Sarajevski pogrom Srba 1914. - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige)

2022-01-02T20:50:02Z

Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige)

←Starija inačica		Inačica od 2. siječanj 2022. u 20:50
Redak 2:		Redak 2:
	'''Sarajevski progon Srba 1914.''' bio je progon nad stanovnicima [[Sarajevo\|Sarajeva]] srpske nacionalnosti, koji je bio jedan od progona nad [[Srbi]]ma organiziranih u [[Austro-Ugarska\|austrougarskim]] provincijama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj povodom [[Sarajevski atentat\|Sarajevskog atentata]] 1914.<ref>Christopher Bennett (1995). Yugoslavia's Bloody Collapse: Causes, Course and Consequences. C. Hurst & Co. Publishers. str. 31. {{ISBN\|978-1-85065-228-1}}.</ref>		'''Sarajevski progon Srba 1914.''' bio je progon nad stanovnicima [[Sarajevo\|Sarajeva]] srpske nacionalnosti, koji je bio jedan od progona nad [[Srbi]]ma organiziranih u [[Austro-Ugarska\|austrougarskim]] provincijama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj povodom [[Sarajevski atentat\|Sarajevskog atentata]] 1914.<ref>Christopher Bennett (1995). Yugoslavia's Bloody Collapse: Causes, Course and Consequences. C. Hurst & Co. Publishers. str. 31. {{ISBN\|978-1-85065-228-1}}.</ref>

	[[1878.]] godine je u Bosni i Hercegovni bilo 42,8 % (1.159.015) pravoslavaca, koji su se smatrali [[Srbi]]ma, 38,7 % muslimana i 18,1 % katolika. Austrougarska politika je podsticala iseljavanje muslimana i pravoslavaca, a doseljavala je strance, katolike. Kolonisti su bili uglavnom seljaci iz Bavarske, ali i činovnici i industrijski radnici, a pravi broj su vlasti krile umanjujući ga na 30.000, dok je pravi broj bio oko 200.000. Prva kolonija je bila kod [[Banja Luka\|Banja Luke]] ''Windhorst'', a u podrinju ''Franz Josefs - feld'' kod Bijeljine. Do [[1904.]] stvorene su 24 ovakve kolonije, a cilj ih je bio rasporediti uglavnom uz rijeku Drinu. Po umanjenom statističkom broju stranca je [[1910.]] godine 6,04% (114.591), jer se nisu računali potomci ranije doseljenih kolonista. Austrougarska je slijedila politiku katoličkog ideologa [[Cesare Balbo]]a, koji je [[1844.]] godine razvio teoriju da se Rusiji i pravoslavlju mora spriječiti prodor na topla mora i to jačanjem Poljske i Austrije. [[Gyula Andrássy]] je [[1872.]] preko austrougarskog konzula u Sarajevu savjetovao turske vlasti da uz rijeku Drinu podižu katolička i muslimanska sela, kako bi se prekinuo srpski etnički kontinuitet. Istu politiku je nastavio [[Benjamin Kallay]], koji je [[1893.]] tvrdio da srpsko stanovništvo treba prošarati drugim elementima. Vlast je gušila srpski nacionalni pokret i pokušala stvoriti bosansku naciju. Pošto je taj pokušaj stvaranja bošnjačke nacije propao, vlast je pribjegla širenju vjerske netrpeljivosti. Hrvatski nacionalizam su suprostavili srpskom, što je urodilo plodom. Vlada je uspjela odvojiti i muslimane od Srba i vezati ih za Hrvate. Dr Jozo Sunarić, predsjednik Hrvatske narodne zajenice je konstatirao: ''Skršili smo Srbe!'' Hrvatsko-muslianski pakt je potpisan 31. ožujka 1911. Takva austrougarska politika huškanja jednih protiv drugih u pravcu svojih političkih interesa je brzo dala svoje krvave plodove.<ref>{{~~Cite book~~\|last=Мастиловић\|first=Драга\|authorlink= \|title=Затирање Срба у Босни и Херцеговини у 20 вијеку\|year=2017.\|url= \|publisher=Спско-руски мост\|pages=11.-14.\|location=Београд\|id= }}</ref>		[[1878.]] godine je u Bosni i Hercegovni bilo 42,8 % (1.159.015) pravoslavaca, koji su se smatrali [[Srbi]]ma, 38,7 % muslimana i 18,1 % katolika. Austrougarska politika je podsticala iseljavanje muslimana i pravoslavaca, a doseljavala je strance, katolike. Kolonisti su bili uglavnom seljaci iz Bavarske, ali i činovnici i industrijski radnici, a pravi broj su vlasti krile umanjujući ga na 30.000, dok je pravi broj bio oko 200.000. Prva kolonija je bila kod [[Banja Luka\|Banja Luke]] ''Windhorst'', a u podrinju ''Franz Josefs - feld'' kod Bijeljine. Do [[1904.]] stvorene su 24 ovakve kolonije, a cilj ih je bio rasporediti uglavnom uz rijeku Drinu. Po umanjenom statističkom broju stranca je [[1910.]] godine 6,04% (114.591), jer se nisu računali potomci ranije doseljenih kolonista. Austrougarska je slijedila politiku katoličkog ideologa [[Cesare Balbo]]a, koji je [[1844.]] godine razvio teoriju da se Rusiji i pravoslavlju mora spriječiti prodor na topla mora i to jačanjem Poljske i Austrije. [[Gyula Andrássy]] je [[1872.]] preko austrougarskog konzula u Sarajevu savjetovao turske vlasti da uz rijeku Drinu podižu katolička i muslimanska sela, kako bi se prekinuo srpski etnički kontinuitet. Istu politiku je nastavio [[Benjamin Kallay]], koji je [[1893.]] tvrdio da srpsko stanovništvo treba prošarati drugim elementima. Vlast je gušila srpski nacionalni pokret i pokušala stvoriti bosansku naciju. Pošto je taj pokušaj stvaranja bošnjačke nacije propao, vlast je pribjegla širenju vjerske netrpeljivosti. Hrvatski nacionalizam su suprostavili srpskom, što je urodilo plodom. Vlada je uspjela odvojiti i muslimane od Srba i vezati ih za Hrvate. Dr Jozo Sunarić, predsjednik Hrvatske narodne zajenice je konstatirao: ''Skršili smo Srbe!'' Hrvatsko-muslianski pakt je potpisan 31. ožujka 1911. Takva austrougarska politika huškanja jednih protiv drugih u pravcu svojih političkih interesa je brzo dala svoje krvave plodove.<ref>{{Citiranje knjige\|last=Мастиловић\|first=Драга\|authorlink= \|title=Затирање Срба у Босни и Херцеговини у 20 вијеку\|year=2017.\|url= \|publisher=Спско-руски мост\|pages=11.-14.\|location=Београд\|id= }}</ref>

	Ubojstvo austrijskog nadvojvode [[Franz Ferdinand\|Franza Ferdinanda]] i njegove supruge [[Sofija Chotek\|Sofije]] izazvalo je nasilne antisrpske demonstracije [[Hrvat]]a i [[musliman]]a tijekom večeri [[28. lipnja]] [[1914.]] i većim dijelom sutrašnjeg dana. Ovo je dovelo do duboke međuetničke podijeljenosti. [[Ivo Andrić]] je ovaj događaj opisao kao "sarajevsku mahnitost mržnje".<ref>Daniela Gioseffi (1993). On Prejudice: A Global Perspective. Anchor Books. str. 246. {{ISBN\|978-0-385-46938-8}}.</ref> Stanovnici Sarajeva usmjerili su svoj bijes prema poslovnim prostorima u vlasništvu znamenitijih Srba, Srpkoj Pravoslavnoj Crkvi, školama, Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, banci i uredništvu novina na srpskom jeziku "Srpska riječ". Tijekom nasilja dva Srbina su ubijena.<ref>https://books.google.hr/books?id=ACvJHam2_-oC&pg=PA123&dq=Sarajevo+Assassination+anti-serb&hl=en&ei=-8e9S-ShNpKqsAb5q_3eBQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&redir_esc=y#v=onepage&q=Sarajevo%20Assassination%20anti-serb&f=false</ref> U Sarajevu je, prema ruskom izvještaju, bilo uništeno više od tisuću kuća i poslovnih objekata.<ref>Milorad Ekmečić (1973). Ratni ciľjevi Srbije 1914. Srpska književna zadruga. str. 165.</ref> Čak je i konzervativni [[beč]]ki tisak sutradan izvjestio, da Sarajevo izgleda kao poprište progona.<ref>William Jannen (1996). Lions of July: Prelude to War, 1914. Presidio. str. 10. {{ISBN\|978-0-89141-569-5}}.</ref>		Ubojstvo austrijskog nadvojvode [[Franz Ferdinand\|Franza Ferdinanda]] i njegove supruge [[Sofija Chotek\|Sofije]] izazvalo je nasilne antisrpske demonstracije [[Hrvat]]a i [[musliman]]a tijekom večeri [[28. lipnja]] [[1914.]] i većim dijelom sutrašnjeg dana. Ovo je dovelo do duboke međuetničke podijeljenosti. [[Ivo Andrić]] je ovaj događaj opisao kao "sarajevsku mahnitost mržnje".<ref>Daniela Gioseffi (1993). On Prejudice: A Global Perspective. Anchor Books. str. 246. {{ISBN\|978-0-385-46938-8}}.</ref> Stanovnici Sarajeva usmjerili su svoj bijes prema poslovnim prostorima u vlasništvu znamenitijih Srba, Srpkoj Pravoslavnoj Crkvi, školama, Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, banci i uredništvu novina na srpskom jeziku "Srpska riječ". Tijekom nasilja dva Srbina su ubijena.<ref>https://books.google.hr/books?id=ACvJHam2_-oC&pg=PA123&dq=Sarajevo+Assassination+anti-serb&hl=en&ei=-8e9S-ShNpKqsAb5q_3eBQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&redir_esc=y#v=onepage&q=Sarajevo%20Assassination%20anti-serb&f=false</ref> U Sarajevu je, prema ruskom izvještaju, bilo uništeno više od tisuću kuća i poslovnih objekata.<ref>Milorad Ekmečić (1973). Ratni ciľjevi Srbije 1914. Srpska književna zadruga. str. 165.</ref> Čak je i konzervativni [[beč]]ki tisak sutradan izvjestio, da Sarajevo izgleda kao poprište progona.<ref>William Jannen (1996). Lions of July: Prelude to War, 1914. Presidio. str. 10. {{ISBN\|978-0-89141-569-5}}.</ref>
Redak 8:		Redak 8:
	U Austrougarskoj je uhićeno i protjerano oko 5,500 Srba, 460 je osuđeno na smrt, a austrougarske vlasti su u Bosni i Hercegovini oformile pretežno muslimansku specijalnu policiju (njem. Schutzkorps) koja je progonila Srbe.<ref>Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. 2. San Francisco: Stanford University Press. {{ISBN\|0-8047-3615-4}}.</ref> Iste noći antisrpski neredi organizirani su u brojnim drugim dijelovima Austrougarske, poput [[Zagreb]]a i [[Dubrovnik]]a.<ref>John Richard Schindler (1995). A hopeless struggle: the Austro-Hungarian army and total war, 1914-1918. McMaster University. str. 50.</ref>		U Austrougarskoj je uhićeno i protjerano oko 5,500 Srba, 460 je osuđeno na smrt, a austrougarske vlasti su u Bosni i Hercegovini oformile pretežno muslimansku specijalnu policiju (njem. Schutzkorps) koja je progonila Srbe.<ref>Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. 2. San Francisco: Stanford University Press. {{ISBN\|0-8047-3615-4}}.</ref> Iste noći antisrpski neredi organizirani su u brojnim drugim dijelovima Austrougarske, poput [[Zagreb]]a i [[Dubrovnik]]a.<ref>John Richard Schindler (1995). A hopeless struggle: the Austro-Hungarian army and total war, 1914-1918. McMaster University. str. 50.</ref>

	Skoro četini decenije okupatorske vlasti je raspirivana međuvjerska mržnja i tako je dočekan [[Prvi svjetski rat]]. Otuda su protusrpske demosntracije u Sarajevu počele već u večernjim satima istog dana kad je Princip izvršio atentat na Ferdinanda. Grupa od 200-300 Hrvata i muslimana, predvođena [[frankovci]]ma, prvo je uzvikivala protusrpske parole, a potom je demolirala hotel ''Evropa'' koji je bio u vlasništvu Grigorija Jetanovića i redakcije lista ''Srpska riječ''. Nakon toga su se prosvjednici razišli, ali su u toku noći za sutra spremili nove rušilačke prosvjede. U toku noći tiskan je plakat kojim se poziva na istrebljenje protudržavnog elementa, što je predstavlajo poziv na obračun sa Srbima. Tako pripremljena rulja se oko 8 sati okupila pred katoličkom katedralom naoružani sjekirama, motkama, kamenjem... Prvo je demolirana srpska škola, potom prostorije srpskih kulturnih i prosvjetnih društava... a na kraju i kuće mnogih uglednijih sarajevskih Srba. Prosvjede su pratile i masovne plačke srpske imovine. Policija i vojska nisu spriječile prosvjednike i pljačkaše. Iste scene su desile i u drugim mjestima gdje su katolici i muslimani bili većina kao u Mostaru, Doboju, Livnu, Travniku, Zenici, Bugojnu, Čapljini, Maglaju... U Opličićima i Klepcima su demolirane i pravoslavne crkve. U Klepcima su bogoslužbene odjeće svećenika i drugi crkveni predmeti uništeni, a netko od prosvjednika je izvršio nuždu u kalež (putir). Frankovci su, kao vjerni sljednenici okupatorkse austrijske politike, pod vidom borbe za hrvatstvo, zapravo ostvarivali politiku okupatora. Oni su svuda bili predvodnici nasilja. U [[Mostar]]u je dr Rade Smoljan održao zapaljiv protusrpski govor koji je slušatelje podstakao na uništavanje imanja uglednih mostarskih Srba. U Mostaru je demolirana i pravoslavna crkva kao i palača mitropolita Petra Zimonjića. [[Alojzije Mišić]] je bio jedan od rijetkih primjera ljudskosti i dostojanstva koji je pokušao urazumiti svoje vjernike i opomenuti na nekršćansko ponašanje. Zbog opasnosti izbijanja građanskog rata Austrougarska je uvela izvanredno stanje, uvela prijeki sud i nastavila s progonom Srba, koje su s pravom smatrali antidržavnim elementom, jer su ovi okupatore držali za neprijatelje. Vodio se bjesomučni propagandni rat protiv Srba i Srbije. Za atentat je optuživana velikosrpska propaganda. List ''Hrvatska zajednica'' je u svom 11. broju od srpnja 1914. reagirao na jednu rezoluciju hrvatske i slovesnke akademske omladine u Pragu, kojom su osuđene protusrpske demonstracije nakon atentata. List je pisao da ako ovaj atentat ne može otvoriti oči našim omladincima - onda će ostati vječno zaslijepljeni. Štadlerov ''Hrvatski dnevnik'' se pokazao najrevnosnijim u protusrpskom pisanju pa je čak cenzuriran u nekim brojevima.<ref>{{~~Cite book~~\|last=Мастиловић\|first=Драга\|authorlink= \|title=Затирање Срба у Босни и Херцеговини у 20 вијеку\|year=2017.\|url= \|publisher=Спско-руски мост\|pages=19.-22.\|location=Београд\|id= }}</ref>		Skoro četini decenije okupatorske vlasti je raspirivana međuvjerska mržnja i tako je dočekan [[Prvi svjetski rat]]. Otuda su protusrpske demosntracije u Sarajevu počele već u večernjim satima istog dana kad je Princip izvršio atentat na Ferdinanda. Grupa od 200-300 Hrvata i muslimana, predvođena [[frankovci]]ma, prvo je uzvikivala protusrpske parole, a potom je demolirala hotel ''Evropa'' koji je bio u vlasništvu Grigorija Jetanovića i redakcije lista ''Srpska riječ''. Nakon toga su se prosvjednici razišli, ali su u toku noći za sutra spremili nove rušilačke prosvjede. U toku noći tiskan je plakat kojim se poziva na istrebljenje protudržavnog elementa, što je predstavlajo poziv na obračun sa Srbima. Tako pripremljena rulja se oko 8 sati okupila pred katoličkom katedralom naoružani sjekirama, motkama, kamenjem... Prvo je demolirana srpska škola, potom prostorije srpskih kulturnih i prosvjetnih društava... a na kraju i kuće mnogih uglednijih sarajevskih Srba. Prosvjede su pratile i masovne plačke srpske imovine. Policija i vojska nisu spriječile prosvjednike i pljačkaše. Iste scene su desile i u drugim mjestima gdje su katolici i muslimani bili većina kao u Mostaru, Doboju, Livnu, Travniku, Zenici, Bugojnu, Čapljini, Maglaju... U Opličićima i Klepcima su demolirane i pravoslavne crkve. U Klepcima su bogoslužbene odjeće svećenika i drugi crkveni predmeti uništeni, a netko od prosvjednika je izvršio nuždu u kalež (putir). Frankovci su, kao vjerni sljednenici okupatorkse austrijske politike, pod vidom borbe za hrvatstvo, zapravo ostvarivali politiku okupatora. Oni su svuda bili predvodnici nasilja. U [[Mostar]]u je dr Rade Smoljan održao zapaljiv protusrpski govor koji je slušatelje podstakao na uništavanje imanja uglednih mostarskih Srba. U Mostaru je demolirana i pravoslavna crkva kao i palača mitropolita Petra Zimonjića. [[Alojzije Mišić]] je bio jedan od rijetkih primjera ljudskosti i dostojanstva koji je pokušao urazumiti svoje vjernike i opomenuti na nekršćansko ponašanje. Zbog opasnosti izbijanja građanskog rata Austrougarska je uvela izvanredno stanje, uvela prijeki sud i nastavila s progonom Srba, koje su s pravom smatrali antidržavnim elementom, jer su ovi okupatore držali za neprijatelje. Vodio se bjesomučni propagandni rat protiv Srba i Srbije. Za atentat je optuživana velikosrpska propaganda. List ''Hrvatska zajednica'' je u svom 11. broju od srpnja 1914. reagirao na jednu rezoluciju hrvatske i slovesnke akademske omladine u Pragu, kojom su osuđene protusrpske demonstracije nakon atentata. List je pisao da ako ovaj atentat ne može otvoriti oči našim omladincima - onda će ostati vječno zaslijepljeni. Štadlerov ''Hrvatski dnevnik'' se pokazao najrevnosnijim u protusrpskom pisanju pa je čak cenzuriran u nekim brojevima.<ref>{{Citiranje knjige\|last=Мастиловић\|first=Драга\|authorlink= \|title=Затирање Срба у Босни и Херцеговини у 20 вијеку\|year=2017.\|url= \|publisher=Спско-руски мост\|pages=19.-22.\|location=Београд\|id= }}</ref>

	== Izvori ==		== Izvori ==

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-26T02:54:01Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[Datoteka:Devastated and robbed shops owned by Serbs in Sarajevo 1914.jpg|thumb|Devastirane i opljačkane trgovačke radnje Srba u Sarajevu 1914.]]
'''Sarajevski progon Srba 1914.''' bio je progon nad stanovnicima [[Sarajevo|Sarajeva]] srpske nacionalnosti, koji je bio jedan od progona nad [[Srbi]]ma organiziranih u [[Austro-Ugarska|austrougarskim]] provincijama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj povodom [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] 1914.<ref>Christopher Bennett (1995). Yugoslavia's Bloody Collapse: Causes, Course and Consequences. C. Hurst & Co. Publishers. str. 31. {{ISBN|978-1-85065-228-1}}.</ref>

[[1878.]] godine je u Bosni i Hercegovni bilo 42,8 % (1.159.015) pravoslavaca, koji su se smatrali [[Srbi]]ma, 38,7 % muslimana i 18,1 % katolika. Austrougarska politika je podsticala iseljavanje muslimana i pravoslavaca, a doseljavala je strance, katolike. Kolonisti su bili uglavnom seljaci iz Bavarske, ali i činovnici i industrijski radnici, a pravi broj su vlasti krile umanjujući ga na 30.000, dok je pravi broj bio oko 200.000. Prva kolonija je bila kod [[Banja Luka|Banja Luke]] ''Windhorst'', a u podrinju ''Franz Josefs - feld'' kod Bijeljine. Do [[1904.]] stvorene su 24 ovakve kolonije, a cilj ih je bio rasporediti uglavnom uz rijeku Drinu. Po umanjenom statističkom broju stranca je [[1910.]] godine 6,04% (114.591), jer se nisu računali potomci ranije doseljenih kolonista. Austrougarska je slijedila politiku katoličkog ideologa [[Cesare Balbo]]a, koji je [[1844.]] godine razvio teoriju da se Rusiji i pravoslavlju mora spriječiti prodor na topla mora i to jačanjem Poljske i Austrije. [[Gyula Andrássy]] je [[1872.]] preko austrougarskog konzula u Sarajevu savjetovao turske vlasti da uz rijeku Drinu podižu katolička i muslimanska sela, kako bi se prekinuo srpski etnički kontinuitet. Istu politiku je nastavio [[Benjamin Kallay]], koji je [[1893.]] tvrdio da srpsko stanovništvo treba prošarati drugim elementima. Vlast je gušila srpski nacionalni pokret i pokušala stvoriti bosansku naciju. Pošto je taj pokušaj stvaranja bošnjačke nacije propao, vlast je pribjegla širenju vjerske netrpeljivosti. Hrvatski nacionalizam su suprostavili srpskom, što je urodilo plodom. Vlada je uspjela odvojiti i muslimane od Srba i vezati ih za Hrvate. Dr Jozo Sunarić, predsjednik Hrvatske narodne zajenice je konstatirao: ''Skršili smo Srbe!'' Hrvatsko-muslianski pakt je potpisan 31. ožujka 1911. Takva austrougarska politika huškanja jednih protiv drugih u pravcu svojih političkih interesa je brzo dala svoje krvave plodove.<ref>{{Cite book|last=Мастиловић|first=Драга|authorlink= |title=Затирање Срба у Босни и Херцеговини у 20 вијеку|year=2017.|url= |publisher=Спско-руски мост|pages=11.-14.|location=Београд|id= }}</ref>

Ubojstvo austrijskog nadvojvode [[Franz Ferdinand|Franza Ferdinanda]] i njegove supruge [[Sofija Chotek|Sofije]] izazvalo je nasilne antisrpske demonstracije [[Hrvat]]a i [[musliman]]a tijekom večeri [[28. lipnja]] [[1914.]] i većim dijelom sutrašnjeg dana. Ovo je dovelo do duboke međuetničke podijeljenosti. [[Ivo Andrić]] je ovaj događaj opisao kao "sarajevsku mahnitost mržnje".<ref>Daniela Gioseffi (1993). On Prejudice: A Global Perspective. Anchor Books. str. 246. {{ISBN|978-0-385-46938-8}}.</ref> Stanovnici Sarajeva usmjerili su svoj bijes prema poslovnim prostorima u vlasništvu znamenitijih Srba, Srpkoj Pravoslavnoj Crkvi, školama, Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, banci i uredništvu novina na srpskom jeziku "Srpska riječ". Tijekom nasilja dva Srbina su ubijena.<ref>https://books.google.hr/books?id=ACvJHam2_-oC&pg=PA123&dq=Sarajevo+Assassination+anti-serb&hl=en&ei=-8e9S-ShNpKqsAb5q_3eBQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&redir_esc=y#v=onepage&q=Sarajevo%20Assassination%20anti-serb&f=false</ref> U Sarajevu je, prema ruskom izvještaju, bilo uništeno više od tisuću kuća i poslovnih objekata.<ref>Milorad Ekmečić (1973). Ratni ciľjevi Srbije 1914. Srpska književna zadruga. str. 165.</ref> Čak je i konzervativni [[beč]]ki tisak sutradan izvjestio, da Sarajevo izgleda kao poprište progona.<ref>William Jannen (1996). Lions of July: Prelude to War, 1914. Presidio. str. 10. {{ISBN|978-0-89141-569-5}}.</ref>

U Austrougarskoj je uhićeno i protjerano oko 5,500 Srba, 460 je osuđeno na smrt, a austrougarske vlasti su u Bosni i Hercegovini oformile pretežno muslimansku specijalnu policiju (njem. Schutzkorps) koja je progonila Srbe.<ref>Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. 2. San Francisco: Stanford University Press. {{ISBN|0-8047-3615-4}}.</ref> Iste noći antisrpski neredi organizirani su u brojnim drugim dijelovima Austrougarske, poput [[Zagreb]]a i [[Dubrovnik]]a.<ref>John Richard Schindler (1995). A hopeless struggle: the Austro-Hungarian army and total war, 1914-1918. McMaster University. str. 50.</ref>

Skoro četini decenije okupatorske vlasti je raspirivana međuvjerska mržnja i tako je dočekan [[Prvi svjetski rat]]. Otuda su protusrpske demosntracije u Sarajevu počele već u večernjim satima istog dana kad je Princip izvršio atentat na Ferdinanda. Grupa od 200-300 Hrvata i muslimana, predvođena [[frankovci]]ma, prvo je uzvikivala protusrpske parole, a potom je demolirala hotel ''Evropa'' koji je bio u vlasništvu Grigorija Jetanovića i redakcije lista ''Srpska riječ''. Nakon toga su se prosvjednici razišli, ali su u toku noći za sutra spremili nove rušilačke prosvjede. U toku noći tiskan je plakat kojim se poziva na istrebljenje protudržavnog elementa, što je predstavlajo poziv na obračun sa Srbima. Tako pripremljena rulja se oko 8 sati okupila pred katoličkom katedralom naoružani sjekirama, motkama, kamenjem... Prvo je demolirana srpska škola, potom prostorije srpskih kulturnih i prosvjetnih društava... a na kraju i kuće mnogih uglednijih sarajevskih Srba. Prosvjede su pratile i masovne plačke srpske imovine. Policija i vojska nisu spriječile prosvjednike i pljačkaše. Iste scene su desile i u drugim mjestima gdje su katolici i muslimani bili većina kao u Mostaru, Doboju, Livnu, Travniku, Zenici, Bugojnu, Čapljini, Maglaju... U Opličićima i Klepcima su demolirane i pravoslavne crkve. U Klepcima su bogoslužbene odjeće svećenika i drugi crkveni predmeti uništeni, a netko od prosvjednika je izvršio nuždu u kalež (putir). Frankovci su, kao vjerni sljednenici okupatorkse austrijske politike, pod vidom borbe za hrvatstvo, zapravo ostvarivali politiku okupatora. Oni su svuda bili predvodnici nasilja. U [[Mostar]]u je dr Rade Smoljan održao zapaljiv protusrpski govor koji je slušatelje podstakao na uništavanje imanja uglednih mostarskih Srba. U Mostaru je demolirana i pravoslavna crkva kao i palača mitropolita Petra Zimonjića. [[Alojzije Mišić]] je bio jedan od rijetkih primjera ljudskosti i dostojanstva koji je pokušao urazumiti svoje vjernike i opomenuti na nekršćansko ponašanje. Zbog opasnosti izbijanja građanskog rata Austrougarska je uvela izvanredno stanje, uvela prijeki sud i nastavila s progonom Srba, koje su s pravom smatrali antidržavnim elementom, jer su ovi okupatore držali za neprijatelje. Vodio se bjesomučni propagandni rat protiv Srba i Srbije. Za atentat je optuživana velikosrpska propaganda. List ''Hrvatska zajednica'' je u svom 11. broju od srpnja 1914. reagirao na jednu rezoluciju hrvatske i slovesnke akademske omladine u Pragu, kojom su osuđene protusrpske demonstracije nakon atentata. List je pisao da ako ovaj atentat ne može otvoriti oči našim omladincima - onda će ostati vječno zaslijepljeni. Štadlerov ''Hrvatski dnevnik'' se pokazao najrevnosnijim u protusrpskom pisanju pa je čak cenzuriran u nekim brojevima.<ref>{{Cite book|last=Мастиловић|first=Драга|authorlink= |title=Затирање Срба у Босни и Херцеговини у 20 вијеку|year=2017.|url= |publisher=Спско-руски мост|pages=19.-22.|location=Београд|id= }}</ref>

== Izvori ==
{{Izvori}}

[[Kategorija:Sarajevski atentat]]