WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-30T14:50:47Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[Datoteka:Grkokatolicka crkva Sv Cirila i Metoda Zagreb 15012012 2.jpg|mini|250px|Grkokatolička konkatedrala Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu]]
Crkveno sjedinjenje [[pravoslavlje|pravoslavnih]] vjernika s [[Katolička crkva|Katoličkom crkvom]], u smislu stvaranja [[Grkokatolička crkva u Hrvatskoj|grkokatoličke crkvene zajednice u Hrvatskoj]], [[1611.]] godine, vezano je uza "sjedinjenog" biskupa [[Simeon Vratanja|Simeona Vratanju]], koji je rezidirao u sjedinjenu samostanu [[Stara Marča|Marča]], danas napuštenu lokalitetu pokraj [[Čazma|Čazme]]. Samostan svetog Mihaela arkanđela sagradili su 1598. pravoslavni monasi, na temeljima porušene katoličke crkve Svih svetih, a možda i na ostatcima nekadašnjega augustinskog samostana. Biskupa Simeona nagovorio je na sjedinjenje s Katoličkom crkvom [[ivanić]]ki župnik [[Martin Dubravić]]. Simeon je bio pravoslavni biskup koji je pristupio jedinstvu s Rimom i tako postao prvi [[grkokatoličanstvo|grkokatolički]] biskup u Hrvatskoj i ujedno prvi biskup tad uspostavljene grkokatoličke '''Marčanske biskupije''', koja je obuhvaćala sve novonastale grkokatolike u Hrvatskoj, koji mahom žive na području [[Vojna krajina|Vojne krajine]]. Sjedinjenje s Katoličkom crkvom je Simeon, dotad biskup [[pećka patrijaršija|Pećke patrijaršije]], s titulom "episkop zapadnih strana", potpisao u [[Rim]]u, 19. studenoga 1611., ispovjedivši [[katolicizam|katoličku vjeroispovijest]] u ruke kardinala [[Robert Bellarmino|Roberta Bellarmina]]. Tri dana kasnije, 21. studenoga 1611., papa [[Pavao V.]], svojim apostolskim pismom ''Divinae Maiestatis Arbitrio'' potvrđuje uniju, odnosno obnovu crkvenog zajedništva dotad pravoslavnih hrvatskih [[Vlasi|Vlaha]] s rimskom [[Sveta Stolica|Apostolskom stolicom]]. Kao model unije uzet je ukrajinski primjer, [[Brestska crkvena unija|Brestovska crkvena unija]], prema kojoj pravoslavci postaju katolici, u prihvaćanju crkvenog nauka i priznanju papina primata, ali zadržavaju istočni obred i običaje, npr. ženidbu prezbitera.

U početku su marčanski biskupi odlazili prvo na posvećenje kod pravoslavnog patrijarha u [[Peć (grad)|Peć]], a tek potom su bivali ređeni (ponovo!) u rimskoj Crkvi. Kasnije je unija, uz određene otpore u puku, potpuno zaživjela. Nova situacija je nastala [[1690.]] godine, kad na područje Habsburške Monarhije masovno dolaze pred Turcima izbjegli Srbijanci, na čelu s pećkim patrijarhom [[Arsenije III. Crnojević|Arsenijem III. Crnojevićem]], koji otad rezidira u [[Srijemski Karlovci|Srijemskim Karlovcima]]. Arsenije dobiva ovlasti od cara kao patrijarh ne samo srpskih već i svih pravoslavaca u Monarhiji. On se pokušava silom nametnuti i kao poglavar grkokatolika i marčanskog biskupa. Uslijed nasilja i pritiska, većina vjernika Marčanske biskupije vraća se u pravoslavlje, uz potporu državnih vlasti, iako ustroj Marčanske biskupije ostaje i dalje, uza smanjen broj župa i vjernika.

Budući da se je Marča nalazila na teritoriju [[zagrebačka biskupija|Zagrebačke biskupije]], isprva su marčanski biskupi bili tretirani kao obredni grkokatolički pomoćni biskupi zagrebačkih rimokatoličkih biskupa. To stanje je potrajalo gotovo do godine [[1777.]], kada je papa [[Pio VI.]], na prijedlog austrijske carice i hrvatske kraljice [[Marija Terezija|Marije Terezije]], bulom ''Charitas illa'', od 17. lipnja 1777., dokinuo Marčansku biskupiju i utemeljio grkokatoličku '''[[križevačka biskupija|Križevačku biskupiju]]'''. Također je carica Marija Terezija strogo zabranila svako daljnje uznemiravanje grkokatolika od strane pravoslavaca.

Od sjedinjenih hrvatskih Vlaha u sklopu Marčanske biskupije do danas su se u okviru Križevačke biskupije kao grkokatolici održali samo [[žumberak|žumberački]] potomci starih hrvatskih [[uskoci|uskoka]].

== Marčanski biskupi ==

1. [[Simeon Vratanja]] (1611. – 1630.)

Svoje episkopsko posvećenje Simeon Vratanja primio je 20. listopada [[1607.]] godine, u [[Györ]]u, iz ruku Kozme, "korintskog" arhiepiskopa i metropolita. Čini se da je iste godine primio posvećenje i od pećkog patrijarha Jovana. Iz kasnije korespondencije kardinala Bellarmina s vladikom Simeonom vidi se da je vladika nakon ispovijesti katoličke vjere bio "uvjetno posvećen" za episkopa, i to vjerojatno od kardinala Bellarmina, jer je postojala ozbiljna sumnja o valjanosti njegova posvećenja. Stoga je i Simeon morao rukopoložiti "pod uvjetom" one prezbitere koje je on posvetio prije svojeg polaska u Rim i stupanja u Katoličku crkvu.
Za svojeg boravka u Rimu vladika Simeon zamolio je papu da samostan Marču podigne na čast arhimandrije. Papa je njegovoj molbi, 21. studenoga 1611., udovoljio konstitucijom.
Pretpostavlja se da je umro krajem 1632., u Marči, gdje je i pokopan.

2. [[Maksim Predojević]] (1632. – 1642.)

3. [[Gabrijel Predojević]] (1642. – 1644.)

4. [[Bazilije Predojević]] (1644. – 1648.)

Godine 1643. bio je sjedinjeni [[arhimandrit]] (poglavar) samostana u [[Gomirje|Gomirju]], kod [[Ogulin]]a. Car [[Ferdinand III.]] imenovao ga je [[1644.]] sjedinjenim marčanskim episkopom, pod naslovom ''svidnički''. Bio je prvi sjedinjeni biskup koji nije tražio pravoslavno ređenje za episkopat, već samo katoličko.

5. [[Sava Stanislavić]] (1648. – 1661.)

6. [[Gabrijel Mijakić]] (1663. – 1670.)

Car [[Leopold I.]] imenovao ga je za arhimandrita samostana Marča, a [[1663.]] i svidničkim biskupom. U Rim je pošao godine 1667. i papi [[Aleksandar VII.|Aleksandru VII.]] predao molbu da ga potvrdi za svidničkog episkopa. Za biskupa je zaređen u Rumunjskoj. Godine 1670. bio je uhićen kao sukrivac u pobuni [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] i [[Fran Krsto Frankapan|Krste Frankapana]]. Odveden je u tamnicu u tvrđavu [[Senj]], otamo u [[Graz]] i na kraju u Glatz, u [[Šleska|Šleskoj]], gdje je nakon 16 godina tamnovanja, godine 1686., umro.

7. [[Pavao Zorčić]] (1671. – 1685.)

Pavao Zorčić rodom je iz [[Sveti Ivan Žabno|Svetog Ivana Žabnog]]. Papa [[Klement X.]] izdao je 20. studenoga [[1671.]] breve kojim imenuje Pavla Zorčića apostolskim vikarom, s naslovom episkopa ''platejskoga''. U Rimu je rukopoložen za episkopa u Grčkom kolegiju sv. Atanazija. Godine 1680. kupio je za sjemenište od plemića Patačića kuću na [[Grič]]u, u Zagrebu. Za uzdržavanje pitomaca dobio je od države imanje u [[Pribić]]u. Umro je u Marči, 23. siječnja 1685.

8. [[Marko Zorčić]] (1685. – 1688.)

Car Leopold I. imenovao ga je episkopom, pod naslovom ''svidnički''. Instalacija je izvršena u Marči, 24. studenoga [[1685.]] Papa [[Inocent XI.]] izdao je 20. veljače 1688. breve kojim postavlja Marka Zorčića apostolskim vikarom i episkopom, pod naslovom platejski. Umro je 1688., na putu iz Rima u Marču.

9. [[Izaija Popović]] (1689. – 1699.)

Papa [[Aleksandar VIII.]] imenovao je [[1689.]] Izaiju Popovića episkopom, pod naslovom platejski. Mjesec dana poslije papina dekreta car Leopold imenovao je Izaiju episkopom pod naslovom svidnički. Za biskupa je rukopoložen 1690., u Beču.

10. [[Gabrijel Turčinović]] (1700. – 1707.)

Na prijedlog zagrebačkog biskupa [[Stjepan Seliščević|Stjepana Seliščevića]] car Leopold imenovao je, 21. lipnja [[1700.]], Gabrijela Turčinovića episkopom, pod naslovom svidnički. Dana 13. kolovoza 1701. izdan je breve kojim se Gabrijel Turčinović imenuje apostolskim vikarom, s biskupskim naslovom platejski.
Zagrebački biskup kaže za Turčinovića da je "monah reda sv. Bazilija, muž učen, pobožan, koji svima daje dobar primjer i koji je poštenjak". Rođen je u selu [[Žabnica|Žabnici]].

11. [[Grgur Jugović]] (1707. – 1709.)

Grgur Jugović bio je arhimandrit samostana u Marči. Kandidat za biskupa bio je već 1700. godine, za vrijeme imenovanja Gabrijela Turčinovića. Godine [[1707.]], biskupom, s naslovom svidnički, imenovao ga je car i kralj [[Josip I.]], na prijedlog zagrebačkog biskupa [[Martin Brajković|Martina Brajkovića]]. 20. lipnja 1709., papa [[Klement XI.]] izdao je breve kojim Grgura Jugovića, istočnog monaha sv. Bazilija Velikog, opata samostana sv. Mihaela arkanđela u Marči, postavlja apostolskim vikarom Vlaha koji borave u Zagrebačkoj biskupiji i u pokrajinama hrvatskog i slavonskog kraljevstva. Imenovan je biskupom pod naslovom platejski.

12. [[Rafael Marković]] (1709. – 1726.)

Rafael Marković bio je opat samostana Marča. Rodom je iz [[Srijem]]a. Godine [[1710.]] car ga je imenovao episkopom, s naslovom svidnički. Papa Klement XI. izdao je, 2. siječnja 1712., breve kojim Rafaela Markovića postavlja apostolskim vikarom "Vlaha grčkoga katoličkoga obreda koji borave u Zagrebačkoj biskupiji". Od početka 1713. godine Marković se potpisivao kao ''biskup vlaški'' ili ''biskup svidnički i platejski''. Godine 1717. putovao je u Rim, gdje je posvećen za biskupa, pod naslovom platejski. Prvi je od marčanskih biskupa godine 1717. svečano instaliran u [[Žumberak|Žumberku]].

13. [[Grgur Vučinić]] (1727. – 1733.)

24. ožujka [[1727.]], car i kralj imenovao je Grgura Vučinića svidničkim biskupom. Instalacija je izvršena u Marči, 2. prosinca 1727. Prisegu je položio pred Zagrebačkim kaptolom, 5. listopada 1727., a papa [[Benedikt XIII.]] postavio ga je apostolskim vikarom i platejskim biskupom, 28. travnja 1729..

14. [[Silvestar Ivanović]] (1734. – 1735.)

Na osnovu prijedloga četvorice monaha samostana u Marči i na osnovu preporuke zagrebačkog biskupa [[Juraj Branjug|Jurja Branjuga]], car i kralj [[Karlo III.]] imenovao je, 24. studenoga [[1734.]], svidničkim biskupom monaha Silvestra Ivanovića, koji je dvije godine za vrijeme vladike Markovića i za cijelo vrijeme vladike Vučinića vršio službu biskupskog vikara.
Najtužniji dan za njega je bio 19. studenoga [[1735.]], kada je u Marču provalila skupina razbojnika, pravoslavaca. Nasilnici su monahe vezali, bacili u tamnicu i zvjerski mučili, kako to izvješćuje očevidac. Jednog monaha, koji je u vrijeme provale služio liturgiju, pograbili su za kosu i odvukli od oltara. Prije biskupskog imenovanja od strane Svete stolice i prije rukopoloženja, Ivanović je, shrvan tugom, umro u Zagrebu, u sjemeništu. Vjerojatno je pokopan u crkvi sv. Marka u Zagrebu.

15. [[Teofil Pašić]] (1738. – 1746.)

Dana 19. ožujka [[1738.]], car Karlo III. izdao je diplomu kojom Teofila Pašića imenuje svidničkim biskupom i marčanskim opatom. Papa [[Klement XII.]], 28. kolovoza 1738., izdaje breve kojim Teofila Pašića postavlja apostolskim vikarom, s naslovom platejskog biskupa.
Za njegova biskupovanja pravoslavni Srbi su, u nizu nasilja koja su vršili nad grkokatolicima, spalili biskupsko sjedište u Marči, [[1739.]] godine. Potom je uprava Biskupije premještena u Pribić.

16. [[Gabrijel Palković]] (1751. – 1758.)

Gabrijel Palković bio je rodom iz Karpatske Ukrajine, poglavar bazilijanskog samostana sv. Nikole u [[Mukačevo|Mukačevu]]. Sveta stolica imenovala je Palkovića apostolskim vikarom sjedinjenih istočno- grčkog obreda, pod naslovom ''drusipariensis'', i formalno opatom Sv. Mihaela u Marči.

17. [[Bazilije Božičković]] (1759. – 1777.)

Biskup Bazilije Božičković posljednji je u nizu marčanskih biskupa i prvi križevački biskup.
Božičković je rođen u [[Vojakovački Kloštar|Vojakovačkom Kloštru]], kod [[Križevci|Križevaca]]. Za rane mladosti stupio je u samostan Marču. Njegov brat Porfirije bio je župnik u Žumberku. Nakon što je Marča spaljena, pošao je u Zagreb i tamo je nastavio svoje naukovanje. U Rimu, kao pitomac Kolegija sv. Atanazija, studirao je na sveučilištu Kongregacije ''de propaganda fide'', filozofiju i teologiju. Po završetku studija bio je profesor u Dragomilu, u [[Galicija (srednja Europa) |Galiciji]], i u [[Lavov]]u. Nakon toga je sedam godina u Rimu vršio službu prokuratora Reda sv. Bazilija Velikog.
Nakon Palkovićeve smrti carica Marija Terezija imenovala ga je svidničkim biskupom i 27. ožujka [[1759.]] naložila da se instalira. Od Svete stolice dobio je naslov ''dioklecijanopolitanski'', apostolski vikar Vlaha ili Grka koji borave u Zagrebačkoj biskupiji, u pokrajinama i kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Papa [[Klement XIII.]] dao mu je nakon posvete opsežne ''facultates'', u 22-ije točke. Budući da je sjemenište ponovno stradalo od požara, on je iz temelja sagradio veliku novu zgradu, od dva kata. Gradnja je trajala od 1768. do 1774. godine.

Za vrijeme Božičkovića namjesto Marčanske biskupije osnovana je, 17. lipnja 1777., nova – Križevačka biskupija, sa sjedištem u Križevcima. Prvim njezinim biskupom bio je sam Božičković. Poslije Pavla Zorčića, Bazilije Božičković je najzaslužniji sjedinjeni biskup.
Umro je 1785., u [[Gornji Tkalec|Gornjem Tkalcu]], gdje je u kapeli i pokopan. Posmrtni ostatci biskupa Božičkovića preneseni su 1985. iz kapele u Gornjem Tkalcu u grkokatoličku katedralu u Križevcima.

== Literatura ==

* Dr. sc. Zlatko Kudelić: ''Marčanska biskupija: Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611. – 1755.)'', Zagreb, 2007.

* Dr. sc. Josip Uhač: ''Marčanska biskupija (eparhija). Neki povijesno-pravni pogledi'', Zagreb, 1996.

[[Kategorija:Grkokatolici u Hrvatskoj]]

Marčanska biskupija - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica