WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-23T23:53:38Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{dz}}
{{Infookvir politička stranka
|ime = Narodna stranka
|izvorno ime =
|logo =
|veličina = 
|logo opis =
|vođa =
|predsjednik =
|glavni tajnik =
|dužnosnik1 titula =
|dužnosnik1 ime =
|dužnosnik2 titula =
|dužnosnik2 ime =
|dužnosnik3 titula =
|dužnosnik3 ime =
|glasnogovornik =
|osnivač = [[Ljudevit Gaj]], [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] i [[Ivan Mažuranić]]
|slogan =
|osnovana = [[Politika u 1841.|1841.]]
|raspuštena = [[Politika u 1906.|1906.]]
|sastavljena od =
|izdvojena iz =
|prethodnica =
|spojena s =
|nasljednica =
|sjedište = [[Zagreb]]
|država = [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija]]
|glasilo = [[Danica (časopis)|Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka]], [[Novine Horvatzke]]
|sestrinska stranka =
|podmladak =
|studentsko krilo =
|broj članova =
|broj članova godina =
|ideologija =
|položaj =
|nacionalna skupina = [[Hrvati]]
|međunarodna skupina =
|europski parlament skupina =
|tijelo1 = 
|tijelo1 zastupljenost = 
|tijelo2 =
|tijelo2 zastupljenost = 
|tijelo3 =
|tijelo3 zastupljenost = 
|tijelo4 =
|tijelo4 zastupljenost = 
|boje =
|službena stranica =
|napomena =
}}
'''Narodna stranka''' bila je [[politička stranka]] uglavnom [[Hrvati|hrvatskoga naroda]] u [[Habsburška Monarhija|Habsburškoj Monarhiji]], izrasla iz ideja [[ilirski pokret|ilirskoga pokreta]] i [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskog narodnog preporoda]]. Djeluje od [[1841.]], a i to uglavnom unutar [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Kraljevine Hrvatske i Slavonije]], sve do [[raspad Austro-Ugarske|raspada]] [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]].

Prva je moderna hrvatska politička stranka, utemeljena 1841. pod nazivom '''Ilirska stranka''', a nakon zabrane ilirskog imena od 1843. djeluje kao Narodna stranka. Pokrenuli su je [[Ljudevit Gaj]], [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] i [[Ivan Mažuranić]] s ciljem borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]] kao službenog, te općenito zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, napose protiv politike [[mađarizacija|mađarizacije]]. Već 1841. imala je većinu u [[Sabor]]u, ali je zabranjena od 1851. do 1860.<ref name="Opća">http://proleksis.lzmk.hr/56489/ Opća i nacionalna enciklopedija</ref>

Obnavlja se pod vodstvom [[Josip Juraj Strossmayer|Josipa Jurja Strossmayera]], [[Franjo Rački|Franje Račkog]] i Ivana Mažuranića 1861., ali se 1862. iz nje izdvaja [[Samostalna narodna stranka]], koja zahtijeva [[hrvatsko državno pravo|samostalnu Hrvatsku]] (program Uvjetno ili bezuvjetno), te se protivi koaliciji s [[unionistička stranka|Unionističkom strankom]] (mađaroni), koja je prihvatila [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarsku nagodbu]] (1868).<ref name="Opća" />

Kada je Narodna stranka pobijedila na izborima 1871., tu je nagodbu proglasila nezakonitom. Među vođama, osim bana Ivana Mažuranića, isticao se [[Matija Mrazović]], koji je 1880., zbog oportunizma stranke (nagodbenjaštvo) - vrijeme je to u kojem [[Ante Starčević]] narodnjake proziva [[mađarolci]]ma - osnovao [[Neovisna narodna stranka|Neovisnu narodnu stranku]]. Otada stranka postupno gubi važnost. Godine 1905. ulazi u [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpsku koaliciju]], a nakon poraza na izborima 1906. raspada se.<ref name="Opća" />

==Utjecaj Ilirskog pokreta==
Već u svojim počecima, od [[1835.]] godine Ilirski pokret izazvao je otpor dijela hrvatskoga [[plemstvo|plemstva]] koji nije prihvaćao ilirske ideje, nego se zalagao za uže interese koji su se imali ostvariti u uskoj vezi s [[Ugarska|ugarskim]] plemstvom, a protiv [[beč]]koga [[centralizam|centralizma]]. Stoga je na njihov poticaj [[1841.]] i osnovana [[mađaroni|Horvatsko-vugerska stranka]], čiji će pristaše u narodu biti poznati kao mađaroni. Kako bi na to odgovorili, ilirci pod vodstvom [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]] i [[Janko Drašković|Janka Draškovića]] utemeljuju Ilirsku narodnu stranku (izvorno: ''Narodna ilirska partaja''), a njezina programska načela očituju se u krilatici:

{{citat|Da Bog živi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!|Lj. Gaj}}

Godine 1842. Ilirska stranka je pobijedila u sve tri hrvatske županije, Zagrebačkoj, Križevačkoj i [[Varaždinska županija (1868.-1918.)|Varaždinskoj]]. Na izborima u Zagrebačkoj županiji nadvladali su svoje protivnike silom, a ne većinom glasova zbog čega su izgubili potporu Beča.
Ubrzo, već [[11. siječnja]] [[1843.]],<ref>"Politička povijest Hrvatske", August Cesarec, Zagreb, 1989. {{ISBN|86-393-0151-4}}, str. 63</ref> zbog sve većih sukoba između narodnjaka i mađarona, ali i zbog pritužbi o širenju ilirskih ideja u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], car i kralj [[Ferdinand I., car Austrije|Ferdinand I.]] zabranjuje uporabu ilirskoga imena, pa se stranka otada naziva jednostavno Narodnom strankom, baš kao što se i novine koje su iznosile njezine ideje tada prozvale „[[Narodne novine|Narodnim novinama]].“ Ljudevit Gaj je prozivan od mnogih Iliraca zbog gubitka bečke potpore,pa je on time izgubio političko vodstvo stranke.

==Borba za hrvatski jezik i narodnu samobitnost==
Jedan od ciljeva Narodne stranke bilo je uvođenje [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]] u službenu uporabu, a najznačajniji korak u tom smislu bio je govor što ga je [[2. svibnja]] [[1843.]] u [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]] izrekao [[Ivan Kukuljević Sakcinski]]. To je ponovno rasplamsalo sukobe s mađaronima, a do svoga vrhunca oni su došli u srpnju [[1845.]] kad je obnovljena [[Zagrebačka županija (1868.-1918.)|Zagrebačka županija]]. Tada su mađaroni na svoju stranu u skupštini pridobili seljake-plemiće iz [[Turopolje|Turopolja]], te su narodnjaci ostali u manjini. Izbili su neredi na [[Markov trg|Markovu trgu]] u [[Zagreb]]u, a u sukobu s vojskom poginulo je 13 ljudi i ranjeno 27, većinom narodnjaka (vidi ''[[Srpanjske žrtve]]'').

U razdoblju koje je neposredno prethodilo [[revolucija u Mađarskoj 1848.|revolucionarnim događajima]] u Ugarskoj [[1848.]], u Hrvatskom saboru većinu imaju pripadnici Narodne stranke. Bio je to posljednji hrvatski staleški sabor. U sukobu s Mađarima, Sabor odlučuje da se Hrvatskoj vrati njezina samostalna vlada, koje se Hrvatska bila odrekla [[1790.]] godine. Usto, ovaj je Sabor tražio ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, ostvarivanje crkvene neovisnosti od Ugarske, te promicanje [[Zagrebačka biskupija|Zagrebačke biskupije]] u rang [[Nadbiskupija|nadbiskupije]]. Pritisnut takvom opozicijom, ban Haller, inače sklon mađaronima, odstupa, a kao banski namjesnik vlast preuzima biskup [[Juraj Haulik]], sklon narodnjacima. Jedna je od odluka ovog sabora i uvođenje hrvaskoga jezika kao „diplomatičkog i službovnog“ jezika u Hrvatskoj, zamijenivši dotadašnji [[latinski jezik|latinski]]. Ta je odluka donesena [[23. listopada]] [[1847.]] Time je Sabor u kojem su dominirali narodnjaci zapravo ostvario ciljeve [[hrvatski narodni preporod|Hrvatskog narodnog preporoda]].

Slijedeći revolucionarna zbivanja u drugim dijelovima Monarhije, narodnjaci, predvođeni Kukuljevićem i [[Ambroz Vranyczany|Ambrozom Vraniczanyjem]], na [[Velika narodna skupština|Velikoj narodnoj skupštini]] sazvanoj u [[Narodni dom u Zagrebu|Ilirskoj dvorani]] Opatičkoj ulici u Zagrebu, donose „[[Zahtijevanja naroda]]“ u 30 točaka. U njima se, između ostaloga, traži da [[Josip Jelačić]], tadašnji zapovijednik Prve banske pukovnije, bude imenovan hrvatskim [[ban]]om. On je pak, odmah po imenovanju zabranio primanje zapovijedi od drugih, čime je prekinuo veze s Ugarskim kraljevstvom. Jelačić je za [[19. svibnja]] [[1848.]] raspisao izbore za novi [[Hrvatski sabor 1848.|Hrvatski sabor]] u [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji]], uključujući sada i [[Vojna krajina|Vojnu krajinu]]. To je bio prvi hrvatski nestaleški sabor, a sastao se [[5. lipnja]]. U njemu su narodnjaci ponovno imali ogromnu većinu.

Od toga trenutka, a osobito nakon što Ivan Kukuljević Sakcinski [[1850.]] utemeljuje [[Družtvo za povestnicu jugoslavensku|Društvo za povjesnicu jugoslavensku]], u Narodnoj stranci sve više jača [[južnoslavenska ideja|jugoslavenska ideja]]. Nju snažno podržava istaknuti narodnjak, biskup [[Josip Juraj Strossmayer]], koji već [[1849.]] piše da je njegov cilje „jugoslavjana sdružiti se, složiti i ujediniti.“ Pod utjecajem Bogoslava Šuleka, članstvo i vodstvo Narodne stranke u velikoj mjeri prihvaća [[austroslavizam]] - koncept koji podrazumijeva održavanje [[Austrijsko Carstvo|Austrijskog carstva]], ali uz federalne jedinice za slavenske narode; a kojega će bečki Dvor najprije odbaciti radi uvođenja [[Bachov apsolutizam|Bachovog apsolutizma]], a potom radi njemačko - ugarske hegemonije nad slavenskim narodima uspostavljene definitivno [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarskom nagodbom]] iz 1867. godine, tzv. [[Dualizam (Austro-Ugarska)|dualizmom]].

==Vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe==
I u Saboru koji se sastao [[15. travnja]] [[1860.]] radi ustoličenja bana [[Josip Šokčević|Josipa Šokčevića]] ([[1860.]] – [[1867.]]) također je bila većina narodnjaka, a među njima su osobitu ulogu imali: Josip Juraj Strossmayer, [[Franjo Rački]], [[Matija Mrazović]], [[Ivan Vončina]], Ivan Kukuljević Sakcinski i drugi. U tom su razdoblju, koje je prethodilo [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarskoj]] i [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarskoj nagodbi]], narodnjaci su zagovarali povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je znatno slabija Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetni savez s Ugarskom. Tu su stranku predvodili [[Mirko Bogović]] i [[grof]] [[Julije Janković]]. U Saboru je još bila zastupljena i [[Stranka prava]], na čelu s [[Ante Starčević|Antom Starčevićem]] i [[Eugen Kvaternik|Eugenom Kvaternikom]], koja se zauzimala za hrvatsku samostalnost.

[[Ivan Mažuranić]] koji je tada uvidio opasnost od približavanja Mađarima, osniva [[1862.]] [[Samostalna narodna stranka|Samostalnu narodnu stranku]] (poznatu i kao Narodno-liberalna stranka) koja će se zalagati za tješnje veze s [[Austrija|Austrijom]], čime dolazi do raskola među narodnjacima, a Mažuraniću se pridružuju Kukuljević Sakcinski, Ambroz Vraniczany, uz podršku nadbiskupa Haulika. Na izborima [[1865.]] ova je stranka teško poražena od udruženih narodnjaka i unionista (mađarona). To je pak znatno oslabilo položaj Hrvatske u doba preustroja Monarhije. U sklapanju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] narodnjaci nisu htjeli sudjelovati, pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist [[Levin Rauch]]. U otporima Nagodbi Narodna stranka ima vodeću ulogu, te je u izborima održanima u svibnju [[1869.]] godine nasuprot trinaestorici unionista i jednom pravašu Narodna stranka imala čak 51 zastupnika. Nakon što je ban Rauch [[1870.]] dao izglasati zakon kojim je borba protiv Nagodbe proglašena kaznenim djelom, Narodna stranka u vojnom dijelu [[Sisak|Siska]] koji je još pripadao Vojnoj krajini pokreće novine „Zatočnik“ u kojima napada unioniste. Rauch je podnio tužbu, no sud u [[Petrinja|Petrinji]] tu je tužbu odbio, a ban je morao podnijeti ostavku.

==Suradnja s pravašima i novi raskol==
U rujnu [[1871.]] narodnjaci zajedno s pravašima izdaju [[Rujanski manifest]] kojim se Nagodba proglašava nezakonitom. Zauzimajući se za reviziju Nagodbe na izborima za Sabor [[1872.]] Narodna stranka i Stranka prava odnose pobjedu, a za bana izabran je prvi „ban pučanin“, Ivan Mažuranić - dakle najviđeniji protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe. Taj je sabor raspušten već sljedeće godine, no Nagodba je revidirana, a u novom saboru iz [[1873.]], ponovno je za bana izabran Mažuranić ([[1873.]] – [[1880.]]).

Mažuranića je na banskoj dužnosti nasljedio [[Josip Pejačević]]; makar je i on bio narodnjak, on prihvaća unionističku politiku, te je za njegove vlasti prekinut napor za samostalnijim položajem Hrvatske u odnosu na Ugarsku i umjesto toga nastavljena postupna mađarizacija (Ante Starčević proiziva stoga J. Pejačevića i njegove pobornike iz Narodne stranke "[[mađarolci]]ma").

Uslijed toga ponovno dolazi do raskola u stranci: [[Matija Mrazović]] s dvadeset i trojicom saborskih zastupnika (među njima su [[Franjo Rački]], [[Šime Mazzura]], Vojnović i dr.<ref>Irvin Lukežić: [http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=58-59&C=25 Gjuro Ružić i Šime Mazzura], [[Sušačka revija]] br. 58/59</ref>) osniva [[1880.]] [[Neovisna narodna stranka|Neodvisnu narodnu stranku]], koju će podržavati i Strossmayer. U svom glasilu „Obzor“ ova je stranka iznosila izvorna načela Narodne stranke iz doba prije revizije Nagodbe.

==Nastavak mađarizacije i Hrvatsko-srpska koalicija==
Nastavkom mađarizacije došlo je do narodnoga otpora, a on je ugušen intervencijom austrijske vojske. Banom je 1883. godine imenovan [[Károly Khuen-Héderváry]], a mađarizacija se u dva desetljeća njegovog upravljanja Hrvatskom još oštrije nastavila. Kroz cijelo njegovo nametnuto vladanje u izborima za Sabor, održanima [[1884.]], [[1887.]], [[1892.]], [[1897.]] i [[1901.]], većinu je dobivala Narodna stranka - sada glavni oslonac promađarske politike - zahvaljujući vještoj manipulaciji izbornim jedinica, te mijenjanjem izbornih zakona u kojima pravo glasa bio određen veličinom vlasništa. Narodna stranka je bila ništa drugo nego stranka koja je provodila volju Ugarske tj. postala je [[vladina stranka]], a u narodu je viđena kao mađaronska. Jedina prava opozicija tada joj je bila [[Stranka prava]].

Takve suprotnosti dovele su do nemira i pobune [[1903.]], te je Khuen-Héderváry bio prisiljen na odstup, a na bansko mjesto dolazi [[Teodor Pejačević]]. U tom je razdoblju temeljem [[Riječka rezolucija|Riječke]] i [[Zadarska rezolucija|Zadarske rezolucije]] formirana [[Hrvatsko-srpska koalicija]] u koju su s hrvatske strane ušli narodnjaci i pravaši, a iz redova srpskog naroda samostalci i radikali. Kraće vrijeme u koaliciji su bili i hrvatski socijaldemokrati. Na taj je način prestalo samostalno djelovanje Narodne stranke.

Hrvatsko-srpska koalicija ostat će na vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji do kraja [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], no duboko će se kompromitirati suradnjom s Mađarima (u vrijeme kada se kraju austro-ugarskog [[Dualizam (Austro-Ugarska)|dualizma]] nije nazirao kraj) i nepripravljenošću za ishod rata. Nakon rata, politički prostor što ga je nekoć zauzimala Narodna stranka zauzet će [[Hrvatska seljačka stranka]].

==Utjecaj u Istri i Dalmaciji==
{{glavni|Narodna stranka (Dalmacija)}}
{{glavni|Hrvatsko-slovenska narodna stranka}}
Hrvatska narodna stranka imala je značajan utjecaj pri buđenju nacionalne svijesti u Istri i Dalmaciji, koje su kao zasebne zemlje u austrijskom dijelu [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske]] bile odvojene od matice. U [[Dalmacija|Dalmaciji]] je tako pod njezinim utjecajem rastao narodnjački pokret, a onda i [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodna stranka]] s ciljem uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu i sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom. Stoga su narodnjaci u Dalmaciji bili nazivani „aneksionistima“, za razliku od „autonomaša“, koji će kasnije postati otvoreni eksponenti talijanskoga [[iredentizam|iredentizma]].

Narodnjaštvo u [[Istra|Istri]] izravno je poticao Strossmayer, a Narodna stranka iz Hrvatske i Slavonije slala je i financijsku pomoć istarskim [[Hrvatsko-slovenska narodna stranka|narodnjacima]]. U vrijeme kada narodnjaci u Hrvatskoj i Slavoniji kreću u nagodbenjačku politiku, [[Matko Laginja]] s novom generacijom hrvatskih istarskih političara daje Narodnoj stranci u Istri odlučan [[Ante Starčević|starčevićanski]] pečat i na svaki način povezuje hrvatsku politiku u Istri sa [[Stranka prava|Strankom prava]]. Ipak, narodnjaštvo u Istri (ni u svojoj starčevićanskoj fazi) nije postiglo uspjeh kakav je postiglo ono u Dalmaciji. Uspjeh [[Hrvatski narodni preporod u Istri|narodnog preporoda istarskih Hrvata]] i Slovenaca se tek počeo materijalizirati, kada ga je zatekao [[Prvi svjetski rat]], nakon kojeg je uslijedilo pripajanje tih krajeva Italiji. Italija će potom agresivno krenuti u [[Talijanizacija|talijanizaciju]], koja je u najboljem slučaju je negirala postojanje Slovenaca i Hrvata, svevši ih na razinu amorfnog slavenstva.

== Istaknuti članovi ==
Istaknuti članovi Narodne stranke koji su bili poznati odvjetnici bili su: Nikola Crnković, Nikola Krestić, Bogdan Medaković (svi u Zagrebu), Vaso Gjurgjević (u Osijeku), Jovan Gjurić (u Mitrovici i Zagrebu) te Minko Horvata (u Đakovu).<ref>A. Kent, [http://www.historiografija.hr/hz/1990/HZ_43_22_KENT.pdf Hrvatski odvjetnici i politika profesije: dilema profesionalizacije 1884-1894.] Historijski zbornik, god. XLIII (1), str. 258 (1990)</ref>

== Vidi još ==
*[[bukovičko izdajstvo]]

== Izvori ==
{{izvori}}

== Literatura ==

*I. Kukuljević Sakcinski, ''Narodna moralna snaga Južnih Slavenah i hrvatske političke stranke'', Zagreb [[1865.]]
*K. Vojnović, ''Što hoće Neodvisna narodna stranka?'', Zagreb [[1884.]]
*Vera Ciliga, ''Narodna stranka i južnoslavensko pitanje (1866-1870)'', Zagreb [[1970.]]
*V. Đ. Krestić, ''Prilozi za biografiju Ivana Kukuljevića'', Zagreb [[1968.]]
*Tereza Ganza-Aras, „Težnje Hrvata oko uspostave svoje države u novije doba“, ''Zadarska revija'' 40 (1991), str. 9-21.
*Dr. Branko Dubravica, "Uvod u suvremenu političku povijest", Zagreb [[1997.]]

[[Kategorija:Povijesne političke stranke]]
[[Kategorija:Hrvatske političke stranke do 1918.]]
[[Kategorija:Hrvatske političke stranke u Austro-Ugarskoj]]

Narodna stranka - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica