WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-11-05T23:22:02Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Znanstvenik
| ime = Karl Alexander Müller
| slika = Karl Alexander Mueller.jpg
| slika_širina = 200px
| naslov =
| datum_rođenja = [[20. travnja]] [[1927.]]
| mjesto_rođenja = [[Basel]], [[Švicarska]]
| datum_smrti =
| mjesto_smrti =
| prebivalište =
| državljanstvo = [[Švicarci|Švicarac]]
| narodnost =
| etnicitet =
| polje = [[Fizika]]
| radna_institucija = [[IBM]]-ov istraživački laboratorij u [[Zürich]]u
| alma_mater = [[ETH Zürich|Tehnička visoka škola u Zürichu]]
| doktorski_mentor =
| doktorski_studenti =
| poznat_po = [[Supravodljivost]]
| autor_kratica_bot =
| autor_kratica_zoo =
| nagrade = [[Nobelova nagrada za fiziku]] (1987.)
| religija =
| fusnote =
}}

[[datoteka:Stickstoff gekühlter Supraleiter schwebt über Dauermagneten 2009-06-21.jpg|mini|desno|300px|Visokotemperaturni [[Supravodljivost|supravodič]] lebdi ([[levitacija]]) iznad [[magnet]]a.]]

'''Karl Alexander Müller''' ([[Basel]], 20. travnja 1927.), švicarski [[fizičar]]. [[Doktor]]irao (1958.) na Švicarskome saveznom institutu za tehnologiju ([[ETH Zürich]]). Od 1963. radio je na istraživanjima u [[Fizika čvrstog stanja|fizici čvrstoga stanja]] u laboratorijima IBM-a u Zürichu, te nekoliko godina vodio fizikalni odjel. Posebno područje njegova rada bila su istraživanja svojstava [[keramika|keramičkih]] [[oksidi|oksida]] pa je 1980-ih godina među prvima istraživao njihovu [[supravodljivost]] na višim [[temperatura]]ma. Za otkriće (1986.) supravodljivosti na temperaturama između 10 K i 35 K (od - 263 do - 238 ˚C) u keramičkome materijalu ([[slitine|slitini]] [[barij]]eva, [[lantan]]ova i [[Bakar (element)|bakrova]] oksida) dobio, s [[Johannes Georg Bednorz|J. G. Bednorzom]], [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu za fiziku]] 1987. <ref> '''Müller, Karl Alexander''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42364] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019. </ref>

== Svojstva supravodljivih materijala ==
{{glavni|Supravodljivost}}

Supravodljivim tvarima na vrlo niskim temperaturima više ili manje naglo se mijenja karakter ovisnosti [[električni otpor|električnog otpora]] o temperaturi. Pri postepenom snižavanju temperature, na određenoj, takozvanoj kritičnoj temperaturi ''Tc'', električni otpor, umjesto da se, kao dotada, polako smanjuje, manje ili više naglo pada praktički na nulu. Ako je taj pad sasvim skokovit, govori se o supravodiču tipa S 1, ako je blaži, o supravodiču tipa S 2. Supravodič tipa S 1 ima dva stabilna stanja: normalno vodljivo i supravodljivo; supravodič tipa S 2 ima u odsutnosti [[magnetsko polje|magnetskog polja]] tri stabilna stanja: normalno vodljivo (iznad “gornje” kritične temperature), supravodljivo (iznad "donje" kritične temperature) i miješano (između obiju kritičnih temperatura). Često se supravodič tipa S 2 karakterizira samo jednom kritičnom temperaturom, srednjom između gornje i donje.

Kritične temperature supravodljivosti nekih (čistih) [[metal]]nih elemenata nalaze se vrlo blizu apsolutne nule (na primjer za volfram ''Tc'' = 0,01 K). Za većinu drugih supravodiča iz te skupine tvari one iznose nekoliko [[kelvin]]a. Samo neke od tih tvari imaju vrijednost ''Tc'' u blizini 10 K (na primjer [[niobij]] ''Tc'' = 9,5 K). Kritične temperature supravodiča iz skupine legura redovito su više od 10 K (na primjer za neke ternarne legure u sustavu [[niobij]]-[[aluminij]]-[[germanij]], ''Tc'' = 20,7 K).

Magnetsko polje snižava kritičnu temperaturu, i to s tim više što je polje jače. Kad se prekorači određena, takozvana kritična jakost polja ''Hc'' na nekoj temperaturi ''Tc'' supravodljivost sasvim nestaje, i tvar postaje normalno vodljiva. Zbog ovisnosti supravodljivosti o magnetskom polju, [[jakost električne struje]] koja može teći supravodičima ograničena je jakošću magnetskog polja koje te struje stvaraju. [[Walther Meissner|W. Meissner]] i R. Ochsenfeld pokazali su [[pokus]]ima 1933. da supravodič, ako se najprije izloži magnetskom polju a onda ohladi, na temperaturama ispod ''Tc'' istiskuje iz sebe magnetsko polje. Supravodiči tipa S 1 na oštro određenoj vrijednosti jakosti polja ''Hc'' potpuno istisnu magnetsko polje ([[magnetska indukcija]] ''B'' u njima skokovito padne na nulu), u supravodiči tipa S 2 magnetsko se polje može između vrijednosti ''Hc2'' i ''Hc1'' djelomice održati u obliku pojedinačnih lokaliziranih i pravilno raspoređenih cijevi (niti), nosilaca [[Magnetski tok|magnetskog toka]], koje su okružene supravodljivim područjem. Supravodiči tipa S 1 imaju znatno manje karakteristične vrijednosti ''H0'' nego supravodiči S 2. U supravodiči tipa S 2, dok su u stanju miješane [[vodljivost]]i, nemoguć je prijenos [[električni naboj|električnih naboja]], jer struja okomita na [[magnetsko polje]] izaziva [[Lorentzova sila|Lorentzovu silu]] koja stavlja u gibanje rešetku niti magnetskog toka. Tehnološkim mjerama uspjelo je u nekim supravodljivim legurama blokirati gibanje niti magnetskog toka i time omogućiti veće [[Gustoća električne struje|gustoće struje]]. Takav materijal naziva se supravodičem S 3.

Supravodiči S 1 i S 2, takozvani meki, prelaze iz jednog u drugo stanje vodljivosti potpuno reverzibilno (povratno), a u odsutnosti magnetskog polja to se odvija bez toplinskog učinka ([[Izoterma|izotermno]]). Pod utjecajem magnetskog polja prijelaz je iz supravodljivog stanja u stanje normalne vodljivosti [[Endotermni proces|endoterman]] (odvija se uz vezanje topline), a prijelaz u suprotnom smjeru [[Egzotermni proces|egzoterman]] (odvija se uz razvijanje topline). Uslijed Meissner-Ochsenfeldova učinka (efekta) električnu struju u supravodičima vodi samo vrlo tanki površinski sloj (debljina približno 10-7 metara).

Supravodiči tipa S 3, takozvani tvrdi, razlikuju se od supravodiča tipa S 1 i S 2 po djelomičnoj ireverzibilnosti (nepovratnosti) njihovih indukcijskih svojstava, uslijed čega se u njima pojavljuje [[magnetska histereza]] slično kao u [[Feromagnetizam|feromagnetskim materijalima]]. Ovi supravodiči imaju veću kritičnu gustoću električne struje i veću kritičnu jakost magnetskog polja nego supravodiči tipa S 1 i S 2. <ref> "Tehnička enciklopedija", TE 5 - "Elektrotehnički materijali", glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.</ref>

== Izvori ==
{{Izvori}}

{{Nobelova nagrada za fiziku}}

{{GLAVNIRASPORED:Müller, Karl Alexander}}
[[Kategorija: Švicarski fizičari]]
[[Kategorija:Dobitnici Nobelove nagrade za fiziku]]

Karl Alexander Müller - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica