Suradnik10: Zamjena teksta - '{{Žene u crvenom}}' u ''

2025-12-22T02:13:44Z

Zamjena teksta - '{{Žene u crvenom}}' u ''

←Starija inačica		Inačica od 22. prosinac 2025. u 02:13
Redak 1:		Redak 1:
	<!--'''Mara Čop'''-->~~{{Žene u crvenom}}~~		<!--'''Mara Čop'''-->
	'''Mara Čop''' ([[Livorno]], [[10. kolovoza]] [[1858.]] - [[Gorizia\|Gorica]], [[25. svibnja]] [[1910.]]), [[Hrvati\|hrvatska]] [[etnograf]]kinja, [[književnica]], [[novinar]]ka i [[Kulturni djelatnik\|kulturna djelatnica]]. Poznata je pod svojim [[pseudonim]]ima '''Mara Čop Marlet''' i '''Marie von Berks'''.		'''Mara Čop''' ([[Livorno]], [[10. kolovoza]] [[1858.]] - [[Gorizia\|Gorica]], [[25. svibnja]] [[1910.]]), [[Hrvati\|hrvatska]] [[etnograf]]kinja, [[književnica]], [[novinar]]ka i [[Kulturni djelatnik\|kulturna djelatnica]]. Poznata je pod svojim [[pseudonim]]ima '''Mara Čop Marlet''' i '''Marie von Berks'''.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-12-11T09:31:42Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Žene u crvenom}}
'''Mara Čop''' ([[Livorno]], [[10. kolovoza]] [[1858.]] - [[Gorizia|Gorica]], [[25. svibnja]] [[1910.]]), [[Hrvati|hrvatska]] [[etnograf]]kinja, [[književnica]], [[novinar]]ka i [[Kulturni djelatnik|kulturna djelatnica]]. Poznata je pod svojim [[pseudonim]]ima '''Mara Čop Marlet''' i '''Marie von Berks'''.

== Obitelj i osobni život ==
[[Otac]] Anton Čop{{fusg|1}} bio je [[Hrvat]] i potomak trgovačke obitelji Čop iz [[Karlovac|Karlovca]], a [[majka]] Maria Anna Eiberger [[Nijemci|Nijemica]] rodom iz [[Mainz]]a.{{fusg|2}} Imala je starijeg brata Antona. God. 1886. u [[Karlovac|Karlovcu]] se udaje za [[Francuzi|francuskog]] [[odvjetnik]]a Charlesa Lengera Marleta, kog je upoznala u [[Budimpešta|Budimpešti]] godinu prije. Mladi bračni par dvije ili tri godine kasnije seli u [[Alžir]], gdje suprug obnaša dužnost javnog tužitelja. U Alžiru im se rađa kći Josipa, koja u trećoj godini umire od [[tifus]]a. Čop i Lenger Marlet nakon toga se rastaju te on seli u [[Atena (grad)|Atenu]], gdje je 1895. i preminuo, a Čop se vraća u [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatsku]]. God. 1894. ponovno se udaje, za južnoštajerskog veleposjednika Huga viteza Berksa, s kojim je imala sina Huga (r. 1897.). Nakon Berksove smrti 1906. Marino se zdravstveno stanje pogoršava, zbog čega napušta [[Beč]] i seli u [[Gorizia|Goricu]], gdje 1910. umire od [[tuberkuloza|tuberkuloze]]. Skrb za sina Huga preuzeo je Marin brat, ministarski savjetnik Anton Tschopp.

Za života se družila, dopisivala i surađivala s brojnim domaćim i stranim imena iz svijeta književnosti, književne kritike, znanosti, politike i umjetnosti. Tako se dopisuje s brazilskim carem, francuskim predsjednikom F. P. Grevijem, [[Emile Zola|Zolom]], [[Leconte de Lisle|Lecontom de Lisleom]], Viktorom Napoleonom, Caramanom Chimaijem, a družbuje i s Karlom Bleibtreuom, Juliette Lamber Adam, De Gubernatisom, Leopoldom Sacher-Masochom, Caroline Bruch-Sinn, Karlom Schönfeldom, [[Franjo Bučar|Franjom Bučarom]], [[Franjo Kuhač|Franjom Kuhačom]], [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerom]], Kolomanom Tiszaom, Juliusom Andrassijem, Augustom Trefortom i [[Koloman Bedeković|Kolomanom Bedekovićom]]. Najistaknutije pak mjesto zauzima konjički nadvojvoda Josip (Jozsef Föherzeg), iz vladarske kuće [[Habsburg]]a. Josip je Mari Čop pokmokgao oko objavljivanja bogato opremljene i ilustrirane knjige o južnoslavenskim ženama, dok je ona na [[francuski jezik]] prevela atlas ljekovitog bilja njemačkog pučkog ljekara Sebastiana Kneippa što ga je Föherzeg priredio.

== Književno stvaralaštvo ==
Početkom [[1880-ih|osamdesetih godina 19. stoljeća]] objavljuje prve književne uratke u ''Agramer Zeitungu'' i ''Agramer Tagblattu''. Zbirku [[novela]] »Aus Edelhöfen des Balkan« (''Iz plemenitaških dvora balkana'') objavljuje u [[Pariz]]u 1887. te ju posvećuje nadvojvodi Josipu, vrhovnom zapovjedniku mađarske kraljevske vojske.{{fusg|3}} [[Igrokaz]] »Das Hochzeitslied von Lugos« praizveden je u [[Brno|Brnu]], nakon čega igra u [[Stuttgart]]u, a u [[Zagreb]]u je upriozren 1892. na [[hrvatski jezik|hrvatskom]] kao ''Lugoška svatovska pjesma'', u prijevodu Adama Mandrovića. Već je tada Čop bila zabilježena u gotovo svim onodobnim [[Njemačko Carstvo|njmečakim]] biografskim, književnim i kazališnim leksikonima, a ondašnja ju [[književna kritika]] u [[Austro-Ugarska|Austrio-Ugarskoj]] svrstava među predstavnice [[naturalizam|naturalizma]] i autorice domaćih pučkih komada. Igrokazi su joj prikazivani diljem Monarhije, u [[Olomouc]]u, [[Ljubljana|Ljubljani]], [[Beč]]u, [[Prag]]u, [[München]]u i drugdje, a upravo će Čop 1892. prevesti i postaviti u Beč [[Ivo Vojnović|Vojnovićev]] prvijenac »Psyche«. Jednako tako, napisala je [[Vlaho Bukovac|Bukovčev]] [[životopis]] u mjesnim novinama i katalogu prve njegove samostalne izložbe u Beču,nakon koje je razvila obiteljsko prijateljstvo s Bukovcem, koji će 1904. naslikati [[portret]] njezina sina Huga. Piše [[libreto]] za [[opera|operu]] »Ciganka Đina« Lea Helda, praizvedene u Pragu 1902. Za bečki ''Burgtheater'' pripremala je, i s njegovim ravnateljem uvježbavala, određene scene drame »Bogumil«, čiju je povijesnu fabulu o živoru starih Slavena temeljila na savjetima Frana Miklošića i građi koju joj je posuđivao [[Vatroslav Jagić]]. Drama nije uprizorena, no tiskala ju je izdavačka kuća Konegen u Beču mjesec dana prije Marine smrti.

U svojim trima [[roman]]ima, objavljenima u posljednjim trima godinama života, kritizirala je lažni moral austrijskog društva, [[Predrasuda|predrasude]] prema [[žena]]ma i ondašnji odgoj te se u njima naziru obilježja moderne poput unutarnjeg monologa, govorne karakterizacije likova u skladu s njihovom [[obrazovanje|naobrazbom]], no općenito prevladava [[realizam (književnost)|realizam]] (društvena motivacija likova). U dramskom stvaralaštvu ponajviše tematizira onodobne društvene skandale, [[podmitljivost]], borbu za moć među [[plemić]]ima i moralno rasulo, pri čemu uz naturalistička i realistička obilježja uklapa i elemente moderne te [[impresionizam|impresionističke]] opise [[priroda|prirode]]. [[Komedija|Komedije]] smješta u intimnije prostore, salone, slikarske ateljee i budoare. Cjelokupno književno stvaralaštvo bogato je [[folklor]]nim i etnografskim motivima i opisima, koje je crpila iz etnografske literature, poznavanja [[mitologija|mitologije]] i nekoliko stranih jezika. U svojim djelima zagovara [[vitalizam]], očuvanje veze čovjeka i prirode, kršćanski moral i etiku. Zanimala se i za suvremena književna ostvarenja i moderna strujanja u književnosti, pa tako dramatizira [[Guy de Maupassant|Maupassantov]] komad »Pierre et Jean«, naslovivši ga ''Kukavičja jaja'', a u igrokaz priređuje i roaan »A Rebour« Jorisa-Karla Huysmannsa, nailazeći na pohvale bečke kritike.

== Kulturna kritika i etnografski rad ==

God. 1884. objavljuje u firentinskom ''Revue Internationale'' i časopisu ''Auf der Höhe'' svoju prvu kazališnu studiju, na temu hrvatskog kazališta. Objavljuje studije i članke o hrvatskim dramskim piscima, nastanku [[HNK u Zagrebu|Hrvatskog narodnog kazališta]], njegovom repertoaru, dramaturzima i glumcima te hrvatskom glazbenom životu, pa tako piše o nastupima [[Sidonija Erdödy Rubido|Sidonije Erdödy]], [[Vatroslav Lisinski|Lisinskog]] naziva »hrvatskim glazbenim kraljem«, dok za [[Ivan pl. Zajc|pl. Zajca]] ističe da je »genijalni kompozitor«, ali da »se ne može otrgnuti od dvojakog utjecaja, utjecaja talijanskog obrazovanja i njegove prijemčivosti za uzore iz bečkog glazbenog života«. Tako su po njezinu mnijenju Lisinski i [[Ferdo Livadić|Livadić]] »instinktivno obuhvatili [[Hrvatski narodni preporod|hrvatski narodni duh]]«, dok Zajčev opus kritizira kao »cvijeće bez korijena u srcima hrvatskog naroda«. Zanimala se i za [[politika|politiku]], pa tako u svojim ogledima o mađarskom društvu, kao i za [[Srednji vijek|srednjovjekovlje]], o čemu svjedoči niz novinskih članaka na temu [[Štajerska|Štajerske]] toga razdoblja (»O štajerskoj ženi u Srednjem vijeku«, »Staroštajerska medicina«, »Samostanski život žena u srednjovjekovnoj Štajerskoj«, »Štajerski pisci u Srednjem vijeku« itd.). Čop je dijelila zanimanje za [[Romi|Rome]] s nadvojvodom Josipom, autorom [[Slovnica|slovnice]] [[romski jezik|romskog jezika]] (''Czigany nyelvtan. Romano csibakera'', Budimpešta, 1886.), pa je tako u svoju knjigu o životu južnoslavenskih žena uključila i Romkinje. Bila je članicom triju etnografskih društava (Académie Internationale des Palmiers, Gypsy Lore Society i Magyar Néprajzi Társaság), a u izvještajima za budimpeštansku ''La Revue de l' Orient'' najviše tekstova posvećuje ženama slavenskog juga i afričkim ženama. Tako piše o poeziji groba u [[Južni Slaveni|južnih Slavena]], svadbenim običajima južne Štajerske, [[Slavenska mitologija|slavenskoj mitologiji]], orijentalistici.

O njezinom etnografskom radu »Lexikon deutscher Frau der Feder« piše: {{citat2|Posebnost je stekla podrobnim proučavanjem ciganskog bića, a njezinom peru zahvaljujemo vrijedne priloge o poznavanju tog naroda. Poradi toga ju je englesko društvo Gypsy Lore Society imenovalo dopisnim počasnim članom, a Académie Internationale des Palmiers iz Pariza joj je poslalo člansko odličje. Također ju je mađarsko etnografsko društvo imenovalo, zbog njezinih karakteristika nomadskog naroda, za svoju izvjestiteljicu.}}

== Bilješke ==
{{fusd|1}} Marin pradjed, Jakob Čop (1742. - 1812.), doselio se iz slovenskog Hraša u Hrvatsku i zasnovao hrvatski ogranak prezimena Tschopp, koje potječe iz [[Švicarska|Švicarske]] (zabilježeno je još u 16. st. u kantonima [[Luzern (kanton)|Luzernu]], Baselu i [[Fribourg (kanton)|Fribourgu]]). <br>
{{fusd|2}} [[Mađari|Mađarski]] [[etnograf]] Antal Hermann tvrdio je da jedna od njemačkih prabaka Mare Čop bila kumče [[marija Terezija|Marije Terezije]].<br>
{{fusd|3}} Pregovor zibrci napisao je galicijski romanopisac Leopold Sacher-Masoch.

== Literatura ==
* ''[[Hrvatski biografski leksikon]]'', [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]], Zagreb, 1993., sv. 1, str. 88.
* [[Emilij Laszowski|Laszowski, Emilij]] (ur.). ''[[Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925]]'', Zagreb, 1925., str. 56.
* Žura Vrkić, Slavica. Prva hrvatska etnografkinja Mara Čop Marlet, ''Ethnologica Dalmatica'', br. 12 (2003.), str. 5-34. {{Hrčak|id=159019}}

{{GLAVNIRASPORED:Čop, Mara}}
[[Kategorija:Hrvatski dramatici]]
[[Kategorija:Hrvatski etnografi]]
[[Kategorija:Hrvatski književnici]]
[[Kategorija:Hrvatski novinari]]

Mara Čop - Povijest promjena

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{Žene u crvenom}}' u ''

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica