WikiSysop: file->datoteka

2022-04-29T16:39:06Z

file->datoteka

←Starija inačica		Inačica od 29. travanj 2022. u 16:39
Redak 23:		Redak 23:

	== Životopis ==		== Životopis ==
	[[~~File~~:COA cardinal HU Draskovich Gyorgy.png\|thumb\|180px\|Grb Juraja Draškovića]]		[[Datoteka:COA cardinal HU Draskovich Gyorgy.png\|thumb\|180px\|Grb Juraja Draškovića]]
	=== Rane i studentske godine ===		=== Rane i studentske godine ===

Redak 41:		Redak 41:

	=== Imenovanja za biskupa i bana ===		=== Imenovanja za biskupa i bana ===
	[[~~File~~:Juraj kardinal Drašković (1525-1587) Glasoviti Hrvati 1886.png\|thumb\|180px\|Kardinal Juraj Drašković (bakrorez iz [[Ivan Kukuljević-Sakcinski\|Kukuljević]] ''Glasoviti Hrvati'', [[1886.]])]]		[[Datoteka:Juraj kardinal Drašković (1525-1587) Glasoviti Hrvati 1886.png\|thumb\|180px\|Kardinal Juraj Drašković (bakrorez iz [[Ivan Kukuljević-Sakcinski\|Kukuljević]] ''Glasoviti Hrvati'', [[1886.]])]]

	Nakon studija u [[Padova\|Padovi]] Drašković je imenovan [[1553.]] prepuštom u Jasovu (danas Slovačka) i tajnikom [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinanda I.]] Imenovanje je zacijelo bilo carevo iskupljenje za smaknuće Utješinovića. Tada uglavnom boravi u [[Beč]]u u službi [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinanda I.]] Na pojedinim kraljevskim dokumentima toga vremena nalazi se i njegov potpis. Godine [[1555.]] bio je u pratnji [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinanda]] na državnom saboru u [[Augsburg]]u. Sudjelovanje u tom saboru odlučujuće je utjecalo na njegovo zanimanje oko pomirenja [[protestanti\|protestanata]] i [[katolici\|katolika]] na crkvenom saboru u [[Trident]]u (danas [[Trento]]). Iste godine je primio prepoziciju u [[Požun]]u (danas [[Bratislava]]). Na sinodi u [[Trnava (Slovačka)\|Trnavi]] [[1557.]] bio je prisiljen odreći se jedne od prepozitura. Zadržao je onu u [[Požun]]u, gdje je i danas stoji natpis u spomen na njega. Kada je zaređen za svećenika, nije poznato. Biskupom u [[Pečuh]]u imenovao ga je car [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinand]] [[22. travnja]] [[1557.]], a potvrdio papa [[Pio IV.]] na Konzitoriju [[17. srpnja]] [[1560.]] Velik dio Pečuške biskupije je već bio pod [[Osmanlijsko carstvo\|Turcima]]; ostao je mali broj svećenika, tako da nije ni ušao u [[Pečuh]] nego se [[1558.]] obratio pastirskim pismom vjernicima svoje biskupije. U pismu nazvanom Epistola parenetica [[Drašković]], biskup osobito opominje vjernike na opasnost od [[hereza\|hereze]]. Godine [[1559.]] održao je u Augsburgu, prigodom pogrebnih svečanosti u povodu smrti [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva\|Karla V.]] (1558.) i carice Marije, govor Oratio Funebris de defuncta Regina Maria, podsjećajući na teške prilike u [[Panonija\|Panoniji]].		Nakon studija u [[Padova\|Padovi]] Drašković je imenovan [[1553.]] prepuštom u Jasovu (danas Slovačka) i tajnikom [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinanda I.]] Imenovanje je zacijelo bilo carevo iskupljenje za smaknuće Utješinovića. Tada uglavnom boravi u [[Beč]]u u službi [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinanda I.]] Na pojedinim kraljevskim dokumentima toga vremena nalazi se i njegov potpis. Godine [[1555.]] bio je u pratnji [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinanda]] na državnom saboru u [[Augsburg]]u. Sudjelovanje u tom saboru odlučujuće je utjecalo na njegovo zanimanje oko pomirenja [[protestanti\|protestanata]] i [[katolici\|katolika]] na crkvenom saboru u [[Trident]]u (danas [[Trento]]). Iste godine je primio prepoziciju u [[Požun]]u (danas [[Bratislava]]). Na sinodi u [[Trnava (Slovačka)\|Trnavi]] [[1557.]] bio je prisiljen odreći se jedne od prepozitura. Zadržao je onu u [[Požun]]u, gdje je i danas stoji natpis u spomen na njega. Kada je zaređen za svećenika, nije poznato. Biskupom u [[Pečuh]]u imenovao ga je car [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva\|Ferdinand]] [[22. travnja]] [[1557.]], a potvrdio papa [[Pio IV.]] na Konzitoriju [[17. srpnja]] [[1560.]] Velik dio Pečuške biskupije je već bio pod [[Osmanlijsko carstvo\|Turcima]]; ostao je mali broj svećenika, tako da nije ni ušao u [[Pečuh]] nego se [[1558.]] obratio pastirskim pismom vjernicima svoje biskupije. U pismu nazvanom Epistola parenetica [[Drašković]], biskup osobito opominje vjernike na opasnost od [[hereza\|hereze]]. Godine [[1559.]] održao je u Augsburgu, prigodom pogrebnih svečanosti u povodu smrti [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva\|Karla V.]] (1558.) i carice Marije, govor Oratio Funebris de defuncta Regina Maria, podsjećajući na teške prilike u [[Panonija\|Panoniji]].

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-20T23:14:10Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir kardinal
| ime_kardinala = Juraj II. Drašković
| slika = Juraj II. Drašković.jpg
| slika_širina = 220px
| slika_opis =
| datum_rođenja = [[5. veljače]] [[1525.]]
| mjesto_rođenja = [[Bilina]] kraj Knina
| datum_smrti = [[31. siječnja]] [[1587.]]
| mjesto_smrti = [[Beč]]
| nacionalnost = [[Hrvat]]
| svećenik = [[1553.]]
| biskup = [[22. travnja]] [[1557.]]
| nadbiskup =
| kardinal = [[18. prosinca]] [[1585.]]
| titula = [[Kaločko-bačka nadbiskupija|Nadbiskup Kalača (Kalocsa)]]
| služba = [[kardinal]] [[prezbiter]]
| prethodne službe =
| počasti_u_njegovo_ime =
| geslo =
| grb =
}}
'''Juraj II. Drašković''' (Drascouitius, Draskovich, Drascovith, Draskovits, Draskowitsch, Draskowych, Quinqueecclesiensis, Zagrebiensis, de Trakoscan, von Trakošćan; Đuro, Gjuro, Georgius; [[Bilina]] kraj Knina, [[5. veljače]] [[1525.]] - [[Beč]], [[31. siječnja]] [[1587.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] teolog, [[državnik]] i [[kardinal]] iz velikaške obitelji [[Drašković]]. Od [[1567.]] do [[1576.]] godine vršio je dužnost [[Popis hrvatskih banova|hrvatskog bana]].

== Životopis ==
[[File:COA cardinal HU Draskovich Gyorgy.png|thumb|180px|Grb Juraja Draškovića]]
=== Rane i studentske godine ===

Rođen je [[5. veljače]] [[1525.]] u mjestu [[Bilina]] kraj [[Knin]]a, a umro [[31. siječnja]] [[1587.]]u [[Beč]]u. Sahranjen je mađarskom gradu [[Györ|Juri (Györu)]] u [[katedrala|Katedralnoj]] [[crkva|crkvi]].

Prvo je dijete [[Bartol Drašković|Bartola]] i Ane, sestre ugarskog državnika (i kasnijeg kardinala) [[Juraj Utišinović Martinušević|Jurja Utješinovića]] (u nekim izvorima: Utišenić, Utješenović-Martinušević, Martinuzzi i dr.). Rođen je na obiteljskom posjedu [[Bilina]] zapadno od Knina i s roditeljima se preselio na posjed kraj [[Karlovac|Karlovca]], jer im je zaprijetila izravna turska opasnost. Otac mu je umro rano. Kao dječak proveo je vrijeme s djecom bana [[Petar Keglević|Petra Keglevića]] i tu primio prvu izobrazbu. Posebnu brigu o njemu vodio je ujak, tada velikovaradinski biskup koji ga uzima k sebi, a zatim šalje na studij u [[Krakov]], gdje je boravio od [[1547.]] godine. Studij su mu omogućile dobre veze Utješinovića, nekadašnjeg pavlinskog priora u [[Częstochowa|Częstochowi]]. Godine [[1547.]] je na Bečkom sveučilištu.

U matrikulama za Jurja stoji "''Croata, baccalarius cracoviensis''". Nakon dvije godine studija stekao je naslov "''magister artium''" te neko vrijeme predaje [[astronomija|astronomiju]].

Za boravka u [[Krakov]]u i [[Beč]]u upoznao je glavna duhovna kretanja toga vremena, [[humanizam]] i [[protestantizam]], ali je strogo katolički duh tih sveučilišta bio odlučan za njegovu životnu usmjerenost. Iako nije studirao [[teologija|teologiju]], dobro je poznavao [[Biblija|Bibliju]] i [[patristika|patristiku]], što ga je vjerojatno usmjerilo prema svećeničkom zvanju.

Godine [[1550.]] Juraj Drašković je u [[Padova|Padovi]], gdje je studirao [[pravo]]. Tada započinje njegov znanstveni rad pobijanja [[Jean Calvin|Calvinova]] nauka o [[euharistija|euharistiji]] ''confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvin''. To popularno naslovljeno djelce posjećuje svom ujaku Utješinoviću. Žestina i nepomirljivost s novim naucima osnovna su obilježja te rasprava.

Godine [[1551.]] izabran je za studenta prorektora (''consiliarius nationis Hungaricae'') između studenata naših krajeva.

Za studija u [[Padova|Padovi]] imenovan je prepoštom u Orodinu (Orod, stari Arad, Glogovat u [[Rumunjska|Rumunjskoj]]). Prihodi od tog naslova bili su mu materijalni izvori za studij, kad je pogibijom kardinala Utješinovića ([[17. prosinca]] [[1551.]]) izgubio glavnu potporu za uzdržavanje.

=== Imenovanja za biskupa i bana ===
[[File:Juraj kardinal Drašković (1525-1587) Glasoviti Hrvati 1886.png|thumb|180px|Kardinal Juraj Drašković (bakrorez iz [[Ivan Kukuljević-Sakcinski|Kukuljević]] ''Glasoviti Hrvati'', [[1886.]])]]

Nakon studija u [[Padova|Padovi]] Drašković je imenovan [[1553.]] prepuštom u Jasovu (danas Slovačka) i tajnikom [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinanda I.]] Imenovanje je zacijelo bilo carevo iskupljenje za smaknuće Utješinovića. Tada uglavnom boravi u [[Beč]]u u službi [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinanda I.]] Na pojedinim kraljevskim dokumentima toga vremena nalazi se i njegov potpis. Godine [[1555.]] bio je u pratnji [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinanda]] na državnom saboru u [[Augsburg]]u. Sudjelovanje u tom saboru odlučujuće je utjecalo na njegovo zanimanje oko pomirenja [[protestanti|protestanata]] i [[katolici|katolika]] na crkvenom saboru u [[Trident]]u (danas [[Trento]]). Iste godine je primio prepoziciju u [[Požun]]u (danas [[Bratislava]]). Na sinodi u [[Trnava (Slovačka)|Trnavi]] [[1557.]] bio je prisiljen odreći se jedne od prepozitura. Zadržao je onu u [[Požun]]u, gdje je i danas stoji natpis u spomen na njega. Kada je zaređen za svećenika, nije poznato. Biskupom u [[Pečuh]]u imenovao ga je car [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand]] [[22. travnja]] [[1557.]], a potvrdio papa [[Pio IV.]] na Konzitoriju [[17. srpnja]] [[1560.]] Velik dio Pečuške biskupije je već bio pod [[Osmanlijsko carstvo|Turcima]]; ostao je mali broj svećenika, tako da nije ni ušao u [[Pečuh]] nego se [[1558.]] obratio pastirskim pismom vjernicima svoje biskupije. U pismu nazvanom Epistola parenetica [[Drašković]], biskup osobito opominje vjernike na opasnost od [[hereza|hereze]]. Godine [[1559.]] održao je u Augsburgu, prigodom pogrebnih svečanosti u povodu smrti [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karla V.]] (1558.) i carice Marije, govor Oratio Funebris de defuncta Regina Maria, podsjećajući na teške prilike u [[Panonija|Panoniji]].

Kada je [[Pio IV.]] [[1560.]] sazvao treće zasjedanje Tridentskog sabora, Drašković je bio jedan od onih koji su najviše pridonijeli da se Ferdinand I. odazove i pošalje izaslanstvo na taj crkveni skup, na kojem se odlučivalo o vjerskoj i političkoj sudbini [[Europa|Europe]]. U teškim pregovorima s papinskim nuncijem i potonjim [[kardinal]]om Stanislausom Hosiusom, Drašković je zahtijevao reformski sabor i polagao velike nade u vjersko jedinstvo Crkve i [[Europa|Europe]] te jedinstvo u suprotstavljanju [[Osmanlijsko carstvo|turskoj najezdi]]. Obuzet jedinstvom Crkve, preveo je na mađarski djelo Vizenca iz Lerina, De christiane regionis veritate contra novatores tractatus ([[Beč]] [[1561.]]) s [[Latinski jezik|latinskim predgovorom]], u kojem kaže da suvremenicima želi dati primjer kako se u staroj Crkvi borilo protiv [[hereza|hereze]].

Od [[18. siječnja]] [[1562.]] do [[14. prosinca]] [[1563.]] boravio je kao "''orator pro regno Hungariae''" na trećem zasjedanju Tridentskog sabora. Njegov doprinos radu Sabora svrstava ga među najzaslužnije sudionike. Zauzimao se za cjelovitu reformu Crkve, pomirljivost i [[ekumenizam]], slobodu izražavanja te blagost prema onima koji drugačije misle. U svojim čuvenim govorima na Saboru, posebno u vezi s [[pričest]]i pod objema prilikama te bezbrojnim interventima, pokazao je nepopustljivost kada je u pitanju katolički nauk. Znao je i od [[car]]a obraniti svoju biskupijsku samostalnost. Saborski dokumenti i bogato dopisivanje svjedoče o diplomatskoj vještini i nepopustljivosti, ali i katoličkom pravovjerju biskupa Draškovića. Zajedno s biskupima iz [[Ugarska|Ugarske]] i [[Hrvatska|Hrvatske]] osobito mu je bilo stalo do poboljšanja prilika u nas.

U studenom [[1563.]], još u Tridentu, Juraj Drašković preuzima stolicu [[Zagrebačka biskupija|Zagrebačke biskupije]], prepustivši svom studentskom kolegi i humanistu Andriji Dudiću Pečušku biskupiju. Jedini je od sudionika dva puta potpisao saborske dekrete, u svoje osobno ime, i u ime odsutnog Dudića, dodajući uz potpis nacionalnost [[Hrvat|Croatus]]. Draškovićeve zasluge za održavanje [[katolicizam|katolicizma]] u tadašnjim [[Habsburška Monarhija|habsburškim]] zemljama očitovale su se osobito snažno nakon završetka Sabora, potporom [[isusovci]]ma u početnom radu, dovođenjem [[franjevci|franjevaca]] u [[Innsbruck]], promicanjem domaće riječi i održavanjem sinoda. Na [[zagreb]]ačkoj [[Zagrebačka biskupija|biskupskoj]] stolici djelovao je od [[1563.]] do [[1578.]] Zaključke Tridentskog sabora svim je silama nastojao provesti u praksu. Sazvao je tri biskupijske sinode ([[1566.]], [[1570.]], [[1574.]]), na kojima je uvedeno više novina u [[Zagrebačka biskupija|Zagrebačkoj biskupiji]]. Otvorio je [[sjemenište]], a osobito je nastojao suzbiti [[Protestantizam|protestantske]] utjecaje. O njegovom ugledu u cijeloj crkvi svjedoči vrlo pohvalno pismo pape [[Pio V.|Pija V.]] iz [[1569.]]

Od [[1567.]] do [[1576.]] godine Juraj Drašković obavljao je službu hrvatskog [[ban]]a, najprije zajedno s Franjom [[Frankopani|Frankopanom]] [[Slunj]]skim ([[1567.]] – [[1572.]]), nakon njegove smrti sâm ([[1572.]] – [[1574.]]), a zatim skupa s Gašparom Alapićem. Godine [[1578.]] nakon više molbi kralju oslobođen je te odgovorne službe, za koje je imao teških trenutaka uzrokovanih osmanskim navalama, glađu i posebice [[Seljačka buna|seljačkom bunom]] [[1573.]] godine. Svi se povjesničari slažu da je Drašković za svog [[ban]]ovanja, u tim za Hrvatsku teškim vremenima, uložio sve snage za obranu protiv [[Osmanlijsko carstvo|Osmanlija]]. Na saborima koje je sazivao [[1573.]] i [[1574.]] najviše se brine za utvrđivanje [[Vojna krajina|Krajine]]. Nastojao je izmiriti zavađeno plemstvo, borio se protiv namjere bečkog dvora da u Hrvatsku uvede [[Sveto Rimsko Carstvo|njemačku]] upravu, a zemljom je upravljao umjereno i pošteno. Bio je mudar političar, koji je "u pravo vrijeme na pravom mjestu" znao odbiti nasrtljive velikaše iz susjednih zemalja u njihovu uplitanju u unutrašnja pitanja [[Hrvatska|Hrvatske]] (izvor: [[Ivan Kukuljević Sakcinski|Kukuljević]], [[Nada Klaić]] i dr.).

=== Seljačka buna i Drašković ===

Historiografija različito ocjenjuje Draškovićev odnos prema [[seljačka buna|seljačkoj buni]]. Za vrijeme [[ban]]ovanja Draškovića godine [[1573.]] podignuta je seljačka buna u [[Hrvatsko zagorje|Hrvatskom zagorju]]. Neki povjesničari će i različito ocjenjivati ulogu Draškovića kao [[ban]]a.

J. Ratkaj prvi je od povjesničara u svojoj MEMORIJI ([[1652.]]) iznio tvrdnju da su ustaničke vođe pogubljene u [[Zagreb]]u, što prihvaća i [[Ferdo Šišić|Šišić]]. Je li se protiv [[Matija Gubec|Matije Gupca]], [[Ivan Pasanac|Ivana Pasanca]] i drugih zarobljenih ustanika vodila parnica ili nije, ne zna se, jer nema spisa, postoje samo izvori koji tvrde da su seljačke vođe "strašnim načinom pogubljeni". U pismu od [[19. studenog]] [[1574.]] kralj zahtijeva od bana Draškovića da mu javi jesu li Ilija Gregurić i Gušetić kažnjeni i što se dogodilo s njihovim saveznicima u [[Zagreb]]u. Po tome zaključujemo da je Drašković oklijevao izvršiti osudu te da je nastojao spasiti zarobljene ustanike (po [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslavu Klaiću]]). Drugi povjesničari dokazuju da nigdje u izvorima nema ni jednog jedinog podatka iz kojeg bi se moglo pouzdano utvrditi da je [[Banski sud]] osudio na [[smrt]] bilo kojeg pobunjeničkog vođu ili [[Matija Gubec|Matiju Gupca]]. U trima izvorima u kojima se spominje Gupčeva krunidba, govori se o njoj kao o mogućem, ali ne i izvršenom činu. Draškovićeva pisma caru, nadvojvodi Karlu i Kranjskim staležima svjedoče da nije dao ubiti [[Matija Gubec|Matiju Gupca]] te da je, ne poduzimajući ništa, štitio zarobljenike. Ban Drašković nije ispitivao Gregorića niti je nad njima izvršena ikakva kazna, a cara [[Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana]] molio je za pobunjenike "neka se udostoji učiniti im tu milost i pokloniti im život"(po [[Nada Klaić|Nadi Klaić]]). Baš tada nazvan je, zbog svoje brige za obranu [[domovina|domovine]] i osiromašenog pučanstva, "''pater patriae et pauperum''".

=== Ostalo ===

Njemu je u čast [[zagreb]]ački kanonik [[Đuro Wuerffel]] [[1572.]] spjevao ''Carmen sapphicum''. Drašković je potaknuo [[Antun Vramec|Antuna Vramca]] na pisanje i objavljivanje Kronike te sam snosio troškove tiskanja i objavljivanja Kronike godine [[1574.]] [[Kaloča|Kaločkim]] biskupom je imenovan [[1574.]], a zadržao je i upravu nad [[Zagrebačka biskupija|Zagrebačkom biskupijom]].

Odlaskom od [[ban]]ske stolice ostavlja [[Zagrebačka biskupija|Zagrebačku biskupiju]] i [[1578.]] prelazi u [[Győr]], gdje imenovan [[biskup]]om i kraljevskim kancelarom. Tamo je [[1579.]] sazvao biskupsku sinodu. [[Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva|Rudolf II.]] imenovao ga je [[1584.]] kraljevskim namjesnikom za [[Ugarska|Ugarsku]], titulom ranga ugarskog [[palatin]]a. U nizu zaslužnih priznanja stiglo je i imenovanje za [[kardinal]]a s naslovom "S. Stephani de Monte Coelio" na prvom konzistoriju [[papa|pape]] [[Siksto V.|Siksta V.]] [[1585.]] Još za Tridentskog sabora bila mu je ponuđena kardinalska titula za usluge u pregovorima [[Beč]]a i [[Rim]]a, što je odbio. Putujući u [[Rim]] da bi zahvalio na imenovanju iznenada umire [[31. siječnja]] [[1587.]] Pokopan je u katedralnoj crkvi u [[Győr]]u. Njegov nasljednik u gyorskoj stolici [[Juraj IV. Drašković]] obnovio mu je [[1637.]] nadgrobnu ploču. Oporučno je ostavio 10 000 dukata [[Bolonjski kolegij|Bolonjskom kolegiju]] od kojih je izgrađena nova zgrada kolegija 1700.

Draškovićev život i djelo nisu do sada cjelovito istraženi ni vrednovani. Jedan je od najvećih zagrebačkih biskupa (po [[Josip Buturac|Josipu Buturcu]], [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslavu Klaiću]]), njegova korespodencija s najvećim [[Humanizam|humanistima]] i političarima [[16. stoljeće|XVI. stoljeća]] ([[Antun Vrančić]], [[Otto Truchses de Waldurg]], kardinal [[Charles de Guise]], kraljevi [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand I.]], [[Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva|Rudolf II.]], [[Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijan II.]]), nedovoljno je istražena, a čuva se u arhivima diljem [[Europa|Europe]].

Djela Kardinala Jurja Draškovića nisu ovdje navedena, jer se to nalazi u Hrvatskom državnom arhivu Zagreb i u drugim Ustanovama koje čuvanju njegovu ostavštinu.

== Izvor ==

* [[Ivan Hojsak]] - "Rodoslovlje obitelji Drašković" Varaždin [[2004.]], {{ISBN|953-6775-76-X}}

== Vanjske poveznice ==
*[http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=63684 Svi hrvatski kardinali], IKA, 24. listopada 2003., IKA P - 63684/10
*[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8651 Tekst o Jurju II. Draškoviću u Enciklopediji Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža"]

{{Redoslijed|
|prethodnik = [[Petar II. Erdődy]]
|gl_članak_funkcija = [[Hrvatski ban]]<br />(1567. - 1576.)
|nasljednik = [[Gašpar Alapić]]
}}

{{Hrvatski kardinali}}

{{GLAVNIRASPORED:Drašković, Juraj II.}}
[[Kategorija:Draškovići|Juraj II.]]
[[Kategorija:Hrvatski biskupi]]
[[Kategorija:Hrvatski kardinali]]
[[Kategorija:Hrvatski banovi]]
[[Kategorija:Hrvatska povijest (1527. – 1790.)]]

Juraj II. Drašković - Povijest promjena

WikiSysop: file->datoteka

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica