Jorjo Tadić - Povijest promjena

WikiSysop: Zamjena teksta - '' u ''

2025-06-23T10:10:32Z

Zamjena teksta - '' u ''

←Starija inačica		Inačica od 23. lipanj 2025. u 10:10
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Jorjo Tadić'''-->~~'''Jorjo Tadić''' ([[Stari Grad]], Hrvatska, [[5. lipnja]] [[1899.]] - [[Beograd]], Srbija, [[4. listopada]] [[1969.]]), bio je hrvatski i srbijanski povjesničar. Bio je dopisnim članom [[HAZU]] i akademikom [[SANU]].		'''Jorjo Tadić''' ([[Stari Grad]], Hrvatska, [[5. lipnja]] [[1899.]] - [[Beograd]], Srbija, [[4. listopada]] [[1969.]]), bio je hrvatski i srbijanski povjesničar. Bio je dopisnim članom [[HAZU]] i akademikom [[SANU]].

	== Životopis ==		== Životopis ==

Suradnik10 u (test) 03:41, 3. kolovoz 2023.

2023-08-03T03:41:29Z

←Starija inačica		Inačica od 3. kolovoz 2023. u 03:41
Redak 23:		Redak 23:
	U Beogradu je predavao povijest u isto vrijeme kad i zloglasni [[Viktor Novak]].<ref>[https://listzrenjanin.com/odlazak-velikana-srpske-arhivistike-milan-djukanov-1934-2021/ ''Odlazak velikana srpske arhivistike: Milan Đukanov (1934-2021)'']. List Zrenjanin. 9. ožujka 2021. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>		U Beogradu je predavao povijest u isto vrijeme kad i zloglasni [[Viktor Novak]].<ref>[https://listzrenjanin.com/odlazak-velikana-srpske-arhivistike-milan-djukanov-1934-2021/ ''Odlazak velikana srpske arhivistike: Milan Đukanov (1934-2021)'']. List Zrenjanin. 9. ožujka 2021. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

	Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>		Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">[[Tomislav Đurasović]]: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

	Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad.		Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad.
	Potvrda toj tezi jest da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>Mirko Tomasović: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref> Imao je primjera beskritičnog doslovnog preuzimanja povijesnih izvora izbjegavajući sve okolnosti vremena nastanka dokumenta kao i ine dokumente koji su davali sasvim drugu sliku o osobama, događaju ili pojavi, trudeći se prikazati ih srpskim, a otimajući to od hrvatske baštine, što se vidi kod doslovnog prenošenja Porfirogenetovih zapisa o Srbima u sklavinijama Neretvana, Zahumlju i Travunji, zanemarujući ostale onodobne povijesne dokumente i suvremenike koji su te netočnosti srušili u svojim radovima (Vinko Foretić, Cvito Fisković, Trpimir Macan, Josip Lučić, Ljudmil Hauptmann...). Za dubrovačku državu tvrdio je da je bila dijelom, srpske države, premda je bilo tek okružena srpskom državom. ''Slovinski jezik'' u dubrovačkim tekstovima pripisivao je srpskom, tvrdeći da hrvatski nije zapisan u tom kraju.<ref>Luko Brailo: ''Dubrovnik — grad za "igre s granicama" ''. Slobodna Dalmacija. 8. studenoga 1990. , str. 12.</ref> U uradku iz Knjige XVIII – godište 1971. Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu (objavljenom dvije godine poslije njegove smrti) ''Sablasti kruže Jugoslavijom'', napisao je "''... termin „slovinski“ mogao je ~~da bude~~ za stare Dubrovčane sinonim za „srpski“ ...nikada Dubrovčani nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Premda sam za tim terminom mnogo tragao, nije se našao nijedan podatak takve vrste u Dubrovačkom arhivu.''" U istom tekstu predbacuje Vaupotiću "nacionalno razvrstavanje starih Dubrovčana", nastavivši da mu je osobno "''...sasvim svejedno da li se nešto naziva hrvatskim ili srpskim, jer su za mene kao Jugoslavena Srbi i Hrvati jedan narod''".<ref name="Đurasović"/><ref>Jorjo Tadić: ''[https://books.google.com/books?id=bzCZCgAAQBAJ&pg=PA45 Sablasti kruže Jugoslavijom]''. Istorijski časopis 18, 1971. s. 45.-52.</ref>		Potvrda toj tezi jest da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>[[Mirko Tomasović]]: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref> Imao je primjera beskritičnog doslovnog preuzimanja povijesnih izvora izbjegavajući sve okolnosti vremena nastanka dokumenta kao i ine dokumente koji su davali sasvim drugu sliku o osobama, događaju ili pojavi, trudeći se prikazati ih srpskim, a otimajući to od hrvatske baštine, što se vidi kod doslovnog prenošenja Porfirogenetovih zapisa o Srbima u sklavinijama Neretvana, Zahumlju i Travunji, zanemarujući ostale onodobne povijesne dokumente i suvremenike koji su te netočnosti srušili u svojim radovima (Vinko Foretić, Cvito Fisković, Trpimir Macan, Josip Lučić, Ljudmil Hauptmann...). Za dubrovačku državu tvrdio je da je bila dijelom, srpske države, premda je bilo tek okružena srpskom državom. ''Slovinski jezik'' u dubrovačkim tekstovima pripisivao je srpskom, tvrdeći da hrvatski pod tim imenom nije zapisan u tom kraju.<ref>[[Luko Brailo]]: ''Dubrovnik — grad za "igre s granicama" ''. Slobodna Dalmacija. 8. studenoga 1990. , str. 12.</ref> U uradku iz Knjige XVIII – godište 1971. Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu (objavljenom dvije godine poslije njegove smrti) ''Sablasti kruže Jugoslavijom'', napisao je "''... termin „slovinski“ mogao je biti za stare Dubrovčane sinonim za „srpski“ ...nikada Dubrovčani nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Premda sam za tim terminom mnogo tragao, nije se našao nijedan podatak takve vrste u Dubrovačkom arhivu.''" U istom tekstu predbacuje Vaupotiću "nacionalno razvrstavanje starih Dubrovčana", nastavivši da mu je osobno "''...sasvim svejedno je li se nešto naziva hrvatskim ili srpskim, jer su za mene kao Jugoslavena Srbi i Hrvati jedan narod''".<ref name="Đurasović"/><ref>(srp.) Jorjo Tadić: ''[https://books.google.com/books?id=bzCZCgAAQBAJ&pg=PA45 Sablasti kruže Jugoslavijom]''. Istorijski časopis 18, 1971. s. 45.-52.</ref>

	== Djela ==		== Djela ==

Suradnik10 u (test) 03:19, 3. kolovoz 2023.

2023-08-03T03:19:34Z

←Starija inačica		Inačica od 3. kolovoz 2023. u 03:19
Redak 20:		Redak 20:
	Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''". Potom je od 1929. (te je godine jug Hrvatske dodijeljen Zetskoj banovini, što je ukazivalo na postupna velikosrpska otimanja hrvatskog Juga) do 1939. bio je dijelom Zetske banovine do 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis [[Dubrovnik (časopis)\|Dubrovnik]]. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.<ref name="Đurasović"/>		Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''". Potom je od 1929. (te je godine jug Hrvatske dodijeljen Zetskoj banovini, što je ukazivalo na postupna velikosrpska otimanja hrvatskog Juga) do 1939. bio je dijelom Zetske banovine do 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis [[Dubrovnik (časopis)\|Dubrovnik]]. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.<ref name="Đurasović"/>

	Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna~~, T. Đ.~~) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>		Poput pravog režimskog znanstvenika, uređivao je i izdavao srpski list ''Dubrovnik''. List je osnovan u godini kad su upravne jedinice u Kraljevini SHS razbijene i Dubrovnik izdvojen iz Dalmacije a uvršten u Zetsku banovinu, što je ukazivalo na postupna izdvajanja rubnih hrvatskih krajeva i pripajanja jedinicama koje su smatrane srpskima. Pred gašenje Zetske banovine i propast velikosrpskog projekta stvaranjem Banovine Hrvatske i povratkom Dubrovnika u hrvatsku jedinicu, otišao je iz Dubrovnika u Beograd.
			U Beogradu je predavao povijest u isto vrijeme kad i zloglasni [[Viktor Novak]].<ref>[https://listzrenjanin.com/odlazak-velikana-srpske-arhivistike-milan-djukanov-1934-2021/ ''Odlazak velikana srpske arhivistike: Milan Đukanov (1934-2021)'']. List Zrenjanin. 9. ožujka 2021. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

			Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

	Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad.		Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad.
	Potvrda toj tezi jest da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>Mirko Tomasović: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref> Imao je primjera beskritičnog doslovnog preuzimanja povijesnih izvora izbjegavajući sve okolnosti vremena nastanka dokumenta kao i ine dokumente koji su davali sasvim drugu sliku o osobama, događaju ili pojavi, trudeći se prikazati ih srpskim, a otimajući to od hrvatske baštine, što se vidi kod doslovnog prenošenja Porfirogenetovih zapisa o Srbima u sklavinijama Neretvana, Zahumlju i Travunji, zanemarujući ostale onodobne povijesne dokumente i suvremenike koji su te netočnosti srušili u svojim radovima (Vinko Foretić, Cvito Fisković, Trpimir Macan, Josip Lučić, Ljudmil Hauptmann...). Za dubrovačku državu tvrdio je da je bila dijelom, srpske države, premda je bilo tek okružena srpskom državom. ''Slovinski jezik'' u dubrovačkim tekstovima pripisivao je srpskom, tvrdeći da hrvatski nije zapisan u tom kraju.<ref>Luko Brailo: ''Dubrovnik — grad za "igre s granicama" ''. Slobodna Dalmacija. 8. studenoga 1990. , str. 12.</ref> U uradku iz Knjige XVIII – godište 1971. Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu (objavljenom dvije godine poslije njegove smrti) ''Sablasti kruže Jugoslavijom'', napisao je "''... termin „slovinski“ mogao je da bude za stare Dubrovčane sinonim za „srpski“ ...nikada Dubrovčani nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Premda sam za tim terminom mnogo tragao, nije se našao nijedan podatak takve vrste u Dubrovačkom arhivu.''" U istom tekstu predbacuje Vaupotiću "nacionalno razvrstavanje starih Dubrovčana", nastavivši da mu je osobno "''...sasvim svejedno da li se nešto naziva hrvatskim ili srpskim, jer su za mene kao Jugoslavena Srbi i Hrvati jedan narod''".<ref name="Đurasović"/>		Potvrda toj tezi jest da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>Mirko Tomasović: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref> Imao je primjera beskritičnog doslovnog preuzimanja povijesnih izvora izbjegavajući sve okolnosti vremena nastanka dokumenta kao i ine dokumente koji su davali sasvim drugu sliku o osobama, događaju ili pojavi, trudeći se prikazati ih srpskim, a otimajući to od hrvatske baštine, što se vidi kod doslovnog prenošenja Porfirogenetovih zapisa o Srbima u sklavinijama Neretvana, Zahumlju i Travunji, zanemarujući ostale onodobne povijesne dokumente i suvremenike koji su te netočnosti srušili u svojim radovima (Vinko Foretić, Cvito Fisković, Trpimir Macan, Josip Lučić, Ljudmil Hauptmann...). Za dubrovačku državu tvrdio je da je bila dijelom, srpske države, premda je bilo tek okružena srpskom državom. ''Slovinski jezik'' u dubrovačkim tekstovima pripisivao je srpskom, tvrdeći da hrvatski nije zapisan u tom kraju.<ref>Luko Brailo: ''Dubrovnik — grad za "igre s granicama" ''. Slobodna Dalmacija. 8. studenoga 1990. , str. 12.</ref> U uradku iz Knjige XVIII – godište 1971. Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu (objavljenom dvije godine poslije njegove smrti) ''Sablasti kruže Jugoslavijom'', napisao je "''... termin „slovinski“ mogao je da bude za stare Dubrovčane sinonim za „srpski“ ...nikada Dubrovčani nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Premda sam za tim terminom mnogo tragao, nije se našao nijedan podatak takve vrste u Dubrovačkom arhivu.''" U istom tekstu predbacuje Vaupotiću "nacionalno razvrstavanje starih Dubrovčana", nastavivši da mu je osobno "''...sasvim svejedno da li se nešto naziva hrvatskim ili srpskim, jer su za mene kao Jugoslavena Srbi i Hrvati jedan narod''".<ref name="Đurasović"/><ref>Jorjo Tadić: ''[https://books.google.com/books?id=bzCZCgAAQBAJ&pg=PA45 Sablasti kruže Jugoslavijom]''. Istorijski časopis 18, 1971. s. 45.-52.</ref>

	== Djela ==		== Djela ==
Redak 60:		Redak 63:
	[[Kategorija:Akademici SANU]]		[[Kategorija:Akademici SANU]]
	[[Kategorija:Životopisi, Hvar]]		[[Kategorija:Životopisi, Hvar]]
			[[Kategorija:Životopisi, Dubrovnik]]
			[[Kategorija:Životopisi, Beograd]]
	[[Kategorija:Dopisni članovi HAZU]]		[[Kategorija:Dopisni članovi HAZU]]
			<!-- Srbi katolici -->

Suradnik10 u (test) 02:59, 3. kolovoz 2023.

2023-08-03T02:59:49Z

←Starija inačica		Inačica od 3. kolovoz 2023. u 02:59
Redak 6:		Redak 6:

	Radio je u Kotoru na Pomorskoj akademiji i u Dubrovniku na Pomorsko-trgovačkoj školi. 1935. je stekao status [[docent]]a na zagrebačkom [[Filozofski fakultet u Zagrebu\|Filozofskom fakultetu]] gdje je predavao povijest novog vijeka.		Radio je u Kotoru na Pomorskoj akademiji i u Dubrovniku na Pomorsko-trgovačkoj školi. 1935. je stekao status [[docent]]a na zagrebačkom [[Filozofski fakultet u Zagrebu\|Filozofskom fakultetu]] gdje je predavao povijest novog vijeka.
	Uskoro je [[Hrvati u Srbiji\|otišao raditi u Srbiju]] gdje je radio pri vladinim ustanovama pa je 1938. bio višim savjetnikom pri Ministarstvu prosvjete u Beogradu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Beogradu. Poslije rata također je bio prvim ravnateljem Historijskog instituta u Dubrovniku.<ref name="Đurasović"/>		Uskoro je [[Hrvati u Srbiji\|otišao raditi u Srbiju]] gdje je radio pri vladinim ustanovama pa je 1938. (uoči stvaranja Banovine Hrvatske) bio višim savjetnikom pri Ministarstvu prosvjete u Beogradu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Beogradu. Poslije rata također je bio prvim ravnateljem Historijskog instituta u Dubrovniku.<ref name="Đurasović"/>
	Od 1951. predavao je Opću povijest novog vijeka kao redovni profesor na beogradskom [[Filozofski fakultet u Beogradu\|Filozofskom fakultetu]].		Od 1951. predavao je Opću povijest novog vijeka kao redovni profesor na beogradskom [[Filozofski fakultet u Beogradu\|Filozofskom fakultetu]].
	Od 1959. bio je redoviti član Srpske akademije nauka. Od 1961. do smrti ravnateljem je Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu. <ref name="Đurasović"/>		Od 1959. bio je redoviti član Srpske akademije nauka. Od 1961. do smrti ravnateljem je Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu. <ref name="Đurasović"/>
Redak 18:		Redak 18:
	== Politička zastranjenja ==		== Politička zastranjenja ==

	Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''". Potom je od 1929. ~~dop~~ 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis [[Dubrovnik (časopis)\|Dubrovnik]]. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.<ref name="Đurasović"/>		Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''". Potom je od 1929. (te je godine jug Hrvatske dodijeljen Zetskoj banovini, što je ukazivalo na postupna velikosrpska otimanja hrvatskog Juga) do 1939. bio je dijelom Zetske banovine do 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis [[Dubrovnik (časopis)\|Dubrovnik]]. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.<ref name="Đurasović"/>

	Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>		Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

	Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad~~, imajući u vidu~~ da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>Mirko Tomasović: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref>		Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad.
			Potvrda toj tezi jest da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>Mirko Tomasović: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref> Imao je primjera beskritičnog doslovnog preuzimanja povijesnih izvora izbjegavajući sve okolnosti vremena nastanka dokumenta kao i ine dokumente koji su davali sasvim drugu sliku o osobama, događaju ili pojavi, trudeći se prikazati ih srpskim, a otimajući to od hrvatske baštine, što se vidi kod doslovnog prenošenja Porfirogenetovih zapisa o Srbima u sklavinijama Neretvana, Zahumlju i Travunji, zanemarujući ostale onodobne povijesne dokumente i suvremenike koji su te netočnosti srušili u svojim radovima (Vinko Foretić, Cvito Fisković, Trpimir Macan, Josip Lučić, Ljudmil Hauptmann...). Za dubrovačku državu tvrdio je da je bila dijelom, srpske države, premda je bilo tek okružena srpskom državom. ''Slovinski jezik'' u dubrovačkim tekstovima pripisivao je srpskom, tvrdeći da hrvatski nije zapisan u tom kraju.<ref>Luko Brailo: ''Dubrovnik — grad za "igre s granicama" ''. Slobodna Dalmacija. 8. studenoga 1990. , str. 12.</ref> U uradku iz Knjige XVIII – godište 1971. Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu (objavljenom dvije godine poslije njegove smrti) ''Sablasti kruže Jugoslavijom'', napisao je "''... termin „slovinski“ mogao je da bude za stare Dubrovčane sinonim za „srpski“ ...nikada Dubrovčani nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Premda sam za tim terminom mnogo tragao, nije se našao nijedan podatak takve vrste u Dubrovačkom arhivu.''" U istom tekstu predbacuje Vaupotiću "nacionalno razvrstavanje starih Dubrovčana", nastavivši da mu je osobno "''...sasvim svejedno da li se nešto naziva hrvatskim ili srpskim, jer su za mene kao Jugoslavena Srbi i Hrvati jedan narod''".<ref name="Đurasović"/>

	== Djela ==		== Djela ==

Suradnik10: /* Politička zastranjenja */

2023-08-03T02:35:21Z

Politička zastranjenja

←Starija inačica		Inačica od 3. kolovoz 2023. u 02:35
Redak 22:		Redak 22:
	Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>		Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

	Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar ~~koji je svoj nacionalizam otvoreno iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih<,~~ za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja, ~~ili pak~~ u ~~gorem scenariju druženju političkih istomišljenika~~.		Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969., str. 4.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''. Svoj velikosrpski nacionalizam otvoreno je iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih, <ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja i njegov rad, imajući u vidu da Jorju nije bilo strano u tumačenjima imati jednostranih proizvoljnih zahvata.<ref>Mirko Tomasović: ''Trajni spomen Držićeva jubileja''. Slobodna Dalmacija. 5. studenoga 1970., str. 4. </ref>

	== Djela ==		== Djela ==

Suradnik10 u (test) 02:30, 3. kolovoz 2023.

2023-08-03T02:30:22Z

←Starija inačica		Inačica od 3. kolovoz 2023. u 02:30
Redak 5:		Redak 5:
	Doktorirao je na beogradskom Filozofskom fakultetu na temu Španjolske i Dubrovnika 16. stoljeća.		Doktorirao je na beogradskom Filozofskom fakultetu na temu Španjolske i Dubrovnika 16. stoljeća.

	Radio je u Kotoru na Pomorskoj akademiji i u Dubrovniku na Pomorsko-trgovačkoj školi. 1935. je stekao status [[docent]]a na zagrebačkom [[Filozofski fakultet u Zagrebu\|Filozofskom fakultetu]] gdje je predavao povijest novog vijeka. Uskoro je [[Hrvati u Srbiji\|otišao raditi u Srbiju]] gdje je radio pri vladinim ustanovama pa je 1938. bio višim savjetnikom pri Ministarstvu prosvjete u Beogradu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Beogradu. Od 1951. predavao je Opću povijest novog vijeka kao redovni profesor na beogradskom [[Filozofski fakultet u Beogradu\|Filozofskom fakultetu]].		Radio je u Kotoru na Pomorskoj akademiji i u Dubrovniku na Pomorsko-trgovačkoj školi. 1935. je stekao status [[docent]]a na zagrebačkom [[Filozofski fakultet u Zagrebu\|Filozofskom fakultetu]] gdje je predavao povijest novog vijeka.
			Uskoro je [[Hrvati u Srbiji\|otišao raditi u Srbiju]] gdje je radio pri vladinim ustanovama pa je 1938. bio višim savjetnikom pri Ministarstvu prosvjete u Beogradu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Beogradu. Poslije rata također je bio prvim ravnateljem Historijskog instituta u Dubrovniku.<ref name="Đurasović"/>
			Od 1951. predavao je Opću povijest novog vijeka kao redovni profesor na beogradskom [[Filozofski fakultet u Beogradu\|Filozofskom fakultetu]].
			Od 1959. bio je redoviti član Srpske akademije nauka. Od 1961. do smrti ravnateljem je Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu. <ref name="Đurasović"/>

	Bio je dopisnim članom [[HAZU]] i redovnim članom [[SANU]].		Bio je dopisnim članom [[HAZU]] i redovnim članom [[SANU]].
Redak 11:		Redak 14:
	Područje njegova znanstvenog interesa bili su [[Dubrovačka Republika]], posebice svakodnevni život te životopisi poznatih Dubrovčana, dubrovački Židovi, dubrovačka kultura, trgovina, politička povijest te gospodarska prošlost srednjovjekovne Srbije (rudarstvo) i susjednih država. U svoje je vrijeme bio je jedan od najboljih latinskih [[paleografija\|paleografa]]. Imao je cijenjena poznavanja rukopisa dubrovačkih kancelara i notara.		Područje njegova znanstvenog interesa bili su [[Dubrovačka Republika]], posebice svakodnevni život te životopisi poznatih Dubrovčana, dubrovački Židovi, dubrovačka kultura, trgovina, politička povijest te gospodarska prošlost srednjovjekovne Srbije (rudarstvo) i susjednih država. U svoje je vrijeme bio je jedan od najboljih latinskih [[paleografija\|paleografa]]. Imao je cijenjena poznavanja rukopisa dubrovačkih kancelara i notara.

	~~Politički~~ je ~~zastranio~~ u ~~srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice~~. ~~Kad je u Dubrovniku se 1~~. ~~prosinca 1924~~. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je ~~bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole~~ u Dubrovniku. ~~Zapisao je tada~~ "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''"~~. Potom je od 1929. dop 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis Dubrovnik. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.~~		Umro je u Beogradu 4. listopada 1969.. Pokopan je u Dubrovniku na groblju Boninovu 7. listopada. <ref name="sahranjen"/>

	Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa ~~„Srđ“~~, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>		== Politička zastranjenja ==

			Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''". Potom je od 1929. dop 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis [[Dubrovnik (časopis)\|Dubrovnik]]. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.<ref name="Đurasović"/>

			Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „[[Srđ (časopis)\|Srđ]]“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

			Gledano s vremenske distance, indikativno je da su mu na grobu se s posmrtnim ostatcima oprostili i velikosrpski angažirani znanstvenici Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić.<ref name="sahranjen">''Sahranjen akademik Jorjo Tadić''. Slobodna Dalmacija. 8. listopada 1969.</ref> Notorni [[Vasa Čubrilović]] velikosrpstvo je pokazao prije. Drugi je [[Radovan Samardžić]], povjesničar koji je svoj nacionalizam otvoreno iskazao 1980-ih i početkom 1990-ih<, za kojeg je potrebno istaknuti da je doktorirao na povijesti Dubrovnika i da je objavio kapitalnu monografiju ''Veliki vek Dubrovnika ''ref>(boš.) Jasmin Agić: [https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/3/9/radovan-samardzic-osmanist-zarazen-nacionalizmom ''Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom '']. Al Jazeera Balkans. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>, kojim se bavio i Jorjo Tadić te je realno tvrditi o dodatnom utjecaju tog nacionalista na Jorja, ili pak u gorem scenariju druženju političkih istomišljenika.

	== Djela ==		== Djela ==

Suradnik10 u (test) 02:10, 3. kolovoz 2023.

2023-08-03T02:10:17Z

←Starija inačica		Inačica od 3. kolovoz 2023. u 02:10
Redak 10:		Redak 10:

	Područje njegova znanstvenog interesa bili su [[Dubrovačka Republika]], posebice svakodnevni život te životopisi poznatih Dubrovčana, dubrovački Židovi, dubrovačka kultura, trgovina, politička povijest te gospodarska prošlost srednjovjekovne Srbije (rudarstvo) i susjednih država. U svoje je vrijeme bio je jedan od najboljih latinskih [[paleografija\|paleografa]]. Imao je cijenjena poznavanja rukopisa dubrovačkih kancelara i notara.		Područje njegova znanstvenog interesa bili su [[Dubrovačka Republika]], posebice svakodnevni život te životopisi poznatih Dubrovčana, dubrovački Židovi, dubrovačka kultura, trgovina, politička povijest te gospodarska prošlost srednjovjekovne Srbije (rudarstvo) i susjednih država. U svoje je vrijeme bio je jedan od najboljih latinskih [[paleografija\|paleografa]]. Imao je cijenjena poznavanja rukopisa dubrovačkih kancelara i notara.

			Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "''Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda''". Potom je od 1929. dop 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis Dubrovnik. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.

			Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti [[Miroslav Vaupotić\|Miroslava Vaupotića]] (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "''... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „Srđ“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, <u>ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski</u>''".<ref name="Đurasović">Tomislav Đurasović: [https://bezcenzure.hr/vlad/velikosrpska-svojatanja-dubrovnika/ ''Velikosrpska svojatanja Dubrovnika'']. Bez cenzure.hr. 14 rujna 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2023.</ref>

	== Djela ==		== Djela ==

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-01T05:40:03Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''Jorjo Tadić''' ([[Stari Grad]], Hrvatska, [[5. lipnja]] [[1899.]] - [[Beograd]], Srbija, [[4. listopada]] [[1969.]]), bio je hrvatski i srbijanski povjesničar. Bio je dopisnim članom [[HAZU]] i akademikom [[SANU]].

== Životopis ==
Rodio se je u Starom Gradu na otoku Hvaru 1899. godine. Pučku je školu pohađao u Starom Gradu. Za srednje je školovanje imao klasičnu gimnaziju koju je pohađao u Zadru i Splitu. Studirao je filozofiju i povijest u Zagrebu, Berlinu, Leipzigu, Pragu i Beogradu.
Doktorirao je na beogradskom Filozofskom fakultetu na temu Španjolske i Dubrovnika 16. stoljeća.

Radio je u Kotoru na Pomorskoj akademiji i u Dubrovniku na Pomorsko-trgovačkoj školi. 1935. je stekao status [[docent]]a na zagrebačkom [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu]] gdje je predavao povijest novog vijeka. Uskoro je [[Hrvati u Srbiji|otišao raditi u Srbiju]] gdje je radio pri vladinim ustanovama pa je 1938. bio višim savjetnikom pri Ministarstvu prosvjete u Beogradu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Beogradu. Od 1951. predavao je Opću povijest novog vijeka kao redovni profesor na beogradskom [[Filozofski fakultet u Beogradu|Filozofskom fakultetu]].

Bio je dopisnim članom [[HAZU]] i redovnim članom [[SANU]].

Područje njegova znanstvenog interesa bili su [[Dubrovačka Republika]], posebice svakodnevni život te životopisi poznatih Dubrovčana, dubrovački Židovi, dubrovačka kultura, trgovina, politička povijest te gospodarska prošlost srednjovjekovne Srbije (rudarstvo) i susjednih država. U svoje je vrijeme bio je jedan od najboljih latinskih [[paleografija|paleografa]]. Imao je cijenjena poznavanja rukopisa dubrovačkih kancelara i notara.

== Djela ==
(izbor)
*knjige
*Dubrovčani po Južnoj Srbiji u XVI. stoljeću, 1930.
*Španija i Dubrovnik u 16 stol., 1932. (doktorat)
*Miho Pracatović-Pracat: prilog istoriji dubrovačkog pomorstva, 1933.
*Pisma i uputstva dubrovačke republike, 1935.
*Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII. stoljeća, 1937.
*Dubrovčanin Serafin Gučetić, francuski diplomat (1496-1547), 1938.
*Promet putnika u starom Dubrovniku, 1939.
*Cvijeta Zuzorić, 1939.
*Dubrovački portreti, 1948.
*Građa o slikarskoj školi u Dubrovniku XIII-XVI v, 1952.
*Genealoške table, 1960. (suautorica: Irmgard Mahnken), 1960.
*Spomenica posvećena 50-godišljici smrti Stojana Novakovića, 1967.
*Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, 1970. (suautor: Gligor Stanojević)

*urednik izdanja
*Ten years of Yugoslav historiography 1945-1955, 1955.
*Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908-1918, 1962.

*članci
*Dubrovnik u prošlosti i sadašnjosti u: Stari i novi Dubrovnik, 1928.
*Mladost Cvjete Zuzorić u: Zbornik naučnih radova : Ferdi Šišiću povodom šezdesete godišnjice života, 1869-1929, 1929.
*Otok Hvar u prošlosti i sadašnjosti u: Rab, Hvar, Korčula, 1930.

== Izvori ==
*[http://katalog.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=traziJ&srchfield=7&searchdata=700%3A015601%20or%20701%3A015601%20or%20702%3A015601%20or%20600%3A015601&Exact=NotE&SelBase=1&NaslovSF=%20Tadi%E6,%20Jorjo HAZU]
*[http://www.google.hr/search?hl=hr&tbo=p&tbm=bks&q=inauthor:%22Jorjo+Tadi%C4%87%22 Google knjige]

{{GLAVNIRASPORED:Tadić, Jorjo}}
[[Kategorija:Hrvatski povjesničari]]
[[Kategorija:Srpski povjesničari]]
[[Kategorija:Akademici SANU]]
[[Kategorija:Životopisi, Hvar]]
[[Kategorija:Dopisni članovi HAZU]]