WikiSysop: file->datoteka

2022-04-30T23:49:34Z

file->datoteka

←Starija inačica		Inačica od 30. travanj 2022. u 23:49
Redak 1:		Redak 1:
	<!--'''Nico'''-->[[~~File~~:Nico at Lampeter University - November 1985 (1).jpg\|thumb\|Nico (1985.)]]		<!--'''Nico'''-->[[Datoteka:Nico at Lampeter University - November 1985 (1).jpg\|thumb\|Nico (1985.)]]
	'''Nico''', pravim imenom Christa Päffgen ([[Köln]], 16. listopada [[1938.]] – [[Ibiza]], 18. srpnja [[1988.]]), [[njemačka]] i [[SAD\|američka]] glumica i glazbenica, jedna od najfascinantnijih i najmisterioznijih žena revolucionarnih šezdesetih pa sve do današnjih dana.		'''Nico''', pravim imenom Christa Päffgen ([[Köln]], 16. listopada [[1938.]] – [[Ibiza]], 18. srpnja [[1988.]]), [[njemačka]] i [[SAD\|američka]] glumica i glazbenica, jedna od najfascinantnijih i najmisterioznijih žena revolucionarnih šezdesetih pa sve do današnjih dana.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-03T01:28:50Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[File:Nico at Lampeter University - November 1985 (1).jpg|thumb|Nico (1985.)]]
'''Nico''', pravim imenom Christa Päffgen ([[Köln]], 16. listopada [[1938.]] – [[Ibiza]], 18. srpnja [[1988.]]), [[njemačka]] i [[SAD|američka]] glumica i glazbenica, jedna od najfascinantnijih i najmisterioznijih žena revolucionarnih šezdesetih pa sve do današnjih dana.

== Rođenje i mladost ==
Rođena je 16. listopada [[1938.]] u [[Köln]]u u tada [[Treći Reich|nacističkoj Njemačkoj]] pod imenom Christa Päffgen. Sa dvije godine preselila je u mali gradić [[Spreewald]] u predgrađu [[Berlin]]a gdje živjela s majkom i djedom željezničarom do kraja [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Otac joj je umro u [[Sabirni logor|koncentracijskom logoru]].

Nakon bijega iz [[Rusija|ruske]] okupacijske zone [[1946.]] godine, Christa i njezina majka našle su se u tada vrlo osiromašenoj [[SAD|američkoj]] okupacijskoj zoni Berlina. Da bi bi preživjele Christa je bila prisiljena, da bi zaradila za svoje školovanje, već sa 13 godina početi raditi kao krojačica i blagajnica u trgovini.

Nakon godine dana njezina majka pronašla joj je posao modela u jednoj berlinskoj modnoj agenciji što je Christi odredilo daljnji tijek života. U 15.-toj godini po zadatku modne agencije bila je poslana na otok [[Ibiza|Ibizu]] gdje je upoznala [[fotograf]]a koji ju je prozvao Nico, prema svom odbjeglom dečku Nicu Papatakisu. Kasnije je tog fotografa srela i u [[Pariz]]u kao vlasnika noćnog lokala.

== Glumačka karijera ==
Njezin dolazak na otok bio je početak sudbinske povezanosti sa Ibizom, tada, a i sada, mondenim ljetovalištem popularnih i moćnih ljudi iz [[film]]a i show businessa. Ta poznanstva su joj [[1958.]] omogućila ulogu u kratkoj sceni filma «Po prvi puta» sa tada vrlo popularnim [[Mario Lanza|Mariom Lanzom]] u režiji [[Rudolph Maté|Rudolpha Matéa]].

[[1959.]], u prijateljevoj vili u [[Rim]]u, Nico je upoznala [[Federico Fellini|Federica Fellinija]] koji ju je pozvao na snimanje svog filma »[[Slatki život]]» (La dolce vita). Fellini je zamijetio njezin talent te joj je odmah ponudio zamjetnu ulogu u filmu. Ovom ulogom njezin ugled u filmskim i modnim krugovima snažno je porastao pa su Nico i njezina majka u [[Pariz]]u potpisale ugovor sa mnogo poznatijom [[Moda|modnom]] agencijom. Uskoro su se njezine slike pojavile u časopisima i reklamama diljem svijeta. Pariz joj je postao dom u narednih pet godina a vrijeme je vrlo često provodila i na Ibizi.

[[1960.]] godine Nico je kao model otišla u [[New York]] gdje je upisala Lee Strassberg's Method School, koju je pohađala i [[Marilyn Monroe]], a sve kao pripremu za ozbiljnu filmsku karijeru. U studenom [[1962.]] godine dobila je veliku ulogu u [[Francuska|francuskom]] filmu Striptease gdje je upoznala Sergea Gainsbourga koji je producirao naslovnu pjesmu za film. Usprkos snimci sa Nico u filmu je ipak pobijedila verzija sa [[Juliette Gréco]].

== Glazbena karijera ==
[[1964.]] Nico je srela Briana Jonesa preko kojeg je upoznala managera [[Rolling Stones]]a Andrewa Loog Oldhama sa kojim je načinila svoj prvi singl «I'm Not Sayin» koji je producirao [[Jimmy Page]].

Vrativši se u [[New York]] krajem [[1964.]] godine, Nico se vratila svom poslu modela ali je nastavila i sa pjevanjem u u poznatom Blue Angel Loungeu. U to vrijeme imala je i kratku ljubavnu vezu sa [[Alain Delon|Alainom Delonom]] kojeg je bila srela ranije [[1962.]] godine u Italiji. U toj vezi Nico je zatrudnila i dobila sina Arija. U tom razdoblju svi su željeli upoznati tu misterioznu plavokosu djevojku koju su svi počeli obožavati. Kasnije u Parizu, Nico je uoznala [[Bob Dylan|Boba Dylana]] koji je ubrzao njezinu pjevačku karijeru poklonivši joj pjesmu «I'll Keep It with Mine» koja je kasnije bila objavljena i na njezinom prvom albumu «Chelsea Girl». Dylan je kasnije na svom albumu «Blonde on Blonde» napisao i posvetu za Nico nazvanu «Visions of Johanna».

Legenda kaže da je Nico upoznavši [[Andy Warhol|Andyja Warhola]] jednostavno rekla: «Želim pjevati» i on ju je upoznao sa njegovim tadašnjim umjetničkim štićenicima iz [[The Velvet Underground|Velvet Undergrounda]] koji su bili dio njegove Exploding Plastic Inevitable troupe. Od tada se Nico prestala baviti svojim dotadašnjim poslom modela i cijelu godinu je provela s članovima grupe na turneji.

Potpuno se u tom vremenu pridruživši bendu pjevala je u nekim od klasika [[Lou Reed]]a kao što su «Femme Fatale», «All Tomorrow's Parties» and «I'l l Be Your Mirror» sudjelujući u snimanju legendarnog albuma «[[The Velvet Underground And Nico]]» (1967.) Taj album i njezina pojava učinili su je najkarizmatičnijom pojavom glazbe tog vremena.

Nico je paralelno nastupala u poznatim klubovima u kojima su nastupala tada najpopularnija glazbena lica. Nico se okreće solo karijeri jer je u bendu došlo do sukoba izazvanih njezinom karizmatičnoću i stalnim izmjenama ljubavi i mržnje između nje, Johna Calea i Loua Reeda. [[1967.]] Nico je izdala svoju prvi album «Chelsea Girl» sa pjesmama Reeda i Calea kao i pjesmom Boba Dylana. Njezin duboki narkotični jednoličan glas postao je njezin zaštitni znak, isto kao i njezine izražene jagodice, mračni make-up i mrtvački pogled.

S Johnom Caleom kao producentom Nico je napravila tri albuma puna mračnih tonova, čudnih zvukova i osjećaja. Na turneje je išla rijetko, uglavnom po [[Španjolska|Španjolskoj]] i [[Francuska|Francuskoj]], te u [[New York]]u. Njezine izvedbe u tim vremenima bile su nezaboravna iskustva. Njezina glazba koje je bila prepuna tajanstvenog [[Indija|indijskog]] zvuka i instrumenata kod slušatelja je odjekivala vrlo [[Misticizam|mistično]] i intenzivno.
[[1969.]] godine Nico je upoznala filmskog redatelja [[Philippe Garrel|Philippea Garrela]] u [[Italija|Italiji]] te sa njime u sljedećih pet godina snimila desetak ne baš uspješnih filmova na raznim neobičnim lokacijama u svijetu.

1976.-1979. Nico je više manje provela u New Yorku a [[1981.]] godine preselila je u [[London]] radi snimanja albuma «Drama of Exile». U to vrijeme povremeno je nastupala uglavnom sa mlađim muzičarima a glazbeni izričaj joj je postao mistično-orijentalni što je bilo u kontradikciji s njezinim cool nastupom uz neizbježnu cigaretu i piće.

[[1985.]] godine Nico je izdala svoj novi album «[[Camera Obscura]]» produciran ponovno od [[John Cale|Johna Calea]]. Album je svojom atmosferom i njezinom izvedbom bio neka vrsta rekvijema za mrtve prijatelje i posveta tamnim stranama ulice. Mlađa publika doživljavala ju je kao [[punk]] boginju, a zvuk albuma odlično se uklopio u tadašnja eksperimentalna strujanja u glazbi sredine osamdesetih.

== Smrt ==
[[Datoteka:2006-07-24 Friedhof Grunewald-Forst Grabmal Nico.jpg|mini|desno|Grob u Berlinu]]
18. srpnja [[1988.]], vozeći se biciklom na [[Ibiza|Ibizi]] doživjela je [[moždani udar]] od kojeg je pala s bicikla. Prolaznici su je pronašli bez svijesti. Istog dana je preminula u lokalnoj bolnici.

Čitav njezin život bio je tajnovit i mističan čemu je posebnu čar davala njezina narkotična glazba i pojava. Njezin pepeo pokopan je u [[Berlin]]u, na malom [[Groblje Grunewald|groblju Grunewald]], u grobnicu gdje je pokopana i njezina mati Margarete, uz prisustvo nekolicine prijatelja, uz glazbu sa albuma «Desertshore» emitirane sa kasetofona.

== Diskografija ==
*1967 Chelsea Girl
*1969 The Marble Index
*1970 Desertshore
*1974 The End
*1982 Do or Die [live]
*1983 Drama of Exile (Remixed)
*1985 Camera Obscura
*1985 The Blue Angel
*1986 (Live) Heroes sillys
*1986 Live in Tokyo dead
*1990 Hanging Gardens in babylonia
*1994 Chelsea Girl Live or dead
*1995 My Funny Valentine
*1995 Heroine Anagram
*1996 Icon Cleopatra egipcie
*2000 Nico's Last Concert: Fata Morgana [live]
*2000 Janitor of Lunacy
*2002 Innocent & Vain
*2003 Live In Japan

[[Kategorija:Njemački glazbenici]]
[[Kategorija:Njemački filmski glumci]]
[[Kategorija:Američki rock glazbenici]]

Nico - Povijest promjena

WikiSysop: file->datoteka

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica