WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-05T10:34:15Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[Datoteka:Iron Crown.JPG|mini|250px|<center>''[[Langobardska željezna kruna|Željezna kruna]]'' langobardskih kraljeva (danas u katedrali u [[Monza|Monzi]] kod [[Milano|Milana]]) kojom su okrunjeni i carevi [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]: [[Karlo Veliki]], [[Oton I.]], [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrik IV.]] i [[Fridrik I. Barbarossa]].<center>]]

'''Langobardi''' (također Longobardi ili Lombardi) su [[Germani|germanski]] narod, podrijetlom iz [[Skandinavija|Skandinavije]]. Njihovo osvajanje i naseljenje [[Italija|Italije]] u 6. stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija [[Rimsko Carstvo|Zapadnoga Rimskog Carstva]].

== Povijest ==

=== Podrijetlo ===

Langobardska [[predaja]], sačuvana u djelu ''[[Origo Gentis Langobardorum]]'' (''Podrijetlo langobardskog naroda''), opisuje kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvom [[Ibor]]a i [[Agij]]a i naselili se u području oko donjeg toka rijeke [[Laba|Labe]], o čemu svjedoči rimski povjesničar [[Tacit]] krajem prvog stoljeća (98. n.e.):

:::''Naprotiv, Langobardima je na ponos njihova malobrojnost, jer oni, iako okruženi mnogima moćnim narodima,''
:::''zavrjeđuju svoju opstojnost ne uslužnošću i ustupanjem, već borbenošću i odvažnošću.'' (Tacit, ''[[Germania]]'')

Podrijetlo langobardskoga imena nije potpuno poznato. ''Origo'' kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio ime ''[[Winili]]'', dao sam bog [[Odin]] i znači ''dugobradi'' (''[[Njemački jezik|njem.]]'' '''lang''' = dug + '''bart''' = brada). Ta se [[legenda]] može shvatiti kao želja za božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskoj [[mit]]ologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se ponekad i naziva ''Dugobradim'' ili ''Sivobradim''. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog oružja - [[sjekira|sjekire]] s dugom oštricom (''[[Njemački jezik#Povijest njemačkog jezika|stari gornjonjemački]]'' '''barta''' = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (''stari gornjonjemački'' '''bord''' = obalna ravan).

Tijekom prvog stoljeća Langobardi su, u zajednici s drugim germanskim [[pleme]]nima - poimenice [[Svevi]]ma, [[Alemani]]ma i [[Sasi]]ma – živjeli u području današnje sjeverozapadne [[Njemačka|Njemačke]]. U četvrtom stoljeću [[Velika seoba naroda]] pokrenula ih je prema jugu. Krajem petog stoljećaLangobardi su se našli u današnjoj [[Austrija|Austriji]], u području koje su, prije stapanja s [[Ostrogoti]]ma, naseljavali [[Rugijci]], a početkom šestog stoljeća, vođeni [[kralj]]em [[Wacho]]m, naselili su rimsku [[provincija|provinciju]] [[Panonija|Panoniju]] kao [[federati]], uz dozvolu cara [[Justinijan]]a. Savezništvo Langobarda i [[Bizant]]a vodi langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju [[552.]] u [[Bitka kod Tagine|bitci kod Tagine]].

=== Osvajanje Italije ===

Na svjetsku scenu Langobarde dovodi kralj [[Alboin]]. Došavši na vlast [[560.]] Alboin se morao suočiti s prijetnjom [[Avari|Avara]] koji su sa sjevera provalili u [[Panonska nizina|Panonsku nizinu]]. Stoga je Alboin prvo porazio susjedne [[Gepidi|Gepide]] i pokorio ih ([[566.]]), a onda, u proljece [[568.]], poveo Langobarde preko [[Julijske Alpe|Julijskih Alpi]], zajedno s [[Bavarska|Bavarci]]ma, Sasima, Gepidima i [[Tirinžani]]ma, te [[Bugari]]ma, u osvajanje sjeverne Italije.

Sljedeće godine [[Cividale]] u sjevernoj pokrajini [[Furlanija|Furlaniji]] postaje prvim važnijim gradom koji pada pod langobardsku vlast. Tu Alboin uspostavlja prvo langobardsko [[vojvodstvo]] i daje naslov [[vojvoda|vojvode]] svom sinovcu,
[[Gisulfu]]. Iste godine Langobardi osvajaju [[Vicenza|Vicenzu]], [[Verona|Veronu]] i [[Brescia|Bresciu]], a potom i najznačajniji rimski grad u sjevernoj Italiji, [[Milano]].

Nakon trogodišnje opsade Langobardi osvajaju [[Pavia|Paviju]] i uspostavljaju u njoj sjedište langobardskog [[kraljevstvo|kraljevstva]] u Italiji. Alboinovo [[umorstvo]] ([[572.]]) dovodi na [[prijestolje]] [[Klef]]a, koji nastavlja i
privodi kraju osvajanje cijele [[Toskana|Toskane]], prije nasilne smrti [[574.]]

Dvije odvojene langobardske vojske prodiru prema unutrašnjosti, odnosno jugu Italije, i osnivaju vojvodstva oko istoimenih gradova: jedni, pod vodstvom [[Faruald]]a, osnivaju [[Spoletsko vojvodstvo]] ([[570.]]), a drugi, pod vodstvom [[Zotto|Zotta]], [[Beneventska kneževina|Beneventsko vojvodstvo]] ([[576.]]); ove će se dva vojvodstva većinom razvijati i djelovati neovisno od
kraljevske vlasti u Paviji.

Autoritet kraljevstva raspao se u [[Interregnum|interregnumu]] koji je nastupio Klefovom smrću, kad su vojvode odbili izabrati novoga kralja. U tom razdoblju vojvodstva djeluju samostalno, često u opoziciji jedno drugom, i nerijetko motivirana u međusobni sukob bizantskim novcem.

=== Langobardsko kraljevstvo ===
[[Datoteka:Places of the power.svg|mini|<center>[[Langobardska središta u Italiji]] u 8. st.]]
==== Bavarska dinastija (I)====

[[Slika:Santa Maria foris portas2.JPG|mini|<center>Crkva izvan zidina ''Santa Maria foris portas'' ([[Castelseprio]])]]
[[Slika:Benevento-Facciata Santa Sofia.jpg|mini|<center>Kompleks Santa Sofia ([[Benevento]])]]
[[Slika:Trevi.Clitumno001.jpg|mini|<center>Clitunovo svetište, [[Campello sul Clitunno]] ([[Perugia]])]]
[[Slika:Santuario san michele arcangelo.jpg|mini|<center>Svetište San Michele ([[Monte Sant'Angelo]])]]
God. [[584.]], langobardski plemenitaši, suočeni s [[Franci|franačkom]] prijetnjom sa sjevera, i k tomu prijetnjom bizantsko-franačkog saveza, izabrali su Klefova sina, [[Autharije|Autarija]], za kralja, ustupivši mu Pavijsko vojvodstvo i polovicu
svojih vojvodskih posjeda. Autharijevu vladavinu obilježili su ratovi s [[Franci]]ma, Bizantincima i pobunjenim langobardskim vojvodama. Usprkos franačkim upadima, zbog kojih su Langobardi nekoliko desetljeća morali priznavati franačku prevlast, plaćati [[danak]] i slati svoje ratnike u franačke ratove, Autarije je proširio teritorij kraljevine: na istoku je osvojio bizantski [[Comacchio]] i tako prekinuo razmjenu dobara između dva najvažnija centra [[Ravenski egzarhat|Egzarhat]]a, [[Ravena|Ravene]] i [[Padova|Padove]], a na jugu je priključio kraljevstvu područja južno od Beneventa sve do [[Reggio|Reggia]] u [[Kalabrija|Kalabriji]]. Brak s [[Teodelinda|Teodelind]]om, [[Katoličanstvo|katoličkom]] kćeri bavarskog kneza [[Garibald]]a, i njezini napori u smjeru [[pokrštavanje|pokrštavanja]] Langobarda, postavili su temelje boljim odnosima Langobarda s
[[Vatikan|papinstvom]]. Iz ove bračne i političke veze se rađa [[Bavarska dinastija]] – niz kraljeva krvlju vezana za Garibalda (isprva preko Teodelinde, a kasnije preko njezina brata, [[Gundoald]]a), koja će, s manjim prekidima, vladati kraljevstvom sljedećih 130 godina.

Nakon Autarijeve smrti ([[590.]]) langobardski plemenitaši, po savjetu Teodelinde, izabiru za novoga kralja [[Agilulf]]a, [[Torino|torinskog]] vojvodu, koji sljedece godine uzima Teodolindu za ženu. Agilulfu pogoduju primirja s Francima ([[592.]]) i papom ([[598.]]), pa se teritorij kraljevstva širi na račun Bizanta, kojemu oduzima [[Sutrij]] i [[Peruggia|Peruggiju]]. Nakon kratkotrajnog primirja ([[598.]] – [[599.]]), Agilulf nastavlja ratovati protiv Bizanta, oduzevši mu Padovu ([[601.]]), [[Cremona|Cremonu]] i [[Mantova|Mantovu]] ([[603.]]). [[605.]] sklopljen je mirovni ugovor, kojim bizantski car [[Foka]] ustupa kralju grad [[Orvieto]], priznaje tadašnje granice Langobardskog kraljevstva i Ravenskog egzarhata kao trajne, te se
obvezuje plaćati Agilulfu danak. Kralj Agilulf prvi koristi rimsko i bizantsko znanje i običaje: preuzima rimske dvorske ceremonije i upošljava rimske političke upravitelje. Za Agilulfove vladavine započinje proces priklanjanja Langobarda katoličkoj vjeri (umjesto [[arijanstvo|arijanstva]] koje su tada
većinom slijedili); cijelo će [[7. stoljeće]] biti obilježeno borbom za vlast između katoličkih i arijanskih plemenitaša.

Agilulfa je [[616.]] naslijedio njegov sin, [[Adoald]]. Budući je Adoaldu bilo svega 14 godina, Teodolinda, njegova majka, isprva vlada u njegovo ime. Adoaldovo psihičko zdravlje nije bilo na kraljevskoj razini, pa ga [[626.]] s prijestolja, s potporom vojvoda, uklanja [[Arioald]], torinski vojvoda oženjen [[Gundiberga|Gundibergom]], kćeri Agilulfa i Teolinde. Arioald ponovno priklanja Langobarde arijanstvu, pa je i njegov nasljednik, [[Rotarije]], vojvoda od [[Brescia|Brescije]], koji na prijestolje dolazi [[636.]], arijanske vjere. Rotarijeva vladavina smatra se vrlo značajnom u povijesti kraljevstva Langobarda;

Osvojio je prvo [[Genova|Genovu]] ([[641.]]), a potom i cijelu [[Ligurija|Liguriju]] ([[643.]])., te [[Veneto]], uključujući grad [[Opiterg]]; svojim je osvajačkim pohodima Rotarije sveo bizantske posjede u Italiji na samu okolicu Ravene. [[643.]] kralj izdaje [[Rotarijev edikt]], prvi pisani skup langobardskih zakona i običaja, napisan na latinskom jeziku.

==== Bavarska dinastija (II)====

Poslije svega šest mjeseci vladavine Rotarijeva mladoga sina, [[Rodoald]]a, vojvode na njegovo mjesto izabiru [[Aripert]]a, sina Gudoalda, brata bivše kraljice Teodolinde. Ariperta, katolika, je trebao naslijediti njegov prvorođeni sin, [[Godepert]], koji je, međutim, bio priklonjen [[arijanstvo|arijanskoj vjeri]], te je stoga Aripert odlučio podijeliti prijestolje: Godepert bi vladao u Paviji, a [[Perktarit]], mlađi sin i katolik, bi vladao u Milanu; tu je želju vijeće vojvoda učinilo punopravnom nakon kraljeve smrti [[661.]] Već sljedeće godine, pak, Godepert je započeo rat protiv svog brata, i pokušao dobiti pomoć moćnoga beneventskog vojvode arijanske vjere, [[Grimoald]]a. Grimoald, međutim, ubija Godeperta, a potom zbacuje Perktarita s milanskog prijestolja, izgnavši ga iz kraljevstva, te tako postaje ''de facto'' kralj Langobarda; neposredno kasnije svoj kraljevski legitimitet je učvrstio oženivši se Godepertovom sestrom.

Grimoaldova vladavina je jedna od rijetkih prilika u povijesti kraljevstva kad kralj ujedno vlada i beneventskim vojvodstvom. Grimoald i njegov sin, [[Romuald]], koga je kralj postavio vojvodom u Beneventu, nanijeli su značajne poraze Bizantincima i proširili kraljevstvo na istok i jug: nakon što je Grimoald obranio Benevent od bizantske opsade ([[661.]]), Romuald osvaja
[[Tarent]] i [[Brindisi]] na jugu, a Grimoald [[Forli]] na sjeveru. Obranio je kraljevstvo od franačkih, [[Slaveni|slavenskih]] i avarskih napada, te od unutarnjih nereda, porazivši vladare vojvodstava [[Furlanija|Furlanije]] i Spoleta.

==== Bavarska dinastija (III)====

Nakon Grimoaldove smrti (671.), [[Garibald]], njegov mlađi sin, vladao je Langobardima cijela tri mjeseca, dok pristaše izgnanoga Perktarita nisu vratili tog bivšeg kralja na prijestolje. Perktarit guši pobunu vojvode od [[Trent]]a, [[Alagis]]a, vođe arijanskih plemenitaša, ali ne ubija tog pobunjenog vojvodu, u duhu pomirbe katolika i arijanaca. Ta se dobra namjera pokazala lošom odlukom kad se [[688.]], nakon Perktaritove smrti, Alagis buni protiv novoga kralja, Perktaritova sina [[Cuniperta]], i dvije godine uzurpira prijestolje; Cunipert ga je konačno porazio i ubio u bitci na rogu rijeke [[Adda|Adde]] ([[689.]]) i tako povratio vlast bavarskoj dinastiji.

U razdoblju od dvanaest godina poslije Cunipertove smrti ([[700.]] – [[712.]]), na langobardskom prijestolju su se smijenila čak četiri kralja, i nijedan od njih nije našao vremena previše uživati kraljevske časti, što zbog unutarnjih previranja, što zbog barbarskih napada sa sjevera. Cunipertova sina, [[Liutpert]]a, i njegova kneza namjesnika, [[Ansprand]]a, s prijestolja je [[701.]] zbacio [[Raginpert]], torinski vojvoda i sin bivšega kralja Godeperta (i time Luitpertov pra-[[ujak]]); nakon što je Liutpert povratio prijestolje poslije Raginpertove smrti, ubio ga je Raginpertov sin, [[Aripert II|Aripert]], izgnavši Anspranda iz kraljevstva. Nazvan po svom pradjedu i bivšem kralju, Aripert II je vladao do [[711.]], kad se na čelu nogobrojne bavarske vojske sa sjevera spustio izgnani Ansprand kako bi ga, uz potporu venetskih vojvoda, svrgnuo. Aripert II, posljednji izdanak Bavarske dinastije, tako je, ironijom, poginuo u bijegu od vojske većinom sačinjene od Bavaraca.

==== Liutprandova vladavina ====

Ansprand je vladao nepuna četiri mjeseca [[712.]] kad ga je snašla prirodna smrt; njegov sin, [[Liutprand]], naslijedio je prijestolje i postao najuspješnijim kraljem u povijesti lombardskog kraljevstva, vrativši kraljevskoj kruni moć i donijevši langobardskoj državi novi vrhunac snage. Iskoristio je [[ikonoklazam|ikonoklastičnu krizu]] kako bi od Bizanta oduzeo [[Bologna|Bolognu]], [[Osimo]], [[Rimini]], [[Ancona|Anconu]], i umalo i samu Ravenu. Uz bizantsku je pomoć [[729.]] potčinio kraljevskoj vlasti neovisna vojvodstva Spoleto i Benevento; lombardski kraljevi poslije Luitpranda također nose naslov spoletskoga vojvode. Iste godine sprječio je sukob pape i [[egzarh]]a, postavivši se u ulogu pregovaratelja, te tako onemogućio potpunu prevlast bizantskoga cara nad papom. Ušao je u povijest kao prvi germanski kralj koji je proširio papinsku vlast izvan teritorija [[Ducatus Romanus|rimske kneževine]], darujući [[728.]] [[Grgur II.|Grguru II.]] grad Sutrij. Liutprand se pokazao ne samo kao izvanredan ratnik i predan katolik, već kao i suvremen zakonodavac, iscrpno dopunivši Rotarijev Edikt novim zakonima, u duhu [[Rimski Zakonik|Rimskog Zakonika]]. Za razliku od svojih prethodnika, Liutprand je osigurao sjeverne granice skovavši savez s Francima, te čak pomaže [[Karlo Martel|Karlu Martelu]] poraziti [[Mauri|Maure]] u današnjoj južnoj [[Francuska|Francuskoj]]. Langobardsko se kraljevstvo [[744.]], godine Luitprandove smrti, prostiralo cijelom kontinentskom Italijom, s izuzetkom krajnjih dijelova poluotoka Kalabrije i [[Apulia|Apulije]], uskoga priobalnog pojasa oko [[Napulj]]a, okolice Ravene, Venecije i njezina izravna zaleđa, te Rima i okolice (uključujući papinski teritorij koje je [[Vatikan|Svetoj Stolici]]
darovao Luitprand).

==== Svršetak kraljevstva ====
Lombardski su knezovi mandat [[Hildeprand]]a, Liutprandova [[unuk]]a i [[sukralj]]a, na prijestolju učinili kratkim, i krunu podarili [[Rathis]]u, knezu Friulija. [[749.]] Ratchis svojom voljom napušta prijestolje, koje nasljeđuje njegov brat, [[Aistulf]]. Iako je Aistulfu prvomu u lombardskoj povijesti uspjelo osvojiti Ravenu, uskoro ju je i izgubio: kad je Aistulf zaprijetio osvajanjem Rima ukoliko mu [[papa|Sveti Otac]] ne pristane plaćati danak, papa [[Stjepan II., papa|Stjepan II.]] zatražio je pomoć novookrunjenoga franačkog kralja, [[Pipin Mali|Pipina Malog]], koji je porazio Aistulfa i oduzeo Langobardima gradove u Toskani, [[Emilia|Emiliji]] i [[Pentapolis]]u, te ih darovao izravno papi. Aistulf umire [[757.]] i iste godine prijestolje zauzima posljednji langobardski kralj [[Deziderije]].

Deziderijeva vladavina započela je u duhu suradnje sa susjedima: papa Stjepan II pomogao mu je obraniti prijestolje od bivšeg kralja Rathisa, a Deziderije je obećao vratiti papi oduzete gradove u zaleđu Rima; novoga franačkog sukralja, [[Karlo Veliki|Karla Velikog]], Deziderije je dogovorio učiniti [[saveznik]]om dajući mu svoju kćer za ženu. Stjepanovu nasljedniku, [[Stjepan III., papa|Stjepanu III.]], međutim, nije odgovaralo savezništvo Franaka i Langobarda, te potiče vojvode Spoleta i Beneventa na ponovno odvajanje od kraljevstva; Deziderije guši u krvi beneventsku pobunu i postavlja novoga vojvodu, te zbacuje spoletskog vojvodu s vlasti i sam preuzima vlast u Spoletu. Karlov razvod od Deziderijeve kćeri [[Gerperga|Gerperge]] ([[771.]]) i dolazak na vlast novoga pape, [[Hadrijan I.|Hadrijana I.]] ([[772.]]), dovode do rata između pape i Langobarda. Na papino inzistiranje [[773.]] Karlo Veliki napada Langobardsko kraljevstvo i opsjeda glavni grad Paviju, dok mu se sljedeće godine Deziderije nije predao. Karlo se [[krunidba|kruni]] lombardskom [[kruna|krunom]], što je za germanske narode potez bez [[presedan]]a, i postaje ujedno i kraljem Langobarda. Tako nestaje neovisnoga langobardskog kraljevstva u Italiji.

=== Lombardske zemlje poslije nestanka kraljevstva ===
Iako se langobardsko kraljevstvo stopilo u franačku državu likom Karla Velikog, langobardskim vojvodstvima južno od Rima, naročito Beneventom, nastavljaju vladati lombardski plemenitaši.

==== Spoleto ====
{{glavni|Spoletsko vojvodstvo}}

U Spoletskom vojvodstvu langobardska vlast traje kratko nakon Deziderijeva poraza, svega dvije godine: 776. Karlo osvaja Spoleto i poklanja ga papi.Povijest vojvodstva od tad više nije lombardska povijest, osim u dvjema prilikama u 10. stoljeću. [[Alberik I]] vlada Spoletom, uz blagoslov kralja [[Berengar I.|Berengara I.]], između [[900.]] i [[922.]]; poslije njegove smrti, Spoleto ponovno postaje papinski. Car [[Oton I. Veliki, car Svetog Rimskog Carstva|Oton I. Veliki]] poklanja spoletsko vojvodstvo beneventskom knezu [[Pandulf]]u [[967.]] zbog njegovih zasluga u borbi protiv [[Arapi|Arapa]] na jugu apeninskog poluotoka, ali ga oduzima Pandulfovom nasljedniku [[Landulf]]u ([[981.]]) i daje [[Trazimund]]u (do [[989.]]); otad su vladari Spoleta, osim pape, franački plemenitaši iz italske loze.

==== Benevento ====
{{glavni|Beneventska kneževina}}

U Beneventu, vojvoda [[Arehis II.]] odmah poslije Karlova osvajanje Pavije uzima titulu [[knez]]a, kako bi naglasio svoju neovisnost od Franaka. Iako ga je Karlo iste godine porazio i nagnao pokloniti se franačkoj vlasti, Arehisova poslušnost nije bila duga vijeka. Karlo, a kasnije i njegov sin [[Ludovik I. Pobožni]], nekoliko su puta pokušali podvrgnuti beneventsku kneževinu franačkoj kruni, no njihova vlast u Beneventu nikad nije bila dugotrajna i potpuna. Beneventski knezovi koristili su franačku pomoć i priznavali njihovu vlast kad im je to bilo od koristi – kao [[788.]] kad je vlast u Beneventu bez uspjeha pokušao preuzeti sin bivšega kralja Deziderija, [[Adelhis]] – ali su većinom vladali neovisno od Franaka. Pod vodstvom kneza [[Sikard]]a ([[832.]] – [[839.]]) teritorij Beneventa širi se na račun bizantskih posjeda na jugu Italije, ali knezovom smrću nastupa [[građanski rat]], po završetku kojeg ([[849.]]) se od Beneventa otcijepljuje [[Salerno]] i postaje neovisnom
kneževinom; Salernu pripada zapad dotadašnje beneventske kneževine, odnosno obala [[Tirensko more|Tirenskoga mora]], a Beneventu istok, odnosno obala [[Jadransko more|Jadranskoga mora]]. [[899.]] [[Capua|kapuanski]] knez [[Atenulf]] sjedinjuje Capuu i Benevento, a cijela lombardska južna Italija na kratko ([[967.]] – [[981.]]) postaje sjedinjena u liku Atenulfova praunuka, Pandulfa, koji drži titule kneza Beneventa, Salerna i Capue, te vojvode od Spoleta, i čijom zaslugom Benevento postaje [[nadbiskupija|nadbiskupijom]]. Poslije Pandulfove smrti beneventska kneževina, ponovno odvojena od sestrinskih
kneževina, gubi važnost i teritorij; [[1053.]] osvajaju je [[Normani]] i trajno poklanjaju papi [[1081.]]

==== Salerno ====
{{glavni|Salernitanska kneževina}}

Salerno se razvija kao neovisna kneževina od [[849.]] Nakon razdoblja borbe zavlast, Salernom od [[861.]] vlada lokalna plemenitaška obitelj [[Daufer]]. Pod [[Guaimar]]om, i još više pod njegovim sinom istoga imena, Salernov ugled rastao je pobjedama protiv Arapa, a teritorij uspjesima protiv Bizanta, iako se na početku njegove vladavine od Salerna otcijepljuje Capua. Dauferska vlast završila je smrću [[Gisulf]]a 978., koga nasljeđuje beneventski knez Pandulf.

Kratka vladavina rimskih knezova [[Amalfi]]ja ([[981.]] – [[983.]]) prekinula je niz langobardskih vladara, da bi poslije toga novu [[dinastija|dinastiju]] u Salernu započeo [[Ivan II.]]. Vladavina Ivana i njegovih sinova, [[Guaimar III.|Guaimara III.]] i [[Guaimar IV.|Guaimara IV.]] razdoblje je jačanja salernitanskog ugleda i moći, uvelike zaslugom povezivanja Guaimara IV s carom [[Konrad]]om. Poslije Guaimarove smrti [[1052.]] važnost kneževine opada; Salerno ostaje u langobardskoj vlasti do [[1077.]] kad ga sa svojim Normanima osvaja [[Robert Guiscard]].

==== Capua ====
{{glavni|Capuanska kneževina}}

Capua se kao neovisna kneževina otcijepljuje od Salerna [[862.]] pod vodstvom kneza [[Pando (knez)|Panda]]. [[887.]] na vlast u Capui dolazi Atenulf, koji kasnije osvaja Benevento i čiji potomak Pandulf će vladati Capuom kao dijelom sjedinjenih langobardskih kneževina do 981. Niz langobardskih vladara Capue prestaje [[1062.]] kad kneževinu iz ruku [[Landulf VIII.|Landulfa VIII.]] uzima normanski [[grof]] [[Richard I Drengot|Richard]] is obitelji [[Drengoti|Drengota]].

== Jezik ==
{{glavni|Langobardski jezik}}

Langobardi su govorili langobardijskim jezikom, germanskim jezikom iz obitelji [[gornjonjemački jezik|gornjonjemačkih dijalekata]]. Kako su Langobardi prihvatili [[latinski jezik]], njihov je izvorni jezik nestao iz uporabe vrlo rano, u 8. stoljeću; u [[Srednji Vijek|razvijenom srednjem vijeku]] nitko ga više nije znao govoriti.

== Vlast i zakoni ==
Slično drugim germanskim narodima Langobardi su živjeli u [[pleme]]nima i obvezivali su ih plemenski zakoni. Gledano kroz prizmu rimskih zakona,
langobardski su zakoni bili [[barbarin|barbarski]]: glavni cilj im nije bio kažnjavanje zlodjela, već naknada oštećenoj stranci, bilo u novcu ili dobrima.

Prije 4. stoljeća Langobardi su se uglavnom bavili [[ratarstvo]]m i [[stočarstvo]]m. Nakon selidbe u Panonsku nizinu ustroj se langobardskog društva mijenja. Kako bi bili učinkoviti bizantski saveznici u boju, langobardska [[društvena piramida]] poprima vojnički izgled: od značaja, u političkom smislu, su samo langobardski vojnici – oni koji nose oružje; plemenski poglavnici sad su i generali, a njihovi krvni srodnici za koje se skrbe ujedno i njihovi vojnici;

Kralj više nije samo poglavar cijeloga naroda, već i njihov vrhovni vojni zapovjednik, a njegova vlast ovisi o povjerenju koje mu daju isključivo
podanici-[[ratnik|ratnici]]. Takvo je langobardsko društvo u doba njihova osvajanja Italije: ne postoji nikakvo razlučenje između vojničkih i političkih funkcija; jedino izborno tijelo je skup svih plemenskih poglavara čiji je zadatak izabrati kralja.

U svom osvajanju Italije kralj Alboin osnivat će vojvodstva u osvojenim gradovima i svoje će generale ustoličavati vojvodama. Po završetku njegova
pohoda 36 vojvodstava (upravnih jedinica) činilo je novo kraljevstvo; na čelu svake je stajao vojvoda (''dux''), član kraljevske obitelji ili plemenski poglavar; iz vojvodstava je dio teritorija izdvojen i predstavljao je oblast [[kraljevski posjed|kraljevske ovlasti]]. Budući je učinkovito upravljanje tolikim teritorijem bila nepoznanica Langobardima, oni usvajaju rimske zemljišne zakone, čime prjelaze iz tradicije plemenskog vlasništva u rimski sustav privatnog vlasništva. Nerijetko postavljaju Rimljane s administrativnim iskustvom na mjesta kraljevskih upravitelja (''gastaldi''). Vojvode i gastaldi predstavljaju [[Zakonodavna vlast|zakondavnu]], izvršnu (uključujući vojnu) i [[sudstvo|sudsku]] lokalnu vlast – vojvode u gradovima koji nisu u posjedu kralja, a gastaldi u ostalim gradovima. Vojvode, dakako, za razliku od gastalda,
sudjeluju u političkom životu na razini kraljevstva i njihovi su naslovi nerijetko nasljedni; vojvode su, u svojoj želji za što većom [[Autonomija|autonomnost]]i, često kraljevi neprijatelji.

Iako važan dokument u povijesti Lombarda, Rotarijev Edikt nije imao rimski pristup zakonodavstvu, niti je sklopljen u duhu [[kršćanstvo|kršćanskog]] pogleda na svijet, već samo daje pismeni oblik langobardskim plemenskim zakonima o naknadi oštećenim strankama, propisima [[dvoboj]]a i procesu nasljeđivanja; za Rotarijeve vladavine, a i kasnije, jedini rimski zakoni značajni langobardskom kraljevstvu su zakoni o privatnom vlasništvu, kako zemlje, tako stvari i [[rob]]ova. K tomu, edikt se odnosio samo na Lombarde, ne nužno i na druge narode koji su živjeli pod langobardskom vlašću; od Rimljana u langobardskom kraljevstvu se očekivalo poštovati [[Rimski Zakonik]].

Naprotiv tomu, Liutprandovi dodaci Rotarijevu ediktu odlikuju se kvalitetom rimskih zakona; on donosi zakone kojima se svim (slobodnim) podanicima jamči pravednost sudbenog procesa i pravo na žalbu, te zakone o uspostavi pravnih ustanova koje će se baviti žalbama građana. Od Liutprandove vladavine zakoni kraljevstva se sve više odlikuju rimskim duhom: iako se osnove langobardskih plemenskih zakona poštuju s jednakim žarom, okolnosti i način na koji se ti zakoni provode su istančaniji i osjetljiviji – civiliziraniji u suvremenom smislu.

== Kultura i umjetnost ==
[[Slika:Cividale, museo cristiano, battistero di callisto 01.JPG|mini|lijevo|180px|<center>Krstionica iz [[Cividale]]a]]{{UNESCO-svjetska baština
|ime mjesta = [[Langobardska središta u Italiji|Langobardi u Italiji. Mjesta moći (568.-774.)]]
|slika = Cividale, tempietto longobardo 01.JPG
|godina = [[2011.]] <small>(35. zasjedanje)
|vrst baštine = Kulturno dobro
|mjerilo = ii, iii, vi
|ugroženost = ne
|poveznica = http://whc.unesco.org/en/list/1318
|država = {{ZD+X/I|ITA}}
}}
[[Slika:4528 - Brescia - S. Giulia - Pluteo del sec. VIII dal monastero di S. Salvatore - Foto Giovanni Dall'Orto, 25 Giu 2011.jpg|mini|lijevo|180px|<center>Plutej crkve San Salvatore ([[Brescia]])]]

Ostavština langobardskih katoličkih kraljeva su brojne [[romanika|romaničke]] crkve na sjeveru Italije. U tim crkvama očuvana je [[reljef]]na umjetnost koju su lombardski kraljevi i vojvode dali stvoriti i svjedoči o pokrštavanju Langobarda. Jedan od ljepših radova, [[krstionica]] iz 8. stoljeća, nalazi se danas u crkvenom muzeju u Cividaleu u pokrajini Friuli.

Langobardski kraljevi kuju vlastiti [[novac]] od vremena Clephove vladavine. Ispočetka su langobardske [[kovanica|kovanice]] imitacije bizantskog novca i nose imena bizantskih careva. S jačanjem države i središnje kraljevske vlasti pojavljuju se, po prvi put za vladavine Cuniperta (688.-700.), novci s likovima i imenima langobardskih kraljeva. Ova se tradicija nastavlja u Beneventu nakon pada kraljevstva.

Langobardsko pismo, poznatije kao [[Beneventsko pismo]], jer potječe iz lombardske kneževine Benevento, jedno je od značajnijih srednjovjekovnih [[latinica|latiničnih]] [[kaligrafija|kaligrafskih]] sustava. Nastalo je sredinom 8. stoljeća, a posebno je po činjenici kako je to najraniji takav sustav s potpuno razvijenim [[interpunkcija|znacima interpunkcije]]. Koristili su ga, među brojnim drugima, svećenici iz poznatoga [[Benediktinci|benediktinskog]] [[samostan]]a u [[Monte Cassino|Monte Cassinu]], a u uporabi je bilo sve do 16. stoljeća.

Iz langobardske povijesti preživljava i najstariji simbol [[monarhija|monarhističke]] vlasti u cijeloj Europi: [[Langobardska željezna kruna]]. Ta kruna predstavlja ne samo kraljevski [[autoritet]], već se smatra i vjerskom [[relikvija|relikvijom]], jer je, kako kaže legenda, željezo u njoj iskovano iz čavala s [[Isus Krist|Kristova]] [[križ]]a. Iako je Langobardi nisu načinili, prvi su je koristili za krunidbu svojih kraljeva. Kruna je preživjela dugo nakon propasti langobardske države; važni europski vladari su se njome krunili sve do [[Ujedinjenje Italije|ujedinjenja Italije]].

== Ostavština ==
Ime ''Lombardia'' se u ranom srednjem vijeku koristilo kao [[sinonim]] za langobardsko kraljevstvo; ime se zadržalo sve do danas, ali mu se vremenom značenje promijenilo, označavajući samo onaj dio sjeverne Italije od [[Alpe|Alpa]] do rijeke [[Po]], sa središtem u Milanu. Danas je Lombardija jedna od najvažnijih pokrajina talijanske države i jedna od tri najbogatija područja u cijeloj Europi.

Kroz to promijenjeno značenje će Langobardi posuditi svoje ime savezu gradova sjeverne Italije skovanom [[1167.]] protiv cara [[Fridrik I. Barbarossa|Fridrika Barbarosse]], [[Lombardski savez|Lombardskom savezu]]. Slično tomu, kad se govori o [[Lombardska renesansa|Lombardskoj renesansi]], misli se na postignuća u arhitekturi koja su u 15. i 16. stoljećima potekla iz Milana i njegove okolice, ne na srednjovjekovne umjetničke tvorevine Langobarda.

Lombardsko ime ostaje i kao naziv skupine srodnih [[romanski jezici|romanskih]] dijalekata kojima se govori u Lombardiji i južnoj [[Švicarska|Švicarskoj]], a zajedno se nazivaju [[lombardski jezik|lombardskim jezikom]]. Ovaj jezik nije sličan ni blisko srodan starom langobardijskom jeziku kojim su Langobardi govorili u 6. stoljeću.

== Zaključak ==
Langobardima u korist su išle posljedice [[Gotski ratovi|Gotskih ratova]], koje su ekonomski i politički iscrpile sjever Italije i ostavile slabašne bizantske vojne postrojbe održavati vlast u tom području. Iako su povremeno trpili franačku prevlast sa sjevera, Langobardi su se u svega par [[desetljeće|desetljeća]] učvrstili kao glavna zapreka ponovnoj uspostavi carske vlasti u Italiji i iznimna prijetnja [[Crkva|Crkvi]]. Razdoblje njihove vlasti na poluotoku obilježen je nebrojenim sukobima s ravenskim egzarhom i papom, ali također i postupnim pokrštavanjem i prihvaćanjem katoličke vjere. Postupna je također bila i promjena u ulozi langobardskog kraljevstva: od barbarske prijetnje stečevinama rimske civilizacije i katoličke vjere, za vrijeme kralja Alboina, do zaštitnika papinstva i mogućnog nasljednika rimske svjetovne vlasti na zapadu, za vrijeme kralja Luitpranda.

Dva su osnovne uzroka uništenja langobardskoga kraljevstva. Jedan od njih je postupno [[ideologija|ideološko]] udaljavanje, u sprezi sa [[zemljopis]]nom udaljenosti, papa u Rimu i careva u [[Konstantinopol]]u. Vremenom se pape koncentriraju kako sami osigurati opstojnost Crkve u Rimu, uvidjevši kako je učinkovitost egzarhata slaba, a carska pomoć daleko od bezuvjetne. Stoga pape, s jedne strane, pokušavaju proširiti svoju svjetovnu vlast izvan Rima, a, s druge strane, traže saveznike u germanskim plemenima – poimenice, Grgur II traži saveznika u Liutprandu. Drugi je uzrok jačanje franačke države pod Karlom Martelom, Pepinom Malim i Karlom Velikim. U savezništvu s Francima, germanskim narodom kojima Italija nije prebivalište i kojega vode predani katolici, pape Stjepan III i Adrijan I vide priliku proširiti svoju svjetovnu vlast u Italiji na račun Langobarda, u čemu naposljetku i uspijevaju.

Za razliku od ostrogotske vladavine Italijom, u kojoj nije bilo izrazitih promjena u političkom i kulturnom životu Rimljana jer su ti osvajači prihvatili rimski način postojanja kao svoj i zauzeli ulogu nastavljača tradicije [[Sveto Rimsko Carstvo|rimskoga carstva na zapadu]], langobardska vladavina u potpunosti mijenja život na [[Apeninski poluotok|Apeninskom poluotoku]]: rimske političke institucije nestaju i zamjenjuje ih langobardski plemenski zakon; većina Rimljana nestaje iz javnog života i postaje drugorazrednim građanima, što kasnije vodi njihovu neprimjetnu stapanju s germanskim osvajačima i prihvaćanju langobardskog političkog života kao svoga. Langobardi vremenom sami postaju italizirani, utoliko što prihvaćaju latinski jezik, običaje rimskih [[patricij]]a i društvenu dinamiku gradskog života. Langobardski su posljednji val barbarskih plemena sa sjevera i razdoblje njihove vlasti na Apeninskom poluotoku stvara od barbara i Rimljana nerazlučiv spoj – [[prototip]] jedinstvenoga [[Talijani|talijanskog naroda]].

==Poveznice==

* [[Langobardska središta u Italiji]]
* [[Langobardska željezna kruna]]

== Vanjske poveznice ==
{{commonscat|Lombards}}
* [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1518 N. Budak i M. Levak, ''Langobardi''] na Istarskoj Enciklopediji
*[http://www.hyw.com/books/history/Langobar.htm The Langobards (Lombards)]
* [http://www.scribd.com/doc/16836765/LANGOBARDI Langobardi (esej)]
[[Kategorija:Germani]]
[[Kategorija:Stari narodi i civilizacije]]

←Starija inačica		Inačica od 22. lipanj 2025. u 09:01
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Langobardi'''-->~~[[Datoteka:Iron Crown.JPG\|mini\|250px\|<center>''[[Langobardska željezna kruna\|Željezna kruna]]'' langobardskih kraljeva (danas u katedrali u [[Monza\|Monzi]] kod [[Milano\|Milana]]) kojom su okrunjeni i carevi [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetog Rimskog Carstva]]: [[Karlo Veliki]], [[Oton I.]], [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva\|Henrik IV.]] i [[Fridrik I. Barbarossa]].<center>]]		[[Datoteka:Iron Crown.JPG\|mini\|250px\|<center>''[[Langobardska željezna kruna\|Željezna kruna]]'' langobardskih kraljeva (danas u katedrali u [[Monza\|Monzi]] kod [[Milano\|Milana]]) kojom su okrunjeni i carevi [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetog Rimskog Carstva]]: [[Karlo Veliki]], [[Oton I.]], [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva\|Henrik IV.]] i [[Fridrik I. Barbarossa]].<center>]]

	'''Langobardi''' (također Longobardi ili Lombardi) su [[Germani\|germanski]] narod, podrijetlom iz [[Skandinavija\|Skandinavije]]. Njihovo osvajanje i naseljenje [[Italija\|Italije]] u 6. stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija [[Rimsko Carstvo\|Zapadnoga Rimskog Carstva]].		'''Langobardi''' (također Longobardi ili Lombardi) su [[Germani\|germanski]] narod, podrijetlom iz [[Skandinavija\|Skandinavije]]. Njihovo osvajanje i naseljenje [[Italija\|Italije]] u 6. stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija [[Rimsko Carstvo\|Zapadnoga Rimskog Carstva]].

Langobardi - Povijest promjena

WikiSysop: Zamjena teksta - '' u ''

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{UNESCO-svjetska baština' u '{{UNESCO – svjetska baština'

WikiSysop: no summary specified

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

←Starija inačica		Inačica od 18. travanj 2025. u 03:05
Redak 124:		Redak 124:

	== Kultura i umjetnost ==		== Kultura i umjetnost ==
	[[Slika:Cividale, museo cristiano, battistero di callisto 01.JPG\|mini\|lijevo\|180px\|<center>Krstionica iz [[Cividale]]a]]{{UNESCO-svjetska baština		[[Slika:Cividale, museo cristiano, battistero di callisto 01.JPG\|mini\|lijevo\|180px\|<center>Krstionica iz [[Cividale]]a]]{{UNESCO – svjetska baština
	\|ime mjesta = [[Langobardska središta u Italiji\|Langobardi u Italiji. Mjesta moći (568.-774.)]]		\|ime mjesta = [[Langobardska središta u Italiji\|Langobardi u Italiji. Mjesta moći (568.-774.)]]
	\|slika = Cividale, tempietto longobardo 01.JPG		\|slika = Cividale, tempietto longobardo 01.JPG

←Starija inačica		Inačica od 2. studeni 2021. u 07:38
Redak 164:		Redak 164:

	== Vanjske poveznice ==		== Vanjske poveznice ==
	~~{{commonscat\|Lombards}}~~
	* [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1518 N. Budak i M. Levak, ''Langobardi''] na Istarskoj Enciklopediji		* [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1518 N. Budak i M. Levak, ''Langobardi''] na Istarskoj Enciklopediji
	*[http://www.hyw.com/books/history/Langobar.htm The Langobards (Lombards)]		*[http://www.hyw.com/books/history/Langobar.htm The Langobards (Lombards)]