WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-16T06:21:21Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[Datoteka:Wappen Kaiser Joseph II. 1765 (Groß).png|thumb|250px|Grb Rimsko-njemačkog cara [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] (1765.)]]
Pojmom '''rimsko-njemački car''' novija povijesna literatura označava careve [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]] da bi ih razlikovala s jedne strane od [[Dodatak:Popis rimskih careva|careva]] [[Antički Rim|antičkog Rima]], a s druge strane od njemačkih careva, vladara [[Njemačko Carstvo|Njemačkog Carstva]] , osnovanog 1871., propalog 1918. (tzv. ''Drugi Reich'')

== Povijest pojmova „Rimski car“ i „Njemački“ ==
=== Rani i razvijeni srednji vijek ===
Srednjovjekovni vladari Svetog Rimskog Carstva smatrali su se, nadovezujući se na [[Antika#Kasna antika (284. do 602./641.)|kasnoantičku]] ''carsku ideju'' i ideju obnove Rimskog Carstva pod [[Karlo Veliki|Karlom Velikim]] (''Renovatio imperii''), izravnim nasljednicima rimskih Cezara i [[Karolinzi|karolinških]] careva. Propagirali su ideju po kojoj je najviša svjetska moć ''imperium'' s Rimljana prešla na franačko-njemačko Carstvo (''Translatio imperii '').

Područje Istočne Franačke prvi put je u 11. stoljeću nazvano ''Regnum Teutonicum'' ili ''Regnum Teutonicorum'' (''Kraljevstvo Nijemaca'') .<ref>usp. Carlrichard Brühl, ''Die Geburt zweier Völker'', Köln u.a. 2001, S. 69 ff.; ''Rex Teutonicus'' se dakle prema tome ranije pojavljuje u izvorima nego pojma ''regnum'' (besonders Brühl, S. 73 f.)</ref> Papa je 962. [[Oton I. Veliki|Otona I.]] okrunio za ''rimskoga cara'', nakon što je on još prije stekao naslov kralja Italije. Otonovi nasljednici zadržali su zahtjev za tim naslovom i inzistirali na pravu krunjenja za rimskog cara koje su mogli steći krunidbenim putem u Italiju (''Romzug'') i krunjenjem za cara od strane pape. Carstvo je obuhvaćalo osim njemačkh i talijanska područja, a od 1032. i Burgundiju te se počelo službeno nazivati ''Sveto Rimsko Carstvo'' što se prvi put pojavljuje u izvorima 1254. godine. Vladari toga Carstva sami su početkom 11. stoljeća uzeli naslov ''Rex Romanorum'' (''Kralj Rimljana'') . S tim su naslovom povezali zahtjev za carskom krunom i nadnacionalnom vlasti koja je obuhvaćala njemačka, talijanska, francuska i slavenska područja. Taj je zahtjev od početka borbe za investituru u 11. stoljeću papinstvo sve više osporavalo.

Pored propagandističkih postojali su i sakralni razlozi za povezivanje s antičkim Rimskim Carstvom. Prema srednjovjekovnom shvaćanju povijesti u antici su jedno za drugim postojala četiri svjetska carstva: [[Medijsko Carstvo]], [[Ahemenidsko Perzijsko Carstvo|Perzijsko Carstvo]], [[Stara Grčka]] i [[Rimsko Carstvo]]. U Rimskome Carstvu, u kojem je rođen ''[[Isus]]'' i koje se od doba cara [[Konstantin I. Veliki|Konstantina]] pretvorilo u kršćansko carstvo (''Imperium Christianum'' ), mnogi su učenjaci od [[Sveti Augustin|svetog Augustina]] pa nadalje vidjeli konačan oblik svjetske vlasti u kojem bi se razvijao kršćanstvo sve do kraja vremena. U Carstvu Karla Velikoga i njemačkih kraljeva nisu dakIe vidjeli nasljednika [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog Carstva]], propalog godine 476., nego samo to Carstvo u novom obliku. To se objašnjava i dodatkom ''Sveto'' u službenom nazivu Carstva i cara, nastalog u razvijenom srednjem vijeku.

Rimsko je pravo doduše nastavilo neprekinuto postojati na Istoku u [[Bizantsko Carstvo|Bizantskom Carstvu]]. Budući da je 800. godine (kada je Karlo Veliki okrunjen za cara) Istočnorimskim odnosno Bizantskim Carstvom vladala žena, carica [[Irena]], zastupnici teorije ''Translatio imperii'' argumentirali su Karlovu carsku krunidbu da je carsko prijestolje zbog toga prazno te je preko pape pravno preneseno na Karla Velikog. Na karolinšku tradiciju pozvao se 150 godina kasnije ponovo [[Oton I. Veliki]], koji je stjecanjem carskog naslova godine 962. svjesno nastavio franačku i rimsku ideju Carstva.

=== Kasni srednji vijek ===
Ideja Carstva bila je živa još i u kasnom srednjem vijeku kada je moć Carstva već bila znatno oslabila. Car [[Henrik VII., car Svetog Rimskog Carstva|Henrik VII.]], kojeg je [[Dante]] skoro panegirički hvalio, izravno je nastavio tu ideju i naglašavao značenje carstva kao univerzalne moći, također i u smislu kršćanskog sakralizma. Pritom se poslužio i rimskim pravom (kao i Staufovci više od 100 godina prije njega). Carska ideja Henrika VII. izazvala je međutim otpor Francuske i pape.

Dodatak „Njemačkog Naroda“ u imenu Carstva prvi se put pojavljuje u literaturi godine 1438. kada je na prijestolje stupio [[Albert II. Habsburgovac]]. 1486. prvi je put spomenut u zakonskom tekstu. Naglašavanje njemačkog karaktera ''Rimskog Carstva'' pojačano je od kraja 15. stoljeća kada je careva moć u Italiji bila praktički beznačajna i u biti se ograničavala na njemačko govorno područje. Ta je terminologija upotrebljavana i u ratu s burgundskim vladarom [[Karlo Smjeli|Karlom Smjelim]] .

U Carstvu je sve više i više prevladavalo mišljenje da kralja (odn. budućeg cara) biraju izborni knezovi, kojeg tada za cara kruni ili papa, ili koji, od ranog novog vijeka, bez papine potvrde postaje car. Papinstvo je naprotiv u srednjem vijeku uvijek inzistiralo na tome da ono može odlučivati o „dostojnosti“ samoga cara što je u Carstvu nailazilo na znatan otpor. Službeni kraljevski naslov je do otonskoga doba glasila ''Rex Francorum'' („Kralj Franaka“) u ''Regnum Francorum orientalium'' („Kraljevstvu istočnih Franaka“), a zatim [[Rimsko-njemački kralj]] („Rex Romanorum“).

Nakon carske krunidbe u titulaturu je dodavan carski dodatak ''semper Augustus'' „uvijek uvećavatelj“, jer se ''Augustus'' pogrešno izvodilo od latinskog glagola ''augere'' ( „umnožiti“, „uvećati“). Pojam ''uvećavatelj'' odnosio se na obvezu cara da štiti i čuva prava Carstva. To je konkretno značilo da je car morao spriječiti gubitak carske moći (kao u Italiji) ili gubitak teritorija Carstva (kao u zapadnim područjima Carstva na granici s Francuskom). Taj se dodatak dijelom koristio i prije carske krunidbe.

=== Novi vijek ===
Od [[Maksimilijan I., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana I.]] (1508.) novoizabrani kralj također se zvao i „Izabrani rimski car“, posljednji car kojeg je okrunio papa bio je [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo V.]] (1530. u Bologni).

Posljednji car „Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda”, [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]] imao je naslov ''divina favente clementia electus Romanorum Imperator, semper Augustus'' „milošću Božjom izabrani Rimski car, uvijek uvećavatelj Carstva“, te, od doba Maksimilijana I., i dodatni naslov ''Germaniae Rex'' „Kralj u Germaniji“ . Nakon što se [[Napoleon Bonaparte]] proglasio carem Francuza, Franjo II. se 11. kolovoza 1804. proglasio carem Austrije, pod imenom Franjo I., nastojeći izbjeći gubitak statusa i sačuvati carsku krunu u rukama [[Habsburg]]ovaca. Osnivanjem Rajnskog saveza pod francuskim protektoratom i pod pritiskom francuskog ultimatuma, Franjo II. bio je prisiljen da se 6. kolovoza 1806. odrekne carske krune. Zabrinut da bi carska kruna mogla pasti u ruke Francuza, a austrijske zemlje zbog lenskopravne povezanosti s Carstvom ''de iure'' mogle doći pod francusku vlast, Franjo II. je ukinuo Carstvo kao takvo pri čemu je prekoračio carske ovlasti.

== Vidi ==
*[[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva]]
*[[Rimsko-njemački kralj]]
*[[Sveto Rimsko Carstvo]]

==Bilješke==
{{izvori}}

== Literatura ==

* Peter Moraw: ''Heiliges Reich'', u: Lexikon des Mittelalters, Bd. 4, Sp. 2025ff.
* Ernst Schubert: ''König und Reich. Studien zur spätmittelalterlichen deutschen Verfassungsgeschichte'', Göttingen 1979 (Veröffentlichungen des Max-Planck-Instituts für Geschichte 63).
* Hans K. Schulze: ''Grundstrukturen der Verfassung im Mittelalter'', Bd. 3, Stuttgart u.a. 1998.

[[Kategorija:Sveto Rimsko Carstvo]]
[[Kategorija:Titule]]

[[eo:Imperiestroj de la Sankta Romia Imperio]]
[[nl:Lijst van keizers van het Heilige Roomse Rijk]]

Rimsko-njemački car - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica