WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-04T05:32:53Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

Don '''Josip Kažimir Ljubić''' ([[Makarska]], [[4. ožujka]] [[1835.]] - [[30. kolovoza]] [[1897.]])<ref>[http://www.geni.com/people/don-Josip-Ljubi%C4%87/6000000007313848500 Geni.com] </ref> je bio [[Hrvati|hrvatski]] [[katoličanstvo|katolički]] [[svećenik]], [[hrvatski preporod|hrvatski preporoditelj]], [[ekonomski pisac]]<ref>[http://bib.irb.hr/prikazi-rad?lang=EN&rad=27877 Hrvatska znanstvena bibliografija] [[Šime Peričić]]: Kažimir Ljubić kao ekonomski pisac, Don Kažimir Ljubić : 1835. - 1897. : život i djelo : zbornik / Urlić, Velimir (zr). - Makarska : Gradski muzej ; Grad Makarska , 1998. 205-212 (ISBN: 953-96698-4-7). </ref> i [[političar]]. Podrijetlom je s [[Ogorje|Ogorja]].<ref name="Rađa">pater Luka Rađa: [http://blog.dnevnik.hr/paterluka/2012/05/1630748212/tajna-neodoljivosti.html Web župa Gospe Sinjske] Tajna neodoljivosti </ref>

== Obrazovni rad ==
Bio je prvim ravnateljem muške građanske škole u Makarskoj, ustanovljene 5. veljače 1877. zaključkom Zemaljskog sabora u Zadru, a otvorene 1. listopada 1877. godine.<ref>Čedomir Vodanović: [http://ss-fraandrijekacicamiosica-ma.skole.hr/skola/povijest Povijest makarskog školstva], pristupljeno 13. siječnja 2013.</ref>

== Kulturni rad ==
1880-ih se stvorilo okružje za obnovu [[glagoljaši|glagoljaštva]]. Papa [[Leon XIII.]] proglasio je svetkovinu sv. Ćirila i Metoda. Uslijedilo je veliko sveslavensko hodočašće u Rim gdje su najviše hodočastili Hrvati, pored drugih Slavena: Slovaka, Bugara, Čeha, Poljaka. Hrvate su vodili biskup [[Strossmayer]], a s hrvatskog su juga bili don [[Frane Bulić]] i [[Ivan Danilo]]. Kad je splitsko-makarski biskup [[Marko Kalođera]] uveo glagoljsko Bogoslužje u svoju biskupiju, dvanaestorica su svećenika iz njegove biskupije zamijenila latinski jezik u Bogoslužju staroslavenskim. Prvi je bio poznati arheolog don [[Frane Bulić]], a [[Katolička Dalmacija]] od 18. kolovoza 1881. zabilježila je nove glagoljaše, većinom iz [[Makarsko primorje|Makarskog primorja]]: don [[Mihovil Pavlinović|Mijo Pavlinović]] iz Podgore, iz Igrana don Nikola Šimić književnik i Toma Morović, iz Makarske don Andrija Kurtić, don Ilija Ravlić i među njima don Kažimir Ljubić koji je bio ravnatelj građanske učione.

Pisao je kalendarsku periodiku. Jedan je od šestorice Makarana za koje se zna da su pisali godišnjake kalendare (don Kažimir Ljubić, don Emilio M. Vusio, prof. [[Jakša Ravlić]], Ivo Donelli, dr. Ilija Despot, Otokar Lachman te fra Nikola Šimić), koji su u ono vrijeme služili i u obrazovne svrhe.<ref>Ružana Kovač: [http://www.kronika.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=2183&Itemid=72 Godišnjaci poznatih Makarana], [[Makarska kronika]], 29. listopada 2007., pristupljeno 13. siječnja 2013.</ref> Bio je urednik Narodnog koledara novog i starog za prostu 1871. godinu.<ref>[http://itat2.uni-graz.at/pub/tradok/pub/1318/ ITAT], [[Matica dalmatinska]]</ref>

Sastavio je izvorni sustav hrvatske [[stenografija|stenografije]] (brzopisa).<ref>[http://www.stenograf.hr/povijest Povijest], [[Hrvatsko stenografsko društvo]]</ref>

Uređivao je zadarski [[Narodni list]], a svojom uređivačkom politkom nije bio po volji vlastima i iredentističkim protivnicima koji su presizali na hrvatske zemlje, zbog čega je bio osobito politički i osobno proganjan. <ref name="EZadar">[http://www.ezadar.hr/clanak/narodni-list-slavi-148-rodendan Narodni list slavi 148. rođendan], EZadar, 1. ožujka 2010.</ref> Bio je među istaknutijim urednicima Narodnog lista koji su se isticali hrvatskim pisanjem: [[Natko Nodilo]], Kažimir Ljubić, [[Lovro Matić]], [[Ivo Gjunio]], [[Josip Sormilić]], [[Juraj Biankini]].<ref name="EZadar"/>

== Politički rad ==
1860-ih je bio općinskim vijećnikom. Već onda se pokazao [[hrvatski preporod|hrvatskim preporoditeljem]] koji ne čeka druge, nego ide prije većine. Nakon što su na izborima narodnici pobijedili autonomaše, u Makarskoj je napravio hrabri i sudbonosni korak, zamjerivši se talijanašima, postavivši se za hrvatsku stvar, protiv talijanskog jezika koji je protežirala austrijska vlast. Na sjednici ''obćinskog vića'' [[24. listopada]] [[1865.]] godine progovorio je hrvatskim jezikom, što je bio precedans, jer se je uredovalo na talijanskom jeziku. Tad se odredilo odlukom općinskog vijeća općine Makarske, pri čemu je velika Ljubićeva uloga, da se svi službeni spisi vode na hrvatskom jeziku te da se na hrvatskom obraća strankama, hrvatski je uveden u škole, a pučanima - demokratski, slobodno služiti se drugim jezikom. Tako je službeno progovorila hrvatski kao jedan od prvih gradova na hrvatskom jugu. Dan ove Ljubićeve akcije proglašen je 1993. za Dan Grada Makarske.<ref>[http://makarska.hr/?show=1&sub=369&id=523 Grad Makarska] Gradske manifestacije, pristupljeno 13. siječnja 2013.</ref><ref>[http://www.os-sivicevica-ma.skole.hr/print/?prt_name=news&prt_id=454 Povijesna pozadina Dana grada - Zašto obilježavamo 24. listopada, Osnovna škola Stjepana Ivičevića Makarska, 23. listopada 2010.] </ref>

Poslije je bio zastupnik zastupnik vanjskih općina Makarske, Metkovića i Vrgorca kao član [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodne stranke]] u [[Dalmatinski sabor|Dalmatinskom saboru]] nakon [[Izbori za Dalmatinski sabor 1870.|izbora 1870.]] godine.

U Narodnoj hrvatskoj stranici se članstvo vremenom sve više trvilo i sukobljavalo. Stvorile su se radikalna i oportunistička struja. Sve je puklo 1892. godine. Povod je bio negativni ishod glasovanja u Dalmatinskom saboru o novim čitankama za pučke škole. U tim je čitanka [[dekroatizacija|namjerno]] zatajeno hrvatsko ime. Narodna hrvatska stranka, iako većinska, nije donijela zaključak o osudi anacionalnih članaka i režimske odgojne politike, unatoč zahtjevima hrvatskih zastupnika. Zbog takve podložničke, sluganske i slabićke politike Narodne hrvatske stranke, tad su šestorica radikalnijih narodnjačkih zastupnika na čelu s [[Juraj Biankini|Jurjem Biankinijem]] ([[Josip Virgil Perić]], [[Josip Paštrović]], [[Stjepan Buzolić]] i [[Mate Šarić]]), istupila iz saborskog Kluba Narodne hrvatske stranke. Utemeljile su svoj posebni [[Hrvatski klub]], politički krug koji je bio blizak dalmatinskim pravaškim skupinama i Stranci prava u Banskoj Hrvatskoj. <ref>[http://www.velaluka.hr/files/velaluka.hr/dokumenti/arhiv_vele_luke/izdavastvo/150_godina_skolstva.pdf Osnovna škola Vela Luka. 150 godina školstva u Veloj Luci], ur. Franko Mirošević, ISBN 978-953-95881-0-4, str. 19.-20.</ref>

Tim je činom nastala treća [[pravaštvo|pravaška skupina]] na hrvatskom jugu. Krunska pokrajina Dalmacija dobila je tako treću pravašku skupinu, pored one vjersko-pravaške [[Ivo Prodan|Ive Prodana]] i liberalno-pravaške Trumbića i Supila, nešto novijeg postanja. Hrvatski su klub vodili Juraj Biankini i Josip Kažimir Ljubić. Bili su u dobrim odnosima s [[Stranka prava (Dalmacija)|dalmatinskim pravašima]], no tek nakon dviju su godina prihvatili trijalističko-okviraški pravaški program te pristupili Stranci prava, čime su se konačno uklonile sve zaprjeke ujedinjenju svih triju dalmatinskih pravaških skupina u jednu jedinstvenu Stranku prava. Ujedinile su se na [[22. kolovoza]] [[1894.]] godine u Zadru. Osnivačkoj je konferenciji predsjedavao Josip Kažimir Ljubić, predsjednik Hrvatskog kluba. Program ove stranke simbolično je označio svršetak staroga izvornog pravaštva Ante Starčevića. Njime je prevagnuo novi pravaški smjer [[Josip Frank|Josipa Franka]] i [[Fran Folnegović|Frana Folnegovića]]. Novostvorenoj dalmatinskoj Stranci prava predsjednik je postao Josip Kažimir Ljubić, dopredsjednik Nikola Dapar, a tajnik dr. Josip Paštrović. Ujedinjenje pravaša u Dalmaciji nastupilo je dok su se pravaši u Banovini dijelili na domovinaše i frankovce.

Kao zastupnik je dospio i u Beču, u [[Carevinsko vijeće]].<ref name="Rađa"/>

Te se 1894. godine zbog bolesti očiju Ljubić vratio u Makarsku. Zadnjih je godina života oslijepio, no to ga nije spriječilo duhovnički voditi stranku u Makarskoj koja je u ono vrijeme bila zahtjevnim okružjem. Ondje je izabran za predsjednika Pravaškog kluba. Vodio ga je do smrti 1897. godine. [[Izbori za Dalmatinski sabor 1895.]] bili su puni neregularnosti i prijevara u Ljubićevoj Makarskoj gdje su "i mrtvi glasovali", pa je Ljubić izgubio od konkurenta.
Poslije Ljubićeve smrti, na čelo pravaša u Makarskoj došao je dr Ivan Vranjican.

== Radovi o njemu ==
[[Gradski muzej u Makarskoj]] 1997. je imao izložbu na temu Kažimira Ljubića.<ref>[http://www.mdc.hr/makarska/hr/fs-aktivnosti.htm Gradski muzej u Makarskoj]</ref> Iste je godine održan znanstveni skup na temu o Ljubiću, čija su izlaganja objavljena u zborniku, koji sadrži članke [[Stijepo Obad|Stijepe Obada]], [[Nevenka Bezić-Božanić|Nevenke Bezić-Božanić]], Marjana Diklića, Frane Glavine, don [[Slavko Kovačić (svećenik)|Slavka Kovačića]], [[Šime Peričić|Šime Peričića]] i drugih.<ref>bornik radova sa Znanstvenog skupa Don Kažimir Ljubić (1835. - 1897.), život i djelo, održan u Makarskoj, 23. listopada 1997., Makarska : Gradski muzej : Grad Makarska, 1998.</ref>

== Djela ==
* (Nova) ručna knjiga za obćinske upravitelje uz pravilnik i izborni red obćinski: sbirka razsuda i odluka, zakona carevinskih i zemaljskih, naredaba i oglednica, 1878.<ref>[http://orlabs.oclc.org/identities/np-ljubic,%20kazimir WorldCat Identities]</ref>

== Izvori ==
*M. Diklić: [http://hrcak.srce.hr/file/18313 Pravaštvo u Bibinjama], Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 48/2006., str. 647.-648.
*Ante Škrabić: [http://www.makarska-danas.com/?p=10049 Pravaštvo u Makarskoj], portal Makarska danas, 26. ožujka 2012., pristupljeno 13. siječnja 2013.
*Ante Škrabić: [http://www.makarska-danas.com/?p=11102 Borba za glagoljicu (II.)], portal Makarska danas, 14. travnja 2012., pristupljeno 13. siječnja 2013.
{{izvori}}

{{GLAVNIRASPORED:Ljubić, Kažimir}}
[[Kategorija:Hrvatski katolički svećenici]]
[[Kategorija:Hrvatski ekonomisti]]
[[Kategorija:Hrvatski političari]]
[[Kategorija:Životopisi, Makarska]]
[[Kategorija:Hrvatski pravaški političari]]
[[Kategorija:Hrvatski narodni preporod]]

Kažimir Ljubić - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica