Pio VII. - Povijest promjena

WikiSysop: file->datoteka

2022-05-01T09:38:22Z

file->datoteka

←Starija inačica		Inačica od 1. svibanj 2022. u 09:38
Redak 31:		Redak 31:

	== Pontifikat ==		== Pontifikat ==
	[[~~File~~:Sir Thomas Lawrence - Pope Pius VII (1742-1823) - Google Art Project.jpg\|mini\|250px\|left\|Papa Pio VII. iz 1819., rad Thomasa Lawrencea]]		[[Datoteka:Sir Thomas Lawrence - Pope Pius VII (1742-1823) - Google Art Project.jpg\|mini\|250px\|left\|Papa Pio VII. iz 1819., rad Thomasa Lawrencea]]
	U svojoj pedesetosmoj godini Pio VII. bio je svećenik uzornog života. Vrlo ponizan i neizmjerno blag, ostat će uvijek redovnik u bijeloj haljini rimskog biskupa. Njegov asketski način života navodio je na pomisao da nije bio pripremljen za veliku odgovornost koja ga je čekala. U vrijeme izbora Pija VII. za papu političke okolnosti nisu bile iste kao početkom [[1798.]] kada je proglašena Rimska Republika. Rimska Republika je i dalje postojala iako je francuska vojska morala napustiti Rim u rujnu [[1799.]] godine. U [[Francuska\|Francuskoj]] je na vlasti bio [[Napoleon Bonaparte]] ([[1769.]] – [[1821.]]) kao Prvi konzul. Napoleon je proglasio slobodu vjeroispovijesti i tvrdio je „da samo vjera daje državi čvrst i trajan oslonac“. Bio je to novi način govora koji je ulijevao nadu. Pio VII. je u pratnji austrijanaca napustio Veneciju i svečano ušao u Rim [[3. srpnja]] [[1800.]] uz sveopću radost stanovnika Rima. Po povratku Pija VII. u Rim vrlo brzo se okupilo i raspršeno osoblje Kurije. Papa je morao obnoviti službe koje su radile bez arhiva koji su prenijeti u [[Pariz]] ili uništeni. Za dekana kardinalskog zbora i državnog tajnika Papa je imenovao kardinala Ercolea Consalvija, što će se tijekom njegovog pontifikata pokazati kao izvrstan izbor, jer je kardinal Consalvi bio vrlo vješt političar, privržen Papi. Prvi značajan pothvat Pio VII. je učinio nagovorivši Austrijance i Francuze da napuste zauzete crkvene teritorije. Sporazumom iz Lunevillea (Francuska), zaključenom u veljači [[1801.]], [[Sveta Stolica\|Svetoj Stolici]] je vraćen teritorij [[Papinska Država\|Papinske Države]] bez upravnih jedinica [[Bologna\|Bologne]], [[Ferrara\|Ferrare]], [[Ravena\|Ravene]] i pokrajine [[Romagna\|Romagne]]. Bio je to veliki gubitak teritorija koji nije previše rastužio Pija VII. Njega je više zabrinjavala slika općeg stanja Crkve, kojoj je hitno trebala duhovna obnova. Poslije dugih i mučnih pregovora, koje je predvodio državni tajnik kardinal Consalvi, [[16. srpnja]] [[1801.]] potpisan je konkordat s Republikom Francuskom. Francuska je priznala da je katoličanstvo vjera najvećeg dijela francuskog stanovništva (ne i „državna vjera“, kako je tražila Sveta Stolica), čime se situacija neznatno popravila. Crkva je i dalje ostala pod kontrolom države, pa je Papa morao pristati na manje ustupke.		U svojoj pedesetosmoj godini Pio VII. bio je svećenik uzornog života. Vrlo ponizan i neizmjerno blag, ostat će uvijek redovnik u bijeloj haljini rimskog biskupa. Njegov asketski način života navodio je na pomisao da nije bio pripremljen za veliku odgovornost koja ga je čekala. U vrijeme izbora Pija VII. za papu političke okolnosti nisu bile iste kao početkom [[1798.]] kada je proglašena Rimska Republika. Rimska Republika je i dalje postojala iako je francuska vojska morala napustiti Rim u rujnu [[1799.]] godine. U [[Francuska\|Francuskoj]] je na vlasti bio [[Napoleon Bonaparte]] ([[1769.]] – [[1821.]]) kao Prvi konzul. Napoleon je proglasio slobodu vjeroispovijesti i tvrdio je „da samo vjera daje državi čvrst i trajan oslonac“. Bio je to novi način govora koji je ulijevao nadu. Pio VII. je u pratnji austrijanaca napustio Veneciju i svečano ušao u Rim [[3. srpnja]] [[1800.]] uz sveopću radost stanovnika Rima. Po povratku Pija VII. u Rim vrlo brzo se okupilo i raspršeno osoblje Kurije. Papa je morao obnoviti službe koje su radile bez arhiva koji su prenijeti u [[Pariz]] ili uništeni. Za dekana kardinalskog zbora i državnog tajnika Papa je imenovao kardinala Ercolea Consalvija, što će se tijekom njegovog pontifikata pokazati kao izvrstan izbor, jer je kardinal Consalvi bio vrlo vješt političar, privržen Papi. Prvi značajan pothvat Pio VII. je učinio nagovorivši Austrijance i Francuze da napuste zauzete crkvene teritorije. Sporazumom iz Lunevillea (Francuska), zaključenom u veljači [[1801.]], [[Sveta Stolica\|Svetoj Stolici]] je vraćen teritorij [[Papinska Država\|Papinske Države]] bez upravnih jedinica [[Bologna\|Bologne]], [[Ferrara\|Ferrare]], [[Ravena\|Ravene]] i pokrajine [[Romagna\|Romagne]]. Bio je to veliki gubitak teritorija koji nije previše rastužio Pija VII. Njega je više zabrinjavala slika općeg stanja Crkve, kojoj je hitno trebala duhovna obnova. Poslije dugih i mučnih pregovora, koje je predvodio državni tajnik kardinal Consalvi, [[16. srpnja]] [[1801.]] potpisan je konkordat s Republikom Francuskom. Francuska je priznala da je katoličanstvo vjera najvećeg dijela francuskog stanovništva (ne i „državna vjera“, kako je tražila Sveta Stolica), čime se situacija neznatno popravila. Crkva je i dalje ostala pod kontrolom države, pa je Papa morao pristati na manje ustupke.
	Napoleon [[18. svibnja]] [[1804.]] plebiscitom postaje francuski car i poziva Papu da dođe u [[Pariz]] i predvodi njegovu krunidbu zakazanu za [[2. prosinca]]. U nadi da će od Napoleona I. ishoditi neke ustupke vjerskoj politici koja je sputavala francuski kler, te usprkos protivljenju Kurije, Papa odlazi u Pariz. Prilikom samog čina krunjenja nastala je neugodna situacija kada Napoleon nije dopustio da mu Papa postavi krunu na glavu. Sam ju je uzeo, stavio sebi na glavu i rekao: „Bog mi ju je dao, jao onome tko je takne!“. Papa je ostao u Parizu do proljeća [[1805.]] ne dobivši od Cara ni najmanji ustupak. Vratio se u Rim zabrinut i ogorčen. Nakon velike bitke kod [[Bitka kod Austerlitza\|Austerlitza]] ([[Moravska]]) [[2. prosinca]] [[1805.]], kada je Napoleon I. porazio austrijske i ruske snage, Austrijanci su bili prisiljeni tražiti primirje i potpisati ponižavajući [[Požun\|Požunski]] mir, [[26. prosinca]] [[1805.]] godine. [[Požun]]ski mir proširio je teritorij Napoleonovih njemačkih saveznika na račun [[Austrija\|Austrije]] i označio definitivni kraj [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetog Rimskog Carstva]]. Posljednji njemačko-rimski car [[Franjo II.]] [[Habsburg]] abdicirao je [[6. kolovoza]] [[1806.]] godine. Odbijanje Pija VII. da sudjeluje u Kontinentalnoj blokadi protiv [[Engleska\|Engleske]] razljutilo je Napoleona I., za kojeg Papa više nije postojao. Dana [[2. veljače]] [[1808.]] francuske trupe ulaze u Rim. Prvih dana Francuzi su poštovali papinske palače, ali [[7. travnja]] francuski general Miollis ([[1759.]] – [[1828.]]) dolazi u plaču Kvirinal i daje uhititi državnog tajnika kardinala Giulija Gabriellija ([[1748.]] – [[1822.]]), koji je naslijedio Consalvija na mjestu državnog tajnika. Nakon što su u kolovozu francuske trupe ponovno upale u Kvirinal, Papa je dao oglas u kojem poziva rimljane da ne surađuju sa okupatorom. Dana [[17. svibnja]] [[1809.]] Napoleon I. dekretom priključuje Papinsku Državu Francuskom Carstvu. Papa je odgovorio Bulom u kojoj mu je zaprijetio izopćenjem. Kada je [[10. lipnja]] u Rimu skinut papinski stijeg i zamijenjen francuskom trobojnicom, Papa je dao po cijelom gradu izvjesiti obavijest o Napoleonovom izopćenju. Odmah je uslijedio Napoleonov odgovor, koji zapovijeda uhićenje Pape. U četiri sata ujutro [[6. srpnja]] Papa je uhićen i odveden u zarobljeništvo u Francuski grad [[Savona\|Savonu]], gdje će ostati zatočen tri godine u pomorskoj utvrdi.		Napoleon [[18. svibnja]] [[1804.]] plebiscitom postaje francuski car i poziva Papu da dođe u [[Pariz]] i predvodi njegovu krunidbu zakazanu za [[2. prosinca]]. U nadi da će od Napoleona I. ishoditi neke ustupke vjerskoj politici koja je sputavala francuski kler, te usprkos protivljenju Kurije, Papa odlazi u Pariz. Prilikom samog čina krunjenja nastala je neugodna situacija kada Napoleon nije dopustio da mu Papa postavi krunu na glavu. Sam ju je uzeo, stavio sebi na glavu i rekao: „Bog mi ju je dao, jao onome tko je takne!“. Papa je ostao u Parizu do proljeća [[1805.]] ne dobivši od Cara ni najmanji ustupak. Vratio se u Rim zabrinut i ogorčen. Nakon velike bitke kod [[Bitka kod Austerlitza\|Austerlitza]] ([[Moravska]]) [[2. prosinca]] [[1805.]], kada je Napoleon I. porazio austrijske i ruske snage, Austrijanci su bili prisiljeni tražiti primirje i potpisati ponižavajući [[Požun\|Požunski]] mir, [[26. prosinca]] [[1805.]] godine. [[Požun]]ski mir proširio je teritorij Napoleonovih njemačkih saveznika na račun [[Austrija\|Austrije]] i označio definitivni kraj [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetog Rimskog Carstva]]. Posljednji njemačko-rimski car [[Franjo II.]] [[Habsburg]] abdicirao je [[6. kolovoza]] [[1806.]] godine. Odbijanje Pija VII. da sudjeluje u Kontinentalnoj blokadi protiv [[Engleska\|Engleske]] razljutilo je Napoleona I., za kojeg Papa više nije postojao. Dana [[2. veljače]] [[1808.]] francuske trupe ulaze u Rim. Prvih dana Francuzi su poštovali papinske palače, ali [[7. travnja]] francuski general Miollis ([[1759.]] – [[1828.]]) dolazi u plaču Kvirinal i daje uhititi državnog tajnika kardinala Giulija Gabriellija ([[1748.]] – [[1822.]]), koji je naslijedio Consalvija na mjestu državnog tajnika. Nakon što su u kolovozu francuske trupe ponovno upale u Kvirinal, Papa je dao oglas u kojem poziva rimljane da ne surađuju sa okupatorom. Dana [[17. svibnja]] [[1809.]] Napoleon I. dekretom priključuje Papinsku Državu Francuskom Carstvu. Papa je odgovorio Bulom u kojoj mu je zaprijetio izopćenjem. Kada je [[10. lipnja]] u Rimu skinut papinski stijeg i zamijenjen francuskom trobojnicom, Papa je dao po cijelom gradu izvjesiti obavijest o Napoleonovom izopćenju. Odmah je uslijedio Napoleonov odgovor, koji zapovijeda uhićenje Pape. U četiri sata ujutro [[6. srpnja]] Papa je uhićen i odveden u zarobljeništvo u Francuski grad [[Savona\|Savonu]], gdje će ostati zatočen tri godine u pomorskoj utvrdi.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-01T04:40:00Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir papa
| hrvatsko_ime = Pio VII.
| latinsko_ime = Pius PP. VII.
| pravo_ime = Luigi Barnaba Niccolo Maria Chiaramonti
| grb = [[Datoteka:C o a Pio VII.svg|130px]]
| slika = Jacques-Louis David 018.jpg
| slika_širina = 220px
| slika_opis =
| papa_od = [[14. ožujka]] [[1800.]]
| papa_do = [[20. kolovoza]] [[1823.]]
| prethodnik = [[Pio VI.]]<br />([[1775.]] – [[1799.]])
| nasljednik = [[Lav XII.]]<br />([[1823.]] – [[1829.]])
| datum_rođenja = [[14. kolovoza]] [[1742.]]
| mjesto_rođenja = [[Cesena]], [[Italija]]
| datum_smrti = [[20. kolovoza]] [[1823.]]
| mjesto_smrti = [[Rim]], [[Italija]]
| imenjaci = Pio

}}

'''Pio VII.''' ''lat. Pius PP. VII.'' ([[Cesena]], [[14. kolovoza]] [[1742.]] - [[Rim]], [[20. kolovoza]] [[1823.]]), rođen kao '''Luigi Barnaba Niccolo Maria Chiaramonti''', 251. poglavar [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]], papa od [[14. ožujka]] [[1800.]] do smrti [[1823.]]

== Raniji život ==

Barnaba Niccolo Luigi Maria Chiaramonti rodio se [[14. kolovoza]] [[1742.]] u Ceseni, [[Emilia-Romagna]], u plemićkoj obitelji, [[grof]]a Scipiona Chiaramontija i Giovanne Coronate, rođene [[markiz]]e Ghini. Njegova majka je bila veoma pobožna žena koja je [[1763.]] stupila u [[Karmelićani|karmelićanski]] [[Samostan]] [[Terezija Avilska|sv. Terezije]] u Fanu. Osnovno obrazovanje Barnaba je stekao u školi za [[Plemstvo|plemiće]] (Collegio dei Nobili) u [[Ravena|Raveni]]. Kada je imao četrnaest godina odlazi u [[Benediktinci|benediktinski]] [[Samostan sv. Marije na Gori]] (Santa Maria del Monte), u blizini Cesene, gdje si odabire redovničko ime Gregorio. Od [[1758.]] do [[1763.]] studira [[Teologija|teologiju]] i [[Filozofija|filozofiju]] u Samostanu sv. Justine u [[Padova|Padovi]]. Uvidjevši njegove sposobnosti nadređeni ga šalju na daljnje školovanje u [[Rim]], u Zavod sv. Anzelma, gdje je [[21. rujna]] [[1765.]] zaređen za [[svećenik]]a. Postaje [[profesor]] teologije i predaje u benediktinskom [[Samostan sv. Ivana Evanđeliste|Samostanu sv. Ivana Evanđeliste]] u [[Parma|Parmi]], a od [[1766.]] i u [[Samostan sv. Anzelma|Samostanu sv. Anzelma]] u Rimu. U veljači [[1775.]] [[Pio VI.]], koji je bio prijatelj obitelji Chiaramonti, postavlja ga za poglavara benediktinskog [[Bazilika sv. Pavla izvan zidina|Samostana svetog Pavla izvan Zidina]] (San Paolo fuori le Mura) u Rimu. Sedam godina kasnije, [[16. prosinca]] [[1782.]] Pio VI. imenuje ga za [[biskup]]a [[Tivoli]]ja, a [[14. veljače]] [[1785.]] posvećuje ga za [[kardinal]]a Svete Rimske Crkve i postavlja za biskupa [[Imola|Imole]]. Potkraj [[1797.]] po naredbi Direktorija, francuske trupe, već stacionirane na sjeveru [[Italija|Italije]], nadiru prema Rimu. Kardinal Chiaramonti, kao biskup imolski, upućuje svojim vjernicima mudar i praktičan savjet da se suzdrže od beskorisnog otpora prijetećoj sili neprijatelja. U božićnoj propovijedi [[1797.]] Kardinal je izjavio da bi se Crkva uvijek trebala prilagođavati svim političkim situacijama, pa čak i onima koje joj se ne sviđaju. Koliko god se ta njegova izjava danas čini logičnom, tada je kod mnogih izazvala negativne reakcije. Često je volio reći, kako se okolnosti neprestano mijenjaju, i Crkva mora biti sposobna suočiti se s novim prilikama kako bi bila u stanju provoditi svoju duhovnu zadaću.

== Izbor za papu ==

Nakon francuskog zauzimanja [[Rim]]a [[11. veljače]] [[1798.]] mnogi su povjerovali da je papinstvo mrtvo. [[Papinska Država]] je prestala postojati, papa [[Pio VI.]] je odveden u zarobljeništvo, [[Kurija]] se raspršila, a malobrojni kardinali koji nisu pobjegli skrivali su se po raznim utočištima. [[Vatikan]] je zauzela francuska vojska i temeljito ga opljačkala, kao i ostale palače u Rimu. Za vrijeme svog boravka u [[Firenca|firentinskom]] [[Kartuzijanci|kartuzijanskom]] samostanu papa Pio VI., koji je vjerojatno bio obaviješten o sudbini koja ga čeka, poduzeo je potrebne korake za izbor svoga nasljednika i [[13. studenog]] [[1798.]] poslao ovjerene primjerke svoje odluke svim kardinalima do kojih je mogao doći. Prema njegovoj odluci [[konklava]] se trebala održati tamo gdje se može okupiti najviše kardinala. Papa Pio VI. umire u francuskom zarobljeništvu u [[Valence|Valenci]] [[29. kolovoza]] [[1799.]] i pokapaju ga na mjesnom groblju kao običnog građanina.
U tako teškim trenucima za [[Katolička Crkva|Katoličku Crkvu]], trideset četiri od četrdeset šest kardinala okupilo se na konklavi u benediktinskom Samostanu sv. Grgura u [[Venecija|Veneciji]] [[30. studenog]] [[1799.]] koja je bila pod austrijskom vlašću. Iako se na početku izbor kardinala Carla Bellisomija ([[1736.]] – [[1808.]]) činio osiguranim, dolazak kardinala [[František de Paula Hrzán iz Harasova|Františeka de Paula Hrzan iz Harasova]] ([[1735.]] – [[1804.]]) nekoliko dana kasnije i stavljanje njegovog veta na izbor Bellisomija, udaljilo ga je od papinske časti. Austrijski kardinal je stavio veto i na izbor kardinala [[Hyacinthe Sigismond Gerdil|Hyacintha Sigismonda Gerdila]] ([[1718.]] – [[1802.]]), a ni austrijski kandidat kardinal [[Alessandro Mattei]] ([[1744.]] – [[1820.]]) također nije prošao. Konklava se odužila više od tri mjeseca, pa je naposljetku jedan od neutralnih kardinala predložio, a tajnik konklave, kardinal [[Ercole Consalvi]] ([[1757.]] – [[1824.]]) podržao, kardinala Chiaramontija za većini prihvatljivog kandidata. U takvom ozračju [[14. ožujka]] [[1800.]] kardinal Chiaramonti izabran je za papu. Novi papa si je odabrao ime Pio VII., u znak poštovanja prema svom prethodniku, i okrunjen je u Veneciji [[21. ožujka]] [[1800.]] godine.

== Pontifikat ==
[[File:Sir Thomas Lawrence - Pope Pius VII (1742-1823) - Google Art Project.jpg|mini|250px|left|Papa Pio VII. iz 1819., rad Thomasa Lawrencea]]
U svojoj pedesetosmoj godini Pio VII. bio je svećenik uzornog života. Vrlo ponizan i neizmjerno blag, ostat će uvijek redovnik u bijeloj haljini rimskog biskupa. Njegov asketski način života navodio je na pomisao da nije bio pripremljen za veliku odgovornost koja ga je čekala. U vrijeme izbora Pija VII. za papu političke okolnosti nisu bile iste kao početkom [[1798.]] kada je proglašena Rimska Republika. Rimska Republika je i dalje postojala iako je francuska vojska morala napustiti Rim u rujnu [[1799.]] godine. U [[Francuska|Francuskoj]] je na vlasti bio [[Napoleon Bonaparte]] ([[1769.]] – [[1821.]]) kao Prvi konzul. Napoleon je proglasio slobodu vjeroispovijesti i tvrdio je „da samo vjera daje državi čvrst i trajan oslonac“. Bio je to novi način govora koji je ulijevao nadu. Pio VII. je u pratnji austrijanaca napustio Veneciju i svečano ušao u Rim [[3. srpnja]] [[1800.]] uz sveopću radost stanovnika Rima. Po povratku Pija VII. u Rim vrlo brzo se okupilo i raspršeno osoblje Kurije. Papa je morao obnoviti službe koje su radile bez arhiva koji su prenijeti u [[Pariz]] ili uništeni. Za dekana kardinalskog zbora i državnog tajnika Papa je imenovao kardinala Ercolea Consalvija, što će se tijekom njegovog pontifikata pokazati kao izvrstan izbor, jer je kardinal Consalvi bio vrlo vješt političar, privržen Papi. Prvi značajan pothvat Pio VII. je učinio nagovorivši Austrijance i Francuze da napuste zauzete crkvene teritorije. Sporazumom iz Lunevillea (Francuska), zaključenom u veljači [[1801.]], [[Sveta Stolica|Svetoj Stolici]] je vraćen teritorij [[Papinska Država|Papinske Države]] bez upravnih jedinica [[Bologna|Bologne]], [[Ferrara|Ferrare]], [[Ravena|Ravene]] i pokrajine [[Romagna|Romagne]]. Bio je to veliki gubitak teritorija koji nije previše rastužio Pija VII. Njega je više zabrinjavala slika općeg stanja Crkve, kojoj je hitno trebala duhovna obnova. Poslije dugih i mučnih pregovora, koje je predvodio državni tajnik kardinal Consalvi, [[16. srpnja]] [[1801.]] potpisan je konkordat s Republikom Francuskom. Francuska je priznala da je katoličanstvo vjera najvećeg dijela francuskog stanovništva (ne i „državna vjera“, kako je tražila Sveta Stolica), čime se situacija neznatno popravila. Crkva je i dalje ostala pod kontrolom države, pa je Papa morao pristati na manje ustupke.
Napoleon [[18. svibnja]] [[1804.]] plebiscitom postaje francuski car i poziva Papu da dođe u [[Pariz]] i predvodi njegovu krunidbu zakazanu za [[2. prosinca]]. U nadi da će od Napoleona I. ishoditi neke ustupke vjerskoj politici koja je sputavala francuski kler, te usprkos protivljenju Kurije, Papa odlazi u Pariz. Prilikom samog čina krunjenja nastala je neugodna situacija kada Napoleon nije dopustio da mu Papa postavi krunu na glavu. Sam ju je uzeo, stavio sebi na glavu i rekao: „Bog mi ju je dao, jao onome tko je takne!“. Papa je ostao u Parizu do proljeća [[1805.]] ne dobivši od Cara ni najmanji ustupak. Vratio se u Rim zabrinut i ogorčen. Nakon velike bitke kod [[Bitka kod Austerlitza|Austerlitza]] ([[Moravska]]) [[2. prosinca]] [[1805.]], kada je Napoleon I. porazio austrijske i ruske snage, Austrijanci su bili prisiljeni tražiti primirje i potpisati ponižavajući [[Požun|Požunski]] mir, [[26. prosinca]] [[1805.]] godine. [[Požun]]ski mir proširio je teritorij Napoleonovih njemačkih saveznika na račun [[Austrija|Austrije]] i označio definitivni kraj [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Posljednji njemačko-rimski car [[Franjo II.]] [[Habsburg]] abdicirao je [[6. kolovoza]] [[1806.]] godine. Odbijanje Pija VII. da sudjeluje u Kontinentalnoj blokadi protiv [[Engleska|Engleske]] razljutilo je Napoleona I., za kojeg Papa više nije postojao. Dana [[2. veljače]] [[1808.]] francuske trupe ulaze u Rim. Prvih dana Francuzi su poštovali papinske palače, ali [[7. travnja]] francuski general Miollis ([[1759.]] – [[1828.]]) dolazi u plaču Kvirinal i daje uhititi državnog tajnika kardinala Giulija Gabriellija ([[1748.]] – [[1822.]]), koji je naslijedio Consalvija na mjestu državnog tajnika. Nakon što su u kolovozu francuske trupe ponovno upale u Kvirinal, Papa je dao oglas u kojem poziva rimljane da ne surađuju sa okupatorom. Dana [[17. svibnja]] [[1809.]] Napoleon I. dekretom priključuje Papinsku Državu Francuskom Carstvu. Papa je odgovorio Bulom u kojoj mu je zaprijetio izopćenjem. Kada je [[10. lipnja]] u Rimu skinut papinski stijeg i zamijenjen francuskom trobojnicom, Papa je dao po cijelom gradu izvjesiti obavijest o Napoleonovom izopćenju. Odmah je uslijedio Napoleonov odgovor, koji zapovijeda uhićenje Pape. U četiri sata ujutro [[6. srpnja]] Papa je uhićen i odveden u zarobljeništvo u Francuski grad [[Savona|Savonu]], gdje će ostati zatočen tri godine u pomorskoj utvrdi.
Rim je opet ostao bez pape. Uredi Kurije zatvoreni su a arhivi Svete Stolice bili su ponovno zaplijenjeni i poslani u Pariz. Neki kardinali i visoki dužnosnici Kurije zatvoreni su u kućne pritvore po brojnim gradovima Francuske i Italije, a Rim je postao tek glavnim gradom oblasti Ušća Tibra (Bouches du Tibre). Za vrijeme svoga zatočeništva Pio VII. je bio pod stalnim Napoleonovim pritiscima. Jedan od tih zahtjeva bio je i zahtjev za poništenje njegovog braka sa [[Joséphine de Beauharnais|Josephinom de Beauharnais]] ([[1763.]] – [[1814.]]), kojeg je Papa kategorično odbijao. Unatoč tome, Napoleon se razveo sa Josephinom i oženio s austrijskom nadvojvotkinjom [[Marija Lujza, vojvotkinja od Parme|Marijom Lujzom]] ([[1791.]] – [[1847.]]). Napoleon je više puta izjavio da unatoč prisvajanju Papinske Države, ima poštovanje prema Papinoj duhovnoj vlasti. Papa službeno nije imao nikakvih kontakata s vanjskim svijetom ali ipak se uspijevao tajno dopisivati sa svojim kardinalima, u prvom redu sa Consalvijem. U svibnju [[1812.]] Napoleon je izdao nalog da se Papa premjesti iz Savone u Fontainebleau, gdje je Pio VII. stigao u potpuno iscrpljenom stanju. Narušenog zdravlja i pod pritiskom Napoleona Papa u siječnju [[1813.]] pristaje na prijedlog novog konkordata. Nakon velikih gubitaka u [[Rusija|Rusiji]] [[1812.]] i u bitci kod [[Leipzig|Leipziga]] [[1813.]] Francuska vojna moć opada. Suočen sa skorim porazom Napoleon nudi Piju VII. povrat njegove države, te Papa [[23. siječnja]] [[1814.]] napušta Fontainebleau i preko Savone dolazi u Bolognu [[31. ožujka]], istog dana kad je u Pariz ušla saveznička vojska. Napokon [[24. svibnja]] Pio VII. slavodobitno je ušao u Rim. Papa je velikodušno oprostio svojim neprijateljima dopuštajući Napoleonovoj obitelji utočište u Rimu. Kasnije se u nekoliko navrata zauzeo kod britanske vlade za zatočenog Napoleona na [[Sveta Helena (otok)|Svetoj Heleni]]. [[Datoteka:Grab_Pius_VII.jpg|mini|250px|lijevo|Grobnica pape Pija VII.]]
Jedan od najznačajnijih uspjeha pontifikata pape Pija VII. bio je obnova Papinske Države u njenom nekadašnjem opsegu (osim grada Avignona i grofovije Venaissin), osigurane na [[Bečki kongres|Bečkom kongresu]] ([[1814.]] – [[1815.]]) od strane papinog predstavnika kardinala Consalvija. Reorganizacija Crkve koju je proveo državni tajnik prema uputama Pape, a sve prema liberalnom francuskom modelu, izazvala je unutar Crkve veliko protivljenje. Kardinal Consalvi srezao je povlastice članovima Kardinalskog kolegija i stavio prefekte kongregacija pod nadzor Državnog tajništva. Premda je svjetovna vlast pape kao poglavara države bila osporena, njegova duhovna vlast kao poglavara opće Crkve izašla je ojačana iz nevolja. Papa sve više postaje duhovni autoritet pa ga u Rimu posjećuje nekoliko okrunjenih glava. Samo dva i pol mjeseca nakon svog povratka u Rim, Pio VII. ponovno osniva [[Družba Isusova|Družbu Isusovu]] [[7. kolovoza]] [[1814.]] godine. Rim u doba njegove vladavine postaje omiljeno prebivalište umjetnika. Pio VII. je ostavio brojne rukopise i knjige Vatikanskoj knjižnici, te ponovno dao otvoriti engleski, škotski i njemački fakultet u Rimu, dok je na Rimskom sveučilištu osnovao nove katedre. U godinama nakon pada Napoleona Sveta Stolica je sklopila konkordate s nekoliko zemalja: [[Francuska]], [[Španjolska]], [[Kraljevina Sardinija|Sardinija]], [[Bavarska]], [[Sicilija|Kraljevina Obiju Sicilija]], [[Pruska]], [[Rajnska pokrajina]]. Za svoga pontifikata napisao je četiri enciklike. Prvu „Diu satis“, objavljenu [[15. svibnja]] [[1800.]] , papa je posvetio povratku načelima Eevanđelja, dok je drugu „Ex quo Ecclesiam“, objavljenu [[24. svibnja]] iste godine posvetio jubileju [[1800.]] godine. Tek četrnaest godina kasnije, [[18. svibnja]] [[1814.]], papa objavljuje encikliku „Il trionfo“ u kojoj zahvaljuje Bogu za slobodu i povratak iz zatočeništva. Posljednju encikliku „Vineam quam plantavit“, objavljenu [[12. lipnja]] [[1817.]], Pio VII. je uputio francuskim biskupima, u kojoj piše o reorganizaciji biskupija u toj zemlji. Papa Pio VII. je za vrijeme svoga pontifikata imenovao devedeset devet kardinala u devetnaest konzistorija.

== Papina smrt ==

Godina [[1823.]] bila je vrlo teška za Pija VII. čije se zdravlje naglo pogoršavalo. Kada je [[6. srpnja]] pao u svom apartmanu i zadobio prijelom bedrene kosti, legao je u krevet iz kojeg se više nikada nije ustao. Nakon što je bazilika sv. Pavla izvan Zidina izgorjela u požaru [[16. srpnja]], Papa je već bio u polusvijesti i za taj događaj nikada nije doznao. Papa Pio VII. umro je [[20. kolovoza]] [[1823.]] u svojoj osamdesetprvoj godini života. Sahranjen je u Bazilici sv. Petra u Rimu. Papa [[Benedikt XVI.]] [[15. kolovoza]] [[2007.]] pokrenuo je postupak za njegovu beatifikaciju.

== Izvori ==

*Jacques Mercier, ''Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican)'', Barbat, Zagreb 2001.,
* Marijo Milić, ''Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II.'', Laus, Split 2000.,
* Eric Russell Chamberlin, ''The bad popes'', Dorset Press, 1969.,
* Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
* Cardinals of the Holy Roman Church, [http://www2.fiu.edu/~mirandas/cardinals.htm],
* The Catholic Encyclopedia, [http://www.newadvent.org/cathen/],
* Enciclopedia dei Santi, [http://www.santiebeati.it/].

{{pape}}

[[Kategorija: Pape]]
[[Kategorija: Talijanski katolički svećenici]]
[[Kategorija:Pape benediktinci]]