[Datoteka:Holyoake2.JPG|mini|200px|George Jacob Holyoake, autor pojma "sekularizam"]]
'''Sekularizam''' (od latinske riječi ''saeculum'', koja ukazuje na sve ono što ne pripada [[Religija|Religiji]]) je vjerovanje, ideja da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti.<ref>[http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=dlZjXRM%3D&keyword=sekularizam hjp.znanje.hr], pristupljeno 13. siječnja 2019.</ref> Pojam 'sekularna kultura' shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Sekularizacijom [[Država|država]] jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

== Kratka povijest odnosa vjere i države ==

Od početka države i pisma do 18. stoljeća postojala su dva ključna odnosa, uzrokovana djelomično time što je do pojave prosvjetiteljstva povezanost čovjeka i vjere shvaćana kao prirodna istina, prvi, između Crkve i države postojala je tijesna veza,<ref>''Politolog i sociolog Franz-Xaver Kaufmann za polazište uzima povijest pojma religije koji je relevantan postao tek u 18. stoljeću. Prethodna fraza "religio naturalis" izražavala je stajalište da je svaki čovjek po prirodi religiozno biće.'', Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", [[Nova prisutnost]], br. 12, 2014., str. 7</ref> te drugi, monarh je bio apsolutni vlastodržac, iako su se društveni odnosi od [[Državno uređenje Asirije|Asirije]] do Europe 18. stoljeća znatno promijenili, feudalno društvo je slijedilo robovlasništvo, ali samo stoljeće starija izreka "'''država, to sam ja'''", pripisana [[Luj XIV., kralj Francuske|Luju XIV.]], jasno govori o svjetonazoru gdje je monarh centar države odnosno vlasti.

=== Oduzimanje imovine, zabrane ===
[[Sekularizacija]], u smislu oduzimanja crkvene imovine od strane svjetovne vlasti<ref name='sekularizacijaHR'>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55246 www.enciklopedija.hr], pristupljeno 13. siječnja 2019.</ref> provedena je u Francuskoj za [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] [[1789.]] oduzimanjem svih crkvenih dobara, u drugim europskim državama, Italiji, Portugalu, Španjolskoj provedena je djelomično u 19. i 20. stoljeću zabranom nekih vjerskih kongregacija i samostana.<ref name='sekularizacijaHR' />

=== Religija i moderna država ===

Postulati modernih, demokratskih država su:
* religiozna neutralnost države,
* sloboda ispovjedanja vjere, odnosno "''individualni odabir državljana na području svjetonazora.''"<ref>Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 8</ref>

Iako su komunistički prvaci priželjkivali i naviještali izumiranje vjere, ponavljanjem [[Karl Marx|Marxova]] izraza "vjera je opijum za narod", najave nekih sociologa i filozofa nisu se ostvarile.<ref>''Navedeno ipak nije prouzrokovalo izumiranje religije, kao što su najavljivali neki sociolozi i filozofi, već je njene tragove moguće zamijetiti na različitim razinama. Sociološki gledano, religija nije izumrla već je svoje pojavne oblike preoblikovala unutar sekularnog svijeta.'', Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 9</ref>

Štoviše, moderni protestantizam i moderno pravoslavlje naziru se tijesno uz državu tamo gdje egzistiraju.<ref>''protestantizam je uz pomoć prosvjetiteljstva očuvao srednjovjekovni model povezanosti vjerske i političke vlasti. Dobar su primjer za to Engleska i neke skandinavske države. Sličnu povezanost možemo vidjeti i u pravoslavnom svijetu, gdje također dolazi do tijesnog suživota države i Pravoslavne crkve, odnosno u nekim državama možemo govoriti o državnoj crkvi.'', Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 10</ref>

Pravno i funkcionalno, u Europi se razlikuju dva bitno različita odnosa odvojenosti Crkve i države:

* Provođenje sekularizacije koja zahvaća sve sfere, javne i kulturne, primjer takvih država su [[Francuska]] i [[Nizozemska]].
* Liberalniji odnos, gdje pojedine države, poput [[Austrija]], [[Njemačka]], [[Italija]], itd. ne šire sekularizaciju na područje javnosti i kulture.<ref>''u suvremenoj Europi: s jedne strane razdvajanje Crkve i države koja sekularizaciju širi i na sferu javnosti (Francuska i Nizozemska) te, s druge strane, povezanosti države i Crkve posebnim ugovornim prijenosom nekih javnopravnih nadležnosti na crkve, odnosno vjerske zajednice (Austrija, Njemačka, Italija, Španjolska itd.). U tim je državama razina javnosti jasno odvojena od države, a država sekularizaciju ne širi u sferu javnosti na razini kulture. Danas se oba modela različito kombiniraju i sastavni su dio europske pravne prakse koja osigurava pravno jamstvo ostvarivanja slobode vjeroispovijesti kao jedne od temeljnih ljudskih prava. Tako se govori o sustavu »pluralnog uključivanja vjera i svjetonazora«.'', Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 11</ref><ref>[https://www.vecernji.hr/vijesti/miklenic-je-u-pravu-da-hrvatska-po-ustavu-nije-sekularna-drzava-1190859 www.vecernji.hr], Frane Staničić, ''"U svijetu postoje tri modela, prvi je model jedinstva Crkve i države pa postoji državna crkva kao u V. Britaniji, Danskoj... Drugi je kooperacijski model, prevladavajući u Europi, u koji spadamo i mi te Italija, Njemačka, Španjolska... Treći je model stroge odvojenosti Crkve od države koji praktički vrijedi samo u Francuskoj, u kojoj vjeronauk nije u školama jer je ona apsolutno sekularna država."'', objavljeno 27. kolovoza 2017., pristupljeno 13. siječnja 2019.</ref>

=== Religija i postsocijalističke države ===

Suprotno ustavima modernih država i samome Ustavu EU, u bivšim komunističkim državama javljaju se ideologije i političke prakse koje demokraciju i slobodu vjere ne razumiju, nego je tumače na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma:

{{citat|Ukoliko se sekularizacija političkim utjecajem pretvara u sekularizam, koji planski i sustavno izgurava religiozno iz javnog života, a na njegovo mjesto u staroj marksističkoj maniri uvodi kvazireligiozne prakse ili čak te prakse ustaljuje kao politički podupirane rituale, suočavamo se s procesima koji nisu demokratski i koji ne pridonose pluralnom, slobodnom i kreativnom građanskom društvu, u kojeg uvrštavamo i crkve i vjerske zajednice. Europska unija u svom ustavu postavlja okvir stalnog, otvorenog i javnog dijaloga, koji se mora odvijati između svjetovnih vlasti i predstavnika vjerskih zajednica. Neke ideologije i političke prakse u bivšim komunističkim državama navedene pojmove još uvijek ne razumiju na europski način, već na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma. To je za nove države bivše Jugoslavije skoro zajedničko iskustvo i zajednički problem.|Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", 2014.}}

''Ono društvo koje isključuje vjeru iz kulture nije na pravi način „sekularno“, niti ono društvo kojem država nameće ateizam može biti slobodno i demokratsko.''<ref>[[Iain Benson|Iain T. Benson]], izvornik [https://www.catholiceducation.org/en/culture/catholic-contributions/secular-confusions.html "Secular Confusions"], prosinac 2000.; hrvatski prijevod Juraj Lokmer [https://narod.hr/kultura/sekularizam-sekularnost-i-odnos-crkve-i-drzave-izvrsna-rasclamba-iz-pera-poznatog-profesora-prava-i-filozofa "Sekularizam, sekularnost i odnos Crkve i države – izvrsna raščlamba iz pera poznatog profesora prava i filozofa"], objavljeno 15. kolovoza 2018., pristupljeno 13. siječnja 2019.</ref>

== Sekularizam i islamske države ==

Islam je u Europu organizirano, kao država prodro za vrijeme Osmanskog carstva do [[BiH|Bosne i Hercegovine]], gdje se može iščitati praktično isti stav kao i u ostatku Europe:<ref>Filip Mursel Begović, [https://www.preporod.com/index.php/sve-vijesti/drustvo/teme/item/2979-o-sekularnim-muslimanima "O sekularnim muslimanima"], objavljeno 18. studenoga 2015., pristupljeno 13. siječnja 2019.</ref>

{{citat|Najopasniji među njima (sekularistima) su intelektualci koji promišljaju svoj sekularizam i od njega rade životno uvjerenje ili znanost, da ne kažemo zasebnu religioznost. Oni običniji, svjesni su svojeg pada u sekularno, ali to i priznaju i neće poput nekih intelektualaca čitati Kur`an i hadise da bi im našli greške i rupe. Imamo, dakle, sekulariste posvađane s Bogom i one posvađane sa samim sobom.|Begović, 2015.}}

Ostatak islamskoga svijeta ne zadržava se na blagoj kritici sekularnog larpurlartizma, nego se uočavaju ''sveobuhvatni napori za ponovnu uspostavu islamskih zakona umjesto zapadnoga prava, povećana upotreba vjerskog izražavanja i simbolike, socijalno karitativno djelovanje, širenje islamske naobrazbe odnosno islamizacija školskog programa, povećano sudjelovanje u vjerskim obredima, dominantno mjesto islamskih skupina u oporbama sekularnim vladama u muslimanskim društvima te sve širi napori da se razvije međunarodna solidarnost među islamskim državama i društvima.''.<ref>Adrijan Marković, "SOCIJETALNE DIMENZIJE ISLAMSKOG FUNDAMENTALIZMA U OKVIRU ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA", Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2014., str. 3</ref>

Turski predsjednik [[Recep Tayyip Erdoğan|Erdogan]] 2011. godine je rekao:
{{citat|Turska ima sekularni Ustav prema kojem je država jednako distancirana od svih religija, dok sekularizam zasigurno ne znači ateizam. Moja je preporuka usvajanje sekularnog Ustava i u Egiptu.|Recep Tayyip Erdogan za državne posjete Egiptu 2011. godine}}

Iako Erdogan spominje sekularizam, jasno kaže da njegov sekularizam ne znači ateizam. Dodatno, predsjednik turskog parlamenta Ismail Kahraman pozvao je na izradu vjerskoga ustava.<ref>''Iako je šef Komisije za izradu Ustava u Turskoj Mustafa Centob najavio je da će nacrt novog Ustava zadržati načelo sekularizma, jasno je da je poziv Kahramana na izradu vjerskog Ustava bio izraz ideološke borbe u kontekstu duge historijske konfrontacije. Ovakav poziv nije bilo moguće uputiti prije nekoliko godina, jer bi takva izjava bila dovoljna da osoba završi u zatvoru, ako ne osuđena i na smrt. Možda iznošenje ovakvih prijedloga danas dolazi kao povik koji silazi sa usana većine Turaka, a kojim se želi poručiti da Turskoj više nije potreban sekularni sistem u onoj mjeri koliko joj je potreban Ustav u skladu sa turskim identitetom koji predstavlja mješavinu islama i osmanskog perioda. Turska sada definitivno vidi svoju snagu u posebnom modelu vlasti, a ne u slijeđenju Evropske unije.'', [http://balkans.aljazeera.net/vijesti/povratak-sukoba-sekularizma-i-religije-u-turskoj "Povratak sukoba sekularizma i religije u Turskoj"], objavljeno 10. svibnja 2016., pristupljeno 13. siječnja 2019.</ref>

Na granici islama i kršćanstva postoji blaga kritika sekularizma, no kako se ide na jug i istok, ta kritika se pretvara u društvene promjene, od izvjesne mogućnosti da Turska ne bude onoliko sekularna koliko je to bila u zadnjih sto godina, i na koncu - ekstremizam [[ISIL]]-a i terorističkih incidenata poput slučaja [[Charlie Hebdo|Charlija Hebdoa]] 2015. godine.

==Povezani članci==

* [[Agnosticizam]]
* [[Ateizam]]
* [[Antiteizam]]
* [[Teokracija]]

== Izvori ==

{{izvori}}

{{ireligija}}
[[Kategorija:Političke ideologije]]
[[Kategorija:Politika]]

Sekularizam - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica